Jutarnji.hr
 

Vidovdan je 1389. godine. Danica polako nestaje na modrosivom nebu, a na istoku Kosovog Polja nazire se prva rumen. Ugrijat će kad sunce uskoro izađe, dan će čak biti vruć, ali sad, na izmaku noći, baš je hladno. Topla se para diže iz nozdrva konja što pasu djetelinu i ljulj, a na njihovim leđima ljudi se čvršće umotavaju u suknene ogrtače i jedan drugom dodaju rezbarene drvene čuturice sa šljivovicom.

“Dobro, gdje su više?” upita jedan iz bosanskog izaslanstva.

“Ne možeš turskom nekrstu vjerovati”, primijeti jedan Hrvat sumnjičavo.

“Jok, nego ću tebi”, dobaci neki Srbin i svi se na to veselo nasmiju.

Na niskom brežuljku stotinjak metara jugoistočno tada se pojavi izvidnik, podigne se u sedlu i visoko mahne prljavom krpom.

“Evo ih!”

Plemenitaši se krenu zakopčavati i namještati kratko oružje zataknuto za široke pojaseve. Zaslinjenim dlanovima glade neposlušnu kosu i uvrću brkove. Nekolicina nervoznijih otrče časkom do obližnje kupine da se pomokre.

“Juhu! Tu smo!” vikne razdragano srpski knez grupi jahača koja se u to pojavila u daljini. Na prvim zrakama sunca sjaje se njihovi zlatom optočeni ulari i uzengije. I po njihovim čistokrvnim arapskim grlima, i po vezenoj svilenoj odjeći koju nose, i po sedefom ukrašenim drškama mačeva i po uspravnom, uznositom držanju, došljaci su očito visokog roda. Nije to nekakav balkanski šuft, vidi se da ljudi imaju. Domaćini im se osmjehuju smeđim krnjacima, posramljeni svojim zdepastim konjima, hrđavim kuburama i općenitim jednim dojmom provincijske bijede i neuglednosti, no Turci kao da ništa od toga ne primjećuju. Unatoč raskošnom ruhu, neobično su jednostavni i skromni.

“ Murat, drago mi je”, ponavlja ljubazno sultan rukujući se sa srpskim, hrvatskim i bosanskim velmožama i upoznajući ih s uglednim biznismenima, samom kremom carigradskog poslovnog svijeta koju je poveo sa sobom. Nešto kasnije svi zajedno odlaze do širokog šatora, gdje uz sušenu govedinu i sudžukice, kajmak, turšiju, ljuti ajvar i svježe pečene, vruće somune potpisuju ugovor o petstogodišnoj koncesiji na plodouživanje naših oranica, pašnjaka, voćnjaka, šuma, rijeka i jezera.

“Ko je za kafu?” upita naposljetku Lazar zadovoljno trljajući dlanove.

“Meni jednu slađu”, zamoli Murat.

“Meni kapučino s više pjene i smeđim šećerom”, upita bosanski junak Vlatko Vuković Kosača.

“E, da te ne bi jebo”, odbrusi mu srpski knez.

Međunarodni susret na Kosovom Polju na Vidovdan 1389. u stvarnosti je, kao što znamo, bio nešto drugačiji, ali mogao je možda i ovako završiti? Umjesto krvi i jauka i desetaka tisuća što kršćanskih, što muslimanskih trupala ostavljenih na gozbu strvinarima, srpski knez Lazar i njegovi bosanski i hrvatski saveznici trebali su se možda poslovno dogovoriti s Turcima. Dočekati ih ne kao okupatore, već kao investitore. Srdačno im se smijati upravo kao što se hrvatska predsjednica početkom ovoga tjedna smijala turskom predsjedniku.

Mogao bih jasno zamisliti jednu takvu, sretniju povijest, gdje Mehmed-paša Sokolović, vješto obilazeći grupe klesara, kola sa smrekovim deblima i rupe s gašenim vapnom, jednom prijatelju s carigradskog dvora ponosno pokazuje svoje gradilište u Višegradu:

“Sa sedam milijuna dukata u gotovini i još toliko u državnim obveznicama, ovo je u posljednih deset godina najveća investicija u cijeloj Carevini”.

“... Četiri, pet, šest, sedam...”, broji gost šapatom.

“Jedanaest lukova!” pomogne mu Mehmed-paša.

“Pa, svaka čast!”

“Otvorili smo dvije i po tisuće novih radnih mjesta. Dvije i po tisuće obitelji živi od gradnje ove ćuprije”, nastavi moćnik neskromno.

“Oprosti, a tko je ovo?” upita pašin prijatelj, pokazujući jednog nesretnika, koji opasan samo nekakvim nečistim ritama stoji nasred gradilišta nabijen na kolac kao oderan zec na ražnju i sklopljenih očiju jedva čujno zapomaže: “Vode! Vode!”

“Ah, to je jedan bezobraznik koji nam je kvario poduzetničku klimu”, odmahne Mehmed-paša bezbrižno.

Kakva je zaista razlika između investitora i okupatora, upitao sam se gledajući nasmijanu i zadovoljnu Kolindu Grabar-Kitarović i njezina prijatelja Erdogana? Po čemu je ovo naše recentno, navodno ugodno iskustvo s Turcima drugačije od onoga povijesnog, zloglasno neugodnog?

(...)

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook