(Autor je dugogodišnji novinar i televizijski urednik, te bivši direktor TV SA)

Ne pamtim, ili bolje reći – možda je i bilo ali davno pa se ne sjećam – veću bruku i sramotu, ironiju, osjećaj i lične krivice, kada sam, na stranicama dnevnog i heftičnog tiska, na društvenim mrežama – pročitao onu, čuvenu: “Sretan Vam Prvi maj, praznik rada“!

Naredali se čestitari sa svih strana, valjda oni koji rade ili možda ne rade al' za taj nerad primaju plaću, pa mi nekako isto to veče malo uljepša ugođaj moj drug Senad Faca. Veli, mi radili anketu sa pitanjem gdje ćete provesti Prvi maj? Negdje vani ili u kućama? Preko šezdeset posto građana ostat će u kući, a nešto manje od četrdeset posto naših sugrađana će „negdje vani“. Pa dodade: “Onima što će negdje vani, dabogda pala kiša!“

Koji „crni“ prvi maj, koji radnici, koje fabrike?

U ovom maju opet ćemo se sjetiti planetarne tragedije na tuzlanskoj Kapiji, ovaj put proglasićemo u pola zemlje dan žalosti za tom ubijenom tuzlanskom mladošću. Neću sada o tome zašto to proglašavamo ove godine, jesmo li to trebali i ranije, znamo da je taj 25. maj nekada bio Dan mladosti... Al' hajde da ne politiziram, hajde da u tome nađem simboliku, uz Dan mladosti i ubijenu tuzlansku mladost.

Sa tom tragedijom na Kapiji teško da se išta drugo može mjeriti.

Koliko je tuzlanskih kapija, radničkih, u ovih dvadeset i kusur godina zatvoreno, koliki je broj onih proletera koji su hljeb zarađivali u tim fabričkim krugovima ostalo bez ičega, koliko ih je zbog toga diglo ruku na sebe

Al' pošto je ovo majska priča, da se pošteno zapitamo: Koliko je tuzlanskih kapija, radničkih, u ovih dvadeset i kusur godina zatvoreno, koliki je broj onih proletera koji su hljeb zarađivali u tim fabričkim krugovima ostalo bez ičega, koliko ih je zbog toga diglo ruku na sebe, koliko ih je, praktično, u ovih dvadestak godina brisano sa svih spiskova - kao da su i bukvalno umrli ili poginuli. Nisu u pitanju samo tuzlanske već i sve druge naše fabričke kapije.

A oni, bivši radnici – sadašnji penzioneri, najveća „glasačka mašina“, bezobrazno i nabusito dovedeni do poniženja koje normalno ljudsko biće teško razumjeti može. Ko je za to kriv - oni bivši ili ovi sadašnji (a u zadnjih dvadeset godina njihovu sudbinu krojili su ili jedni ili drugi ili u kombinaciji, tako da nema alibija ni za poziciju ni opoziciju). Pa se, kukala ti majka, dosjetili da će na demonstracije – u septembru! Pa ko dočeka – pričaće. A zašto u septembru? Zato što odmah iza septembra ,jel', ide oktobar, a tada su planirani opšti/opći izbori!! Muka ih je, jašta drugo, na to natjerala - da svoj status i redovnu (hej-redovnu) isplatu penzija uslove davanjem glasa ovim što vladaju! A ta će piti vode, vidjećete. Odakle sredstva, kako će se nabaciti - samo nebo zna - a znaće i naši praunuci kada budu plaćali ovu svojevrsnu kupovinu lojalnosti i glasova.

U maju bi se k'o trebalo riješiti i pitanje Mostara, mada su se očito, tamošnji građani odvikli od toga da makar formalno nekoga biraju u vlast, koja fercera (oni najbolje znaju kako) ovih osam godina i bez izbora. Vjerovatno nisu baš sigurni, važu, bil' im možda bilo bolje kad bi birali il' bi im bilo isto. A na površini valjaju se velike političke, nacional-zaštitničke ili kozmetičke građanske priče. Niđe one stvari ni kod koga, sve izokole!

A poštena inteligencija?... Ona je, u najvećoj mjeri, već prodala dušu đavolu!

A veliki ulozi su na stolu . Prije svega – promjena izbornog zakona. Odatle stalno pitanje „zašto je Mostar grad slučaj“, ko biva gdje god je takvo stanje ko u Mostaru, gdje dvojica presuđuju svima drugima,pa i trećem-konstitutivnom – treba rješiti po istom principu- a to je, da se više ne lažemo, definitivno zaživljavanje trećeg entiteta.

A drugo, možda je to u slučaju Mostara i prvo, bitka se vodi za gradski grunt-ljudi! Ko ima tapiju na grunt - njegova je i zemlja. Kome će pripasti najatraktivniji placevi (gradski i prigradski), propale već spomenute fabričke kapije, voda, struja...? A što manje igrača u talu, to veće vlasništvo nad gruntom. A što je to nečija đedovina, što će to i definitivno podjeliti i jedne i druge i treće, i ine ili ti ostale, zaboli ikoga u ovoj globalističkoj, neoliberalnoj hajdučiji i anarhiji na bh. način.

A ideja? Gdje je tu ikakva ideja, osim pljačkaške?

Sjetih se one parole o „radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji“.

Gdje su? Za radnike smo već konstatovali, kao i za one koji su to nekoć bili, a sada su penzioneri.

Seljaka nestalo. Na selu naročito. Profitiraju i ovdje lopovi, tezgaroši, džeparoši.

A poštena inteligencija?

Ona je, u najvećoj mjeri, već prodala dušu đavolu!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook