Destruktivna osjećanja u vezi su opasna za oba partnera. Prati je manjak samokontrole, jako uzbuđenje, strah od gubitka, drama zbog svake riječi ili gesta. 

Da li ste znali da je prvobitno značenje riječi "strast" bilo isključivo negativno? Psihoterapeut dr Zoran Milivojević kaže da je nedovoljno poznato da je ova imenica nastala od glagola "stradati, nastradati". 

- Zašto strada ili trpi strastveno biće? - započinje priču sagovornik "Života plus". - Zato što je strast posvećivanje sebe jednoj stvari koja se doživljava kao najvažnija, najveća vrijednost. To može da bude druga osoba, ali i posao, hobi ili umjetnost, kada se zanemaruju sve druge sfere o kojima je nužno da se brine. I zato, gledano na duge staze, on strada. 

A, mi govorimo o ekstremnoj strasti u vezi. Destruktivnoj. Opsesivnoj. Onoj u kojoj je "đavo odnio šalu" i na koju je vjerovatno mislio Baruh de Spinoza kada je rekao da ako ona hoće da govori, razum mora da ućuti. Opsesivna ljubav je u stvari očajnička čežnja za voljenom osobom i prati je gubitak samokontrole, snažno uzbuđenje, strah od gubitka, dramatizovanje svake riječi ili gesta. Prvi njeni simptomi su neutaživa potreba da se sadašnji ili bivši partner prati, kontroliše, povređuje, ljubomora prerasla u opsesiju, apatija, samopovređivanje, manjak samopoštovanja... Milivojević kaže da se to dešava onda kada ljudi smisao života poistovjete sa nečim ili nekim, a kada to izgube, doživljavaju najsnažnija neprijatna osjećanja. 

Onore de Balzak se pitao:"Ko bi mogao da odredi granice gde slast prelazi u bol, a gde je bol još slast?". A Milivojević kaže da je problem upravo u tome što većina danas ne razlikuje strast i slast, jer kada se posveti nekom, onda takav odnos postaje izvor najvećih uživanja. 

- I zaista, kada smo u prilici da zadovoljimo našu najveću želju, tada osjećamo veoma prijatno osjećanje, užitak, sreću, ekstazu. Ali, kada nas razdvoje od onoga prema čemu imamo strast, kada to izgubimo ili se plašimo da će nam iskliznuti, tada osjećamo snažan gubitak, a on znači i najveću patnju. Posebno je važna ona emocija koja vodi u destrukciju, a njen najveći primjer je "zločin iz strasti". To su situacije kada neko počne da misli da mu nema života bez partnera koji ga je prevario ili ostavio, da mu je izdajom upropastio život. Tada je ubijeđen da ima prava da "krivcu" upropasti život - objašnjava psihoterapeut. 

Kada auto juri u sunovrat, kasno je da se povuče ručna. Zbog takvih osjećanja se dešavaju pogubne stvari po oba partnera. U jednom trenutku ste srećni pored nekog, a u drugom osećate anksioznost, muče vas mračne misli, predosjećate dramu, nespokojni ste. Ne možete da kontrolišete svoje postupke, kao da neko drugi upravlja vama. Milivojević ističe da je sve to posljedica ideje da je neko drugi smisao našeg života: 

- Ako smo zavisni od nekog, kada se pojavi strah da nas on ne voli dovoljno ili razmišlja da ode, pokušavamo da se osiguramo. Kontrolišemo ga, nastojimo da ga spriječimo da upozna nekog novog, zastrašujemo ga i manipulišemo. U pitanju je strasna ljubomora, koja izrasta iz ideje da ne možemo da živimo bez drugog. 

Takve manifestacije, dodaje, dolaze od ljudi koji vole kao malo dijete. Oni djeluju iz pozicije mališana koji vjeruje da bez mame ili tate ne može da preživi u nepoznatom i opasnom svetu. Zrela i zdrava ljubav je kada volimo i znamo da ćemo, u slučaju da nas partner ostavi, tugovati mjesec-dva, ali ćemo preživjeti i isto tako snažno zavoljeti nekog drugog. 

- Ljudi često u sebi nose dječje "ja", koje se i u odraslom dobu ispoljava i izvor je mnogih problema - kaže sagovornik "Života plus" i dodaje da to nije genetski predodređena stvar. 

Dok neki krivca traže u osobi koja trpi "teror" opsesivnog partnera, Milivojević smatra da drugi imaju prava da nas "provociraju", ali da smo sami odgovorni za svoje postupke: 

- U prošlosti se smatralo da postoje ljudi koji imaju moć da opčine, zavedu, izazovu strast kod nekog. Vjerovalo se u ljubavne magije i da je čovjek pod dejstvom strasti, pod uticajem ili afektom učinio nešto što nije mogao da spreči. Tvrdilo se da ljudi koji doživljavaju veoma jake emocije, nisu uračunljivi. Danas znamo da nije tako i da je svako odgovoran za način na koji izražava osjećanja, bez obzira na to koliko su snažna. Problem je što onima koji čine zločine iz strasti nije važno to što će biti uhvaćeni i kažnjeni. 

Iz kakvih god pobuda da krenu, njima je pamet definitivno pomućena, ali zato su tu, kaže sagovornik, prijatelji i porodica da priteknu u pomoć. On preporučuje i razgovore sa psihoterapeutom ili, ako su vjernici, sa sveštenim licima, kako bi im se pomoglo da prođu kroz proces tugovanja za izgubljenom osobom i prevaziđu destruktivne ideje da bez nje ništa ne vrijedi. Život mora da krene dalje, bez pokušaja oživljavanja veze u kojoj je um stradao. Ako je jednom sve otišlo predaleko, više ne postoji način da se u takvim odnosima postane manje opsesivan i više srećan. Jer, kao što je govorio Fridrih Niče: "Lakše je neke se strasti sasvim odreći, nego u njoj biti umjeren".

(B92, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)