INTERVJU/bh.oskarovac o filmu, regionu i budućnosti

Danis Tanović: Meni je Gavrilo Princip pjesnik i romantičar, mom komšiji izdajnik, ali veći problem je...

Kultura16.05.16, 16:10h

Danis Tanović: Meni je Gavrilo Princip pjesnik i romantičar, mom komšiji izdajnik, ali veći problem je...
Današnji revolucionari udaraju lajkove na Facebooku i izvještavaju narod o svojim idejama na Twitteru. U današnjem svijetu Gavrilo Princip gotovo da nije moguć. U koga bi pucao? Na svakog ubijenog političara vjerojatno će doći tri još gora...

 

Bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović ima dva Srebrna medvjeda, za najnoviji film “Smrt u Sarajevu“ i prethodni “Epizoda u životu berača željeza“. Ima Oscara i Zlatni globus za prvijenac “Ničija zemlja“. No, nagrade su Tanoviću još uvijek bitne i znači mu da je Srebrni medvjed došao na račun baš ovog filma, i to od žirija kojim je predsjedala trostruka oskarovka Meryl Streep.

 

- U svijetu filma postoje nagrade koje su uvijek bitne i, ma koliko se čovjek trudi da ne razmišlja o njima, da se bavi svojim poslom jer mu je važan iz drugih razloga, kada ih dobije, srce zaigra. Je li u pitanju ego, iluzija o vlastitoj važnosti, čini li nam se da je netko prepoznao naš talent i predani rad, ili je to zbog straha od prolaznosti i želje da ostavimo neki trag kada nas više ne bude, ne znam. Samo znam da sam bio jako sretan te večeri. I da sam bio okružen ljudima iz ekipe koji su se istinski radovali. A kada vam tu nagradu dodijeli žiri na čijem je čelu netko koga istinski cijenite i volite, onda je sreća dvostruka - otkriva nam Tanović.

 

Srebrnog medvjeda ste primili na svoj rođendan, a BiH je podnijela zahtjev za članstvom u EU-u na dan kad je film prikazan na Berlinaleu. Kako tumačite te zanimljive koincidencije? 

 

- Na žalost, mislim da će BiH podnijeti još zahtjeva za članstvom, a sada više nisam siguran ni da će ući u Europsku uniju za moga života. Možda će se Unija i raspasti prije nego što mi postanemo član. A film "Smrt u Sarajevu", ustvari, govori zašto se ulazak u EU neće dogoditi tako brzo. Možda da smo poslali molbu da nas prime, možda. Zahtjev, s ovakvim ljudima na vlasti, s ovakvom društvenom i ekonomskom situacijom, sumnjam da će proći. A dobiti ovakvo priznanje za rođendan je jedan od najljepših poklona koje redatelj može dobiti. Slavili smo do dugo u noć, rođendan ili nagrade, ne znam.

 

Zanimljivo je i da je godišnjica Daytona pala na dan izlaska intervjua s vašom daljnjom rođakinjom Ines Tanović u ovom prilogu povodom “Naše svakodnevne priče“. Njezin film i vaš kao da su također rođaci jer dijele srodne preokupacije? Likovi još osjećaju eho rata?

 

- Jako je važno da se rade filmovi koji su u skladu s vremenom u kojem živimo, koji se bave ozbiljnim i važnim pitanjima s kojima se susrećemo u današnjem društvu. Ines je ozbiljna redateljica i ništa manje od nje i ne očekujem. I, da budem iskren, meni je skoro pa nemoguće zamisliti da napravim film u BiH koji se neće baviti nekom od tema koje nas okružuju. To što u temama osjetite eho rata leži u činjenici da se naše društvo, na žalost, nije mnogo odmaklo od podjela i nesreća koje su nas zadesile 1992. godine.

 

Je li ovo za vas osoban film? 

 

- Za mene su svi moji filmovi osobni i uopće ne znam kako je moguće napraviti film u kojem neće biti dio mene i mog promišljanja svijeta. Je li uopće moguće napisati roman koji nije osoban? Ili pjesmu, ili naslikati sliku? Mislim da je nemoguće izbjeći osobenost pri stvaranju umjetnosti, pa čak i kada bismo pokušali napraviti nešto što je netko prije nas već napravio. Ovaj film mi je bio jako važan jer je prvi put da snimam film u Sarajevu, u svom gradu i jer se na poseban način bavi povijesnom temom koja je još uvijek bliska svima nama koji živimo ovdje. A sve to protkano je svakodnevim preživljavanjem s kojim se ljudi ovoga grada suočavaju. Posebnu čar cijeloj priči je dao hotel "Holiday" pored kojeg sam živio kao dječak i koji će u mojim sjećanjima zauvijek ostati kao grandiozna najava boljeg života, kao dio prelijepog odrastanja, divnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Moram priznati da mi je toliko godilo snimati u Sarajevu da sam već počeo pisati scenarij koji će se opet događati tu.

 

Ljudi se u vašem filmu 100 godina poslije još pitaju je li Gavrilo Princip heroj ili zločinac. Zašto na ovim prostorima ne možemo pobjeći od prošlosti, što onda koriste političari? Može li se tako graditi budućnost? 

 

- Ovdje prošlost i sadašnjost čine jedno vrijeme-prostor koje je nemoguće raspetljati. I ne samo bliska prošlost. Drugi svjetski rat, Prvi svjetski rat, atentat u Sarajevu... Mi o tim događajima pričamo i danas kao da su se dogodili prije mjesec dana. Svako malo čujem priče o Kosovskom boju. Samo je pitanje dana kada ćemo se posvađati oko prvobitne diobe stanica. Prošlost nam je strašna, sadašnjost nepodnošljiva, hvala bogu pa nemamo budućnosti. Ovo su riječi jednog od likova iz mog novog scenarija.

