Piše: Nihad Kreševljaković, Al Jazeera Balkans, foto: Velija Hasanbegović

Dan prije svog 98. rođendana napustio nas je jedan od najvećih fotografskih genija ne samo BiH i Balkana, već se usuđujem reći i Evrope i svijeta – Alija M. Akšamija. Njegov usud da bude rođen u zemlji gdje se rodio, da odrasta u teškim vremenima u pitoresknim, ali malim bosanskim gradovima poput Rogatice ili Višegrada jedini su razlog zbog kojeg danas ime Alije M. Akšamije ne upotpunjuje knjige historije svjetske fotografije.

Ipak o onome ko je bio Alija M. Akšamja jasno govori telegram sućuti od Asocijacije Neovisnih profesionalnih fotografa Evrope (AIPPE) gdje se kaže: “Izgubili smo jednog od najstarijih, velikih i maštovitih vizionara svjetlopisa prošlog stoljeća koji je definirao temelje minimalizma u portretnoj fotografiji”.

Njegov interes za fotografiju počeo se razvijati još dok je bio treći razred osnovne škole kada je zapravo prvi put ugledao fotoaparat u rukama fotografa koji je iz Sarajeva došao kako bi napravio sliku učenika iz njegovog razreda. Prvi vlastiti aparat kupio je krajem tridesetih godina u Zagrebu, a zahvaljujući priručniku koji je uz njega dobio snimio je 1938. godine svoje prve snimke na „Sokolskom sletu“ u Sušaku/ Rijeci.

Nastojao je svojim radom ovjekovječiti slike ljudi i života oko njega. Svjestan značaja onog čime se bavi, otimao je od zaborava te trenutke, događaje i ljude. Djetinjstvo provedeno u Rogatici ostavilo je trajni trag, a teška iskustva koja je njegova obitelj i on preživio bili su mu dodatna inspiracija u toj borbi sa očuvanjem sjećanja na ljude, ali i vrijeme u kome su se u nekoliko navrata pred njegovim očima rušile cijele slike svijeta u kome je živio.

Od prvih saznanja o tome kako se izrađuje fototgrafija, koja je učio u Sarajevu u radnji preko puta hotela Central kod fotografa Jovića, do trenutka kada otvara svoju fotografsku radnju u Višegradu, Alija Akšamija je bukvalno, kako je to sâm govorio, nastojao naučiti što više, upijajući sve informacije o fotografiji kao što sušilo upija tintu.

Ubrzo će Alija Akšamija postati ugledan fotograf, po mnogo čemu ispred drugih fotografa njegove generacije. Prvo veliko priznanje za svoj rad dobio je na Međunarodnom sajmu zanatstva u Beogradu 1958. godine, a gdje je njegova fotografija osvojila drugu nagradu. U Zagrebu je još 1968. godine dobio zvanje kandidata majstora jugoslavenske fotografije, a 1976. godine u Beogradu mu je Udruženje slobodnih umjetnika fotografije Jugoslavije dodjelilo počasnu titulu majstora umjetničke fotografije.

Fotografije velikog nobelovca

Širokih interesovanja, veliku pažnju i vrijeme posvećivao je istraživanjima i mogućnostima koja su njegov rad činili duboko umjetničkim. Njegova pasioniranost u takvom pristupu, kao i potreba za potpunom slobodom u radu bile su razlog da je napustio državnu službu te otvorio vlastitu radnju u kojoj se mogao posvetiti samostalnom radu. To je značilo da više nije morao voditi računa o tome kako i koliko će trošiti fotografski film te da je napokon imao slobodu da ekperimentira. Imao je izražen osjećaj da prepozna ljepotu i uzbudljivost života u sebi i oko sebe.

Ivo Andrić je sam došao u Akšamijinu radnju i tražio fotografiranje [Velija Hasanbegović]

Ono što će ga još davno učiniti poznatim bila je fotografija Ive Andrića pored mosta Mehmed-paše Sokolovića na Drini. Čuvši za priče o jednom posebnom fotografu iz Višegrada kojeg su svi hvalili, nobelovac je sam došao u njegovu radnju. Alija Akšamija mu je pokazao svoje fotografije, a Ivo Andrić je od svih njih izdvojio jednu na kojoj se samo vidio most, bez ljudi, snimljen iz ptičije perspektive. Pomalo i iznenađen izborom, Alija je rekao Ivi Andriću da bi takva fotografija sigurno bila puno zanimljivija da je na njoj uz most i lik nobelovca! Andriću se taj odgovor, kao i ideja da ga Alija Akšamija fotografira pored mosta svidjela. Tako su nastale najpoznatije fotografije Ive Andrića snimljene fotoaparatom Alije Akšamije. Snimljene su na inzistiranje nobelovca već naredni dan, a devet godina kasnije Alija Akšamija fotografirao je Ivu Andrića i sa druge strane mosta.

Listajući pripremljenu, ali još neobjavljenu monografiju o radu Alije Akšamije jasno je da se radi o zbilja apsolutnom fotografskom geniju koji je iza sebe ostavio neke od najuzbudljivijih fotografija snimljenih u Bosni i Hercegovini. Maketu monografije o Aliji Akšamiji pripremio je njegov sin dr. Mehmed Akšamija koji je završio FAMU u Pragu, a veliki dio svog života posvetio upravo istraživanju djela svog oca. Svi oni koji iole drže do historije fotografije ovu knjigu će morati imati kao neizostavan udžbenik.

Genijalnost Alije Akšamije jasna je svakome onom ko je imao priliku vidjeti njegove fotografije, a brojne izložbe nagrade i priznanja su samo jedan usputni dokaz koji ide u prilog takvom mišljenju, uključujući i nagradu za životno djelo Evropske federacije profesionalnih fotografa koja mu je dodjeljena 2008. godine.

Jedan od najvećih bh. umjetnika

Ono što Aliju Akšamiju u svjetskim okvirima čini posebnim su serije portereta Slučajnih prolaznika, a zbog kojih je s pravom uspoređen s Richardom Avedonom, slavnim njujorškim fotografom. Alijine fotografije koje su mogu opisati kao remek djela su priča o običnim ljudima, a ono što i sada zbunjuje istraživače Alijinog rada je to da je gotovo nejasno kako je za razliku od Avedona koji je radio sa najsuvremnijom opremom i najboljim materijalima, uspio postići iste rezultate sa onim što je njemu bilo na raspolaganju. Bila je to neusporedivo skromnija oprema i vrlo loši materijali koji su jedini bili dostupni u tadašnjoj Jugoslaviji. 

Među brojnim nagrama je i ona za životno djelo Evropske federacije profesionalnih fotografa [Velija Hasanbegović]

Nedvojbeno bio je revolucionarni fotograf evropske fotografije koji je redefinirao portretnu fotografiju kao umjetnički oblik, a njegov rad doprinio je uvrštavanju bosansko-hercegovačke fotografije u svjetske tokove kreativne izražajnosti.

Alija Akšamija je jedan od najvećih umjetnika ikad rođenih u Bosni i Hercegovini. Cijeli svoj život i rad posvetio je zemlji u kojoj je rođen, u kojoj je živio živio i odakle se zaputio na drugi svijet. Zahvaljujući fotografijama Alije Akšamije sačuvano je ne samo najvrijednije fotografsko-umjetničko nasljeđe, već sâm život. Autentičnost i snaga njegovih fotografija apsolutno zaslužuju zaseban muzej kao svjedočanstvo o historiji fotografije u BiH, u kojima fotograf, nadahnut ljubavlju prema Univerzumu i zemlji u kojoj je rođen bilježi  na prvi pogled beznačajne trenutke poklanjajući im trajnu vrijednost.

Iako se ne može reći da je ova država ikad iskazala poštovanje koje je genij poput Akšamije zaslužio u posljednjem svom intervjuu za novine (a koji sam imao čast raditi) Alija Akšamija je rekao: „Ako su ovaj moj rad i nagrade doprinos bosanskoj umjetnosti i kulturi makar jedan atom - to mi je najveća nagrada“.

Zbog takvog odnosa prema zemlji koju je očigledno neizmjerno volio Alija M. Akšamija se u svojim sedamdesetim godinama pridružio Armiji BiH te je ako fotograf kreirao dokumentaciju 15. motorizovane brigade.

Odsustvo straha od smrti

Za kraj ne mogu, a da ne podijelim osobno sjećanje na susret sa ovim istinskim velikanom. Osim što jeste bio genij, Alija Akšamija bio je i jedan gorostasno divan i dobar čovjek čije je lice do kraja života krasio osmijeh. Bio je skroman i duhovit. Bio je jak čovjek i pun duha.

Dok smo se pripremali za intervju Alija je Veliji Hasanbegoviću, njegovom sestriću i također vrsnom fotografu sa smiješkom na licu rekao: „Vrijeme je ići, a poziva još nema“, te dodao: „Mislim da će mi ovo biti posljednje snimanje“. Nakon što smo Velija i ja uglas povikali „Ma neće“, on je ponovo sa smiješkom ponovio: „Ako Bog da hoće“. 

To odsustvo straha od smrti bilo je pokazatelj njegove vjere i nade da je ispred njega ljepši svijet. Kada sam čuo da se Alija napokon zaputio ka tom svijetu, sve je kristalno jasno. Stigao je poziv, a nama svima Alija M. Akšamija ostavio je svoje djelo, kao ostavštinu i zadužbinu, vrijednu poput mosta Mehmeda paše Sokolovića u Višegradu koji je bio česta tema njegovih djela.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/em)