Oni Banjalučani koji su još uvjereni da u njihovim sugrađanima postoji dovoljno empatije i spremnosti za pomoć onima koji žive u stanju socijalne potrebe, slijedili su primjer gradova u regionu. U naselju Mejdan, na stablu posječene lipe osvanule su "kuke dobrote”.

Kratka poruka građanima je da na njih mogu ostaviti hranu i odjeću i tako pomoći onima kojima je to zaista potrebno. Jučer ujutro okačena je samo jedna vrećica s kruhom. I u njoj ostavljen račun, da se vidi da je kupljen tog dana. Građani prolaze ne osvrćući se. Pokušaji da s njima razgovaramo uglavnom su bezuspješni.

„Nemojte mene, žurim, ma ne znam ja ništa...", promrse kroz zube i produže dalje.

Oni rijetki kažu nam da ni sami ne znaju šta da misle o ovakvoj vrsti građanske akcije. Na pitanje jesu li i sami spremni pomoći, kupiti i ostaviti kruh, paket tjestenine, konzervu ili komad odjeće, odgovori su različiti. Od onog da nemaju ni sami, pa do možda. I tek rijetki su saglasni da pomoći treba, koliko ko ima i može. Srednjoškolke Kristina i Ana se zaustavljaju i ističu da je ideja dobra.

„Ima ljudi koji zaista teško žive, a stid ih je tražiti pomoć, pa je ovo lakše. Ali, mislim da će i ovdje doći uveče, da ih što manje ljudi vidi, prepozna", smatra Kristina.

Tako dok nas vlast uvjerava iz dana u dan da dobro živimo, a sve koji drugačije tvrde optužuje za nacionalnu izdaju, na drugoj strani mediji svakodnevno bombarduju građane apelima za pomoć. Za nabavku lijekova, plaćanje bolničkog liječenja, kupovinu nekoj porodici ogrjeva, hrane, nabavku udžbenika, popravku ili izgradnju kuće. 

Identični slučajevi su i po tržnim centrima, gdje se također svakodnevno sakupljaju hrana i novac za socijalno ugrožene. Jednostavno, broj siromašnih sve je veći. Stoga, slike ljudi koji preturaju po kontejnerima tragajući za ostacima hrane, a ne sekundarnog otpada, nikoga više, nažalost, ne čude. Oni savjesniji građani tek kruh ili neku hranu koja je još upotrebljiva, nosivu odjeću i obuću, okače na ručke kontejnera. I kada vide da neko to uzima, skrenu pogled u stranu.

Siromaštvo nije orden da se nosi na reveru. Ljudima je teško priznati da su došli do ruba i da moraju potražiti pomoć. I možda stoga neempatični Banjalučani s početka ove priče nisu takvi sami po sebi. Veliki je broj ljudi spreman pomoći. No, sve se glasnije čuje i pitanje: Do kada? Jer u Republici Srpskoj, potpuno je evidentno, sistemska briga za sve veći broj siromašnih je izostala. Uzdajući se u, kako se to ovdje voli reći, „ljude dobre volje", vlast sve više i više okreće glavu od onih o kojima je dužna brinuti. Tako i dolazimo do apsurdne situacije da je budžet predsjednika RS-a za ovu godinu težak 10 miliona maraka. Pa, onda on kome i kada hoće uručuje pomoć i donacije. A koliko bi se za taj novac moglo provesti socijalnih programa, koliko bi se moglo organizirati javnih kuhinja, osigurati subvencija za nabavku lijekova... nije teško izračunati.

Dražen Crnomat, građanski aktivista Banjalučkog socijalnog centra (BASOC), kaže da se na inicijativu „kuke dobrote" nema šta reći.

"Mogu se pohvaliti ljudi koji se inovativno bave problemom siromaštva i gladi i potiču druge ljude na solidarnost. Problem ipak i dalje ostaje na nivou strukturalno uslovljenog siromaštva. Pauperizacija je dio i posljedica samog sistema, također i dio ratne stečevine i sistema koji će još više reducirati društveno izborenu socijalnu politiku države prema isključivo ekonomski i profitno vođenoj politici", navodi Crnomat.

Stoga bi za sve trebao, zbog "kuka dobrote”, ostati samo gorak ukus u ustima. I pitanje jesu li kuke dobrote, zapravo kuke sramote ovog društva? Koje na jednoj strani čini pozamašan broj milionera, a na drugoj armija siromašnih i sve češće i gladnih građana.

Uz kuke osvanule po drveću, podsjećamo i na izložbu javnih nabavki, koja je prije nekoliko mjeseci održana, uz druge veće gradove BiH, i u Banjoj Luci. Na njoj su pokazani najekstremniji "eksponati" i primjeri kako vlasti bahato troše javni novac. A kada su Republika Srpska i njena vlast u pitanju, nije zgorega ponovo se sjetiti pepeljara nabavljenih za zgradu Vlade po cijeni od 1.200 KM ili korpi za otpatke plaćenih "tričavih" 1.700 maraka po komadu, naravno. Sve to od onih kojima su iz dana u dan usta puna brige o "svom” narodu, a prsa modra od patriotskog busanja.
 

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)