 

Zašto u igri na ovim prostorima uvijek moraju biti dvije priče (heroj, zločinac) ili sudbina "histerična dualizma", kako ga je netko nazvao u filmu?

 

- Čini se da smo mi u BiH osuđeni na taj, da ga tako nazovem, histerični dualizam. To su riječi Bojana Hadžihalilovića, profesora dizajna i mog velikog prijatelja koji igra u filmu. Sve priče imaju najmanje dvije strane, kako on to kaže, ali možda je tako bolje, možda nas to spašava od jednoumlja. Ali, evo, da zaboravimo na trenutak Bosnu i Hercegovinu. Neki dan sam na Wikipediji potražio članak o Gavrilu Principu. I znate što, u zavisnosti na kojem jeziku čitate, ista stranica o Principu daje različita mišljenja. Stranica na engleskom ga naziva izdajnikom Austro-Ugarske Monarhije? Stranica na srpskohrvatskom - da, postoji i stranica na srpskohrvatskom - hrvatskosrpskom jeziku - naziva ga jugoslovenskim nacionalistom i revolucionarom. Bosanci tvrde da je srpski nacionalist, Francuzi da je student, Srbi da je član tajne organizacije Mlada Bosna, Česi da je bosanski Srbin, Talijani da je terorist. Ostale jezike ne razumijem, ali vjerujem da će se tu naći još mnogo zanimljivih atributa i mišljenja. I što je onda istina?

 

Jedna od najintrigantnijih dijaloških partija tiče se lika koji se zove Gavrilo Princip i razmišlja koga bi to danas nekadašnji Gavrilo ubio. Na to mu novinarka kaže da bi pucao u sebe jer ne postoji atentat koji bi išta promijenio? 

 

- Današnji revolucionari udaraju lajkove na Facebooku i izvještavaju puk o svojim idejama na Twitteru. U današnjem svijetu Gavrilo Princip gotovo da nije moguć. Tko je danas spreman položiti život za dobrobit drugih? Ali, pazite, ne samo "svojih". I u koga bi pucao? Tko nas je okupirao? Na svakog ubijenog političara vjerojatno će doći tri još gora. Kao u onoj priči o zmaju kojemu izrastu tri glave namjesto jedne odsječene. Da, mislim da bi Gavrilo Princip danas izvršio samoubojstvo.

 

Kako vi gledate na Gavrila Principa? Heroj ili zločinac?

 

- Vjerojatno samo Gavrilo Princip zna tko je bio i zašto je pucao. Ja ga doživljavam kao pjesnika, umjetničku dušu, mladića od 20 godina, romantičnog revolucionara koji se borio za slobodu naroda koji su bili okupirani ili, ako hoćete točan izraz, aneksirani od strane Austro-Ugarske. Siguran sam da moj komšija ima potpuno drugačije mišljenje od mene, ali zašto je to nenormalno ili problem? Zašto moramo imati isto mišljenje o stvarima? Najnormalnija stvar na svijetu jest imati različito mišljenje. Naš je problem primitivizam koji tvrdi da treba ubiti sve što ne misli kao mi i naši.

 

“Europa nije počela, nego umrla u Sarajevu“, recitira francuski glumac Jacques Weber pripremajući se za govor na svečanosti. A što je s EU-om? Kako gledate na Europu i ove prostore 1914. i stotinu godina poslije? 

 

- Plemenita ideja ujedinjene Europe polako nestaje pritisnuta zaboravom o strašnim ratovima koje je proživljavala, egocentrizmom njezinih građana, ekonomskom krizom, buđenjem nacionalizama i fašizma, navalom izbjeglica iz ratova koje je Europa u suradnji s Amerikom izazvala i u kojima je i sama sudjelovala, dodatno ugušena bezidejnošću bruxelleskih birokrata. A možda je stvarno smrt Europe počela onda kada je dopustila da joj se dogode sramota i pokolj nevinih što se dogodilo u Sarajevu, kada je odlučila gledati na drugu stranu, kada je izjednačila krvnika i žrtvu, kada je zaboravila na vrijednosti u koje se kune. Možda je zaista dovoljno da jednom zažmirite i da sve ode kvragu. A Europa danas sve više žmiri i ne želi ili se ne može suočavati s vlastitim problemima. Ne sviđa mi se današnja Europa. Možda bih danas prije izabrao Kanadu kao primjer društva u kojem bih volio živjeti.

 

Je li vaš hotel simbolična naziva "Europa" preslik današnjih zemalja bivše Jugoslavije i njihovih žitelja, ne samo Sarajeva?

 

- Na žalost, da. I možda se vama koji ste malo zapadnije čini da ste otišli malo dalje od nas, ali meni se čini da je to više dobra maska nego realnost i da smo svi još uvijek u istom povijesnom glibu te da će, na žalost, vrijeme pokazati da je Jugoslavija bila najveći civilizacijski domet naroda s ovih prostora. Uostalom, zar iz Hrvatske, kao i iz BiH, ne odlaze deseci tisuća mladih ljudi svake godine? A ne odlaze jer su željni novih iskustava, već zato što ne mogu osigurati normalan život za sebe i svoju familiju.

 

Može li onda članstvo BiH u EU-u donijeti neke promjene vašoj zemlji? 

 

- Kao što sam rekao, sumnjam da će BiH još zadugo ući u Europsku uniju, ali kada bi se to dogodilo, mislim da bi to bila odlična stvar. I za Europu i za Bosnu i Hercegovinu.

 

(Slobodna Dalmacija/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/em)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook