Od 8. maja 1941., kada je Dragoljub Draža Mihailović na Ravnoj gori ambiciozno postrojio šačicu vojnika, pa do kraja Drugog svjetskog rata u Evropi koji je zvanično uslijedio tačno četiri godine i dan kasnije, četnički pokret stekao je dovoljno kredita da bude upisan na jednu od najsramnijih stranica historije srpskog naroda i kompletnog južnoslavenskog prostora.

Umjesto nečega što bi se moglo nazvati vojskom i pokretom otpora u pravom smislu te riječi, u konačnici smo dobili jednu raštimanu rulju vječito pijanog, bradatog i zamašćenog društvenog taloga, mobiliziranog iz redova najnižeg seljačkog i malograđanskog polusvijeta. Taj talog nebouzdane hajdučije s lokalnim komandatima odriješenih ruku da uokolo kolju i prosipaju krv, bez čvrste komande i jasne organizacije, u nešto manje od četiri godine svog četovanja sve što je uspio pružiti bili su potoci krvi desetina hiljada nenaoružanih civila, otvorena kolaboracija s nacističkim okupatorom i nedosanjani san Moljevića i Vasića o etnički očišćenoj velikoj Srbiji.

Bio je to uistinu jedan sablazan prizor dokonih kabadahija što od jutra do mraka loču po birtijama kriveći sve i svakoga za svoju mizeriju, i kojima se zapravo sav život svodi na taj jedan tužni trenutak kada će stati pred kamere, vjerujući da nekom ulijevaju strah u kosti...

75 godina poslije, u Višegradu su se ponovo okupili četnici, dosljedni nasljednici svojih predaka iz Drugog svjetskog rata. I to u pravom smislu riječi nasljednici: hrpica ruralnih i malograđanskih faca iskrivljenih od loše brlje, mahom u srednjoj i podmakloj životnoj bazi, s trbuščinama koje se prelivaju preko uskih vojničkih hlača, došla da obilježi dan hapšenja Draže Mihajlovića. Nabacili su oni na sebe i nekakve crne uniforme, postrojili se, pokušavajući valjda ostaviti utisak organizovane i opasne družine, ali avaj...

Bio je to uistinu jedan sablazan prizor dokonih kabadahija što od jutra do mraka loču po birtijama kriveći sve i svakoga za svoju mizeriju, i kojima se zapravo sav život svodi na taj jedan tužni trenutak kada će stati pred kamere, vjerujući da nekom ulijevaju strah u kosti i da se konačno nešto pitaju, a koje bi u slučaju rata već i pet-šest osrednje obučenih vojnika bez problema razbucalo. 

Jedino što takva skupina bijednika u konačnici može učiniti da demonstrira svoju „silu“ i „autoritet“,  jeste da nekoj nemoćnoj novinarki iz Sarajeva zabrani da snima njihov morbidni skup, uz psovanje majke Turske i lamentiranje o tome što „koljete nas 500 godina“.

Bijesne i histerične reakcije koje su uslijedile, a kojima se traži zabrana ovakvih skupova, upravo je duševna hrana za ovakav polusvijet

I ne dokazuje li upravo ova zadnja rečenica zabilježena na kameri da je njen autor zapravo jedan tužni jadnik, mali mizerni luzer bez nade i perspektive u životu koji vlastitu beznadežnost projicira na cijeli narod kojeg „kolju 500 godina“, dok je personifikaciju dželata, koji mu u životu treba više no i rakija, radi imena i prezimena ovaj put pronašao u fizički slabijoj ženi. Uostalom, što su takve luzerske spodobe jučer i obilježavale nego jedan od svojih brojnih poraza, tj. hapšenje Draže Mihailovića, začinivši ga iživljavanjem nad slabijim i nemoćnim, kako to već i dolikuje slavnoj četničkoj tradiciji vojnih blamaža i klanja civila.
 

Stoga, bijesne i histerične reakcije koje su uslijedile, a kojima se traži zabrana ovakvih skupova, upravo je duševna hrana za ovakav polusvijet. To ih čini da se osjećaju važnim, hrani im dubokim kompleksima niže vrijednosti izranