Piše: Elma MURIĆ

Zastrašujuća tragedija u Gradišci - Aleksandar Majkić pred petogodišnjim sinom zadavio suprugu Mirjanu!

U Prijedoru Saša Torbica ubio suprugu Daliborku s kojom je bio u brakorazvodnoj parnici, zapalio auto pa ubio i sebe!

Monstruozno ubistvo u Olovu šokiralo građane BiH - Arnelu Đogić iz ljubomore mučio pa zadavio bivši momak, i to uz pomoć prijatelja! A nakon toga obojica slavili i pijančili u kafani!

Ne treba zaboraviti ni nedavno surovo ubistvo Fuade Mahmić iz Zenice čije su tijelo pronašli ribari u rijeci Bosni u naselju Blatuša, vezanih ruku i nogu. Za Fuadino ubistvo uhapšen je niko drugi nego nećak Muhamed kojeg je odgojila i pomagala kroz život.

Samo u nekoliko posljednjih mjeseci bh. javnost je svjedočila nizu brutalnih događaja u kojima je muškarac ubio svoju ženu ili djevojku, majku ili čak kćerku, što govori o zabrinjavajućem porastu nasilja nad ženama tamo gdje bi se trebale osjećati najsigurnijima - u krugu porodice. 

Međutim, slične tragedije potresle su BiH i u 2015. Sjetimo se da je u Banjaluci prošle godine Nikodin Dedić ubio suprugu Slavicu pa njeno tijelo zakopao u septičkoj jami, nakon čega je presudio i sebi, bacivši se u Vrbas. Bračni par je, sudeći po pričama komšija, prolazio krizu zbog suprugove ljubomore ali i narušenog psihičkog zdravlja.

Na sličan način skončale su Anđa Đerić iz Nvesinja koju je nožem ubio vlastiti sin Siniša, te Nataša Sekulić iz Prijedora koju je nakon rastave također nožem usmrtio muž Draško.

Ovo su samo neki od primjera stravičnih ishoda porodičnih razmirica širom BiH. Službeno, no mnogo češće i neslužbeno, saznaje se da su motivi ubistava ljubomora, neimaština, neriješeni imovinski problemi, pa čak i patrijarhat i tradicionalizam budući da je u jednom konkretnom slučaju, onom Čede Jovovića iz Istočnog Sarajeva, otac ubio kćerku jer se protiv njegove volje htjela - udati! 

PRVI ZNACI ZA UZBUNU - KAKO PREPOZNATI NASILNIKA: Potaknuti slikama užasa u našoj svakodnevici, porastu nasilja nad ženama ali i blagim kaznama za počinioce gnusnih zločina, DEPO Portal je 'zakopao' po ovoj temi i razgovarao sa stručnjacima u institucijama koji se bave delikatnim pitanjem nasilja nad ženama, od pravnika, psihologa te porodičnih savjetovališta i tzv. sigurnih kuća.

Kako prepoznati nasilnika i uočiti promjene na njegovom ponašanju prije nego što do tragedije dođe? U mnogim slučajevima nasilje se odvija iza zatvorenih vrata, a do razotkrivanja nasilnika dođe tek kad je za žrtvu prekasno. Saznajemo od naših sagovornika da nasilnik može biti svako, poznata ili nepoznata osoba, kolega s posla, partner, suprug kao i svaki drugi član porodice, te da nasilnici uglavnom nastupaju promišljeno i manipulativno. No postoje određeni pokazatelji kada govorimo o partnerskom nasilju, posebno kada se radi o patološkoj ljubomori i pokušaju kontroliranja partnera.

- U početku veze i u fazi zaljubljenosti žene su sklone tolerisati sitnice koje im se ne čine alarmantnima, no ono što ne bi trebale zanemarivati, a što mogu biti prvi znaci nasilja su pretjerana ljubomora i posesivnost, zabrane, prijetnje, uvrede, omalovažavanje, podcjenjivanje, ucjene, kontrola kretanja, izolacija, zastrašivanje i sl. Sve ovo spada u emocionalno nasilje koje je najnevidljivije i teško prepoznatljivo. Također, nakon prvog fizičkog napada na ženu, nasilnici su često skloni minimaliziranju svojih postupaka i svoje krivice, prebacivanja odgovornosti i krivice na drugog ali i racionalizaciji svojih postupaka. Skoro uvijek postoji potpuno odsustvo empatije i razumijevanja za tuđa osjećanja i potrebe, izljevi bijesa i čest gubitak kontrole. Patološka ljubomora također može biti jedan od indikatora, pojašnjava za DEPO Portal Nataša Kahrimanović, profesorica pedagogije i porodični psihoterapeut iz KJU Porodično savjetovalište Sarajevo

.

Sa ovim pokazateljima se slaže i Sanja Sahačić, diplomirani psiholog iz Sigurne kuće, koja također ukazuje na prepoznatljiv obrazac ponašanja nasilne osobe.

-  Iskustva u radu sa žrtvama nasilja pokazuju da nasilje može započeti već prije braka, tako da se osnovu ponašanja u vezi može prepoznati i pojava nasilja u braku. Nasilje najčešće započinje uvredama, ponižavanjem, a kasnije postaje sve učestalije i eskalira u fizičko nasilje. Za nasilnika je karakteristično uspostavljanje moći i kontrole nad ponašanjem žene, u smislu ispoljavanja pretjerane ljubomore, vrijeđanja, izolacije i prijetnji. Istraživanja su pokazala da postoje različiti tipovi nasilnika, a uglavnom ih karakteriše impulsivno ponašanje, razdražljivost, izljevi bijesa. Nasilnici najčešće dolaze iz porodica u kojima vladaju poremećeni odnosi, česti konflikti, tako da su i sami tokom odrastanja usvojili nasilne modele ponašanja.

Riječ pravnika: Strah od 'guranja nosa' u komšijske odnose!

Ono što nas je najviše šokiralo u ovom istraživanju jeste saznanje da članovi porodice nisu dužni prijaviti porodično nasilje sve dok ne dođe do samog čina ubistva! Pravnica Sabina Mehić je u razgovoru za DEPO Portal pobliže objasnila kakve su pravne posljedice te sankcije za one koje počine nasilje kao i za ostale članove porodice koji su znali,  a nisu ništa učinili da to spriječe. - Zakon predviđa sankcije za neprijavljivanje krivičnih djela generalno, a ne samo ovog djela konkretno. Svako je dužan prijaviti počinioca krivičnog djela ako se za to djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora, jer u suprotnom može mu se izreći novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. Drugim riječima, kod konkretnog krivičnog djela Nasilje u porodici tek ukoliko neko lice sazna da je neko počinio krivično djelo ubistva to mora i prijaviti, u suprotnom nema posebnih sankcija za njega. - Smatram da sankcije ne moraju biti jedino mjerilo pri donošenju odluke da li ćete prijaviti počinioca djela nasilja u porodici ili ne, vodilja treba da bude zdrav razum, a ukoliko neko smatra da to predstavlja 'miješanje u tuđe probleme' ili što je kod nas najčešće 'u komšijske odnose', neka bar, takve slučajeve prijavljuje anonimno nadležnom MUP-u, dodala je naša sagovornica.

ŽENA JE KRIVA ZA SVE: Kako kod nas ljudi nemaju raširenu naviku da pomoć traže u ustanovama i kod stručnjaka psihologa, sagovornice smo pitali kako se onda boriti protiv ovog problema u društvu.

- Često se u našem društvu na nasilje nad ženama gleda kao na ženski problem, što implicira neku vrstu ženske krivnje za tu pojavu i na neki način amnestira muškarce i sve važne strukture društva od odgovornosti.  Promatrači, svjedoci, pomagači, novinari ili bilo koje druge društvene djelatnice i djelatnici ne mogu i ne smiju ostati neutralni kada je nasilje u pitanju, objašnjava Nataša Kahrimanović, dodajući da je veoma bitno 'zatvoriti pukotinu' između traumatizirane žene i društva javnim priznanjem traume i činjenice da u današnje doba niti jedna osoba na svijetu ne smije i ne treba biti žrtva druge osobe.  

- Posebno je važno, dodaje, osigurati jak sistem podrške kako bi se usudile suprostaviti nasilniku.

Polazeći od činjenice da se u Bosni i Hercegovini danas susrećemo s mnogim društvenim problemima, teškom ekonomskom situacijom, raširenim sindromom PTSP-a i visokom nezaposlenošću, stiče se dojam da svaka od ovih stvari može uticati na idilične odnose u vezi ili braku. Ako tome dodamo da i dosta ljudi živi u ruralnim sredinama gdje žene često trpe podređeni položaj, nameće se i pitanje u kolikoj mjeri i ovi faktori mogu doprinijeti porastu nasilja u odnosu dvoje ljudi?

Iako se naše sagovornice generalno slažu s konstatacijom da moramo biti oprezni da ne bi došlo do generalizacije i stvaranja stereotipa, jer patrijarhalno društvo, neimaština ili nezaposlenost, ruralni ili urbani faktor sami po sebi ne odlučuju da li će neko postati nasilnik, Sanja Sahačić smatra da patrijarhalnost društva doprinosi vjerovanjima da je za nasilje u porodici kriva žena, da je ona 'ta koja je muža izazvala i da je o nasilju bolje ne govoriti'.
 

- Također, iskustva pokazuju da  nasilnici često imaju postraumatski stresni poremećaj, te ispoljavaju razdražljivost i teškoće sa kontrolom, a što se tiče ekonomskog faktora, mogu potvrditi da nam se za pomoć češće obraćaju žene koje su u teškoj ekonomskoj situaciji, zaključuje psihologinja Sigurne kuće. 

ŽIVOT POSLIJE NASILJA: Kako nasilje razorno utiče ne samo na fizičko nego i na psihičko zdravlje zlostavljane žene, oporavak je dug i težak.   

- Za ženu, nasilje muža/muškarca briše sva dobra iskustva i sjećanja o partneru, uništava njenu pozitivnu sliku o sebi, kao i dio njenog unutrašnjeg svijeta koji sadržava njen spolni i rodni identitet. To su slomljene i bespomoćne žene čije psihičke traume, koje variraju od osobe do osobe, znače nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, povlačenje u sebe, izolaciju, poteškoće za uspostavljanje nove veze, depresivnost, anksioznost, PTSP, pa čak i zloupotrebu psihoaktivnih suspstanci te samoubistvo, govori Nataša Kahrimanović iz KJU Porodično savjetovalište.

Koliko žena se javlja u stručne ustanove i kako potražiti pomoć?  U protekloj. 2015. godini od ukupnog broja korisnika kojima je pružena usluga savjetodavno-terapeutskog tretmana u KJU Porodično savjetovalište 33,5% su bili muškarci, a 66,5% su osobe ženskog spola. Problemi se tretiraju kroz individualne ali i bračne, partnerske, roditeljske, roditelj-dijete relacije, tako da ustanova često radi i sa parovima. Što se tiče Sigurne kuća Fondacije lokalne demokratije, od 2000.god. do danas je primljeno ukupno 1644 žrtava nasilja, odnosno 790 djece, 281 djevojka i 573 žene. U Sigurnoj kući nalaze se tri servisa: sklonište za djecu i žrtve porodičnog nasilja, sklonište za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja i drugih oblika nasilja i SOS telefon 1265 za  koji je dostupan 24 sata. Prema Zakonu o zaštiti nasilja u porodici, žene u Sigurnoj kući mogu ostati do šest mjeseci, a najčešće ostaju do tri mjeseca. Ukoliko postaje opravdani razlozi boravak im se može produžiti.

Na pitanje kako teče proces liječenja i zacjeljivanja trauma kod žena koje su pretrpjele i preživjele nasilje u porodici, Sanja Sahačić dodaje da nakon psihosocijalnog tretmana u Sigurnoj kući, žene imaju više samopouzdanja i samopoštovanja, i spremnije su za samostalan život jer tad bolje prepoznaju vlastite postupke koje prije nisu povezivale s viktimizacijom. 

Bukvalno govoreći, zlostavljane žene u Sigurnoj kući prolaze obuku o traumama i kako se s njima nositi dalje kroz život, a fokus je na tome da žene izađu iz uloge žrtve i više ne dozvole izloženost nasilju u porodici.

GAŠENJE SIGURNIH KUĆA(!): Psihoterapeutkinju Porodičnog savjetovališta smo pitali i da li svoje klijente, ukoliko uvide potrebu, upućuju na adresu Sigurne kuće te kakva je suradnja ustanova koje se susreću sa slučajevima nasilja u porodici.

- Važno je naglasiti da nema psihološkog tretmana ukoliko je sigurnost korisnika odnosno korisnice naših usluga ugrožena. Mi ne čuvamo informaciju o nasilju kao povjerljivu, i naši korisnici su svjesni ovog. Naš rad obuhvata i druge intervencije i suradnja sa profesionalcima drugih institucija ili organizacija koja ima za cilj koordiniranje intervencija pruženih korisniku, od službi socijalne zaštite, zdravstvene zaštite, policijskih uprava i slično..., zaključuje Nataša Kahrimanović.

Za kraj smo se dotakli i glasina o mogućem gašenju Sigurnih kuća zbog izmjena u aktuelnom federalnom Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici što bi na prilično direktan način uskratilo pomoć ženama - žrtvama nasilja u porodici.

 
- Sporan je član 35. Zakona o zaštiti nasilja u porodici koji je u proceduri i koji predviđa da se Sigurne kuće osnivaju samo u skladu sa Zakonom o ustanovama. Sve Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini su osnovane u skladu sa Zakonom o fondacijama i udruženjima. Izmjene bi značile veće troškove za organizacije,  a time i gašenje Sigurnih kuća, što bi se najviše odrazilo na žene žrtve nasilja, upozorava Sanja Sahačić na kraju razgovora.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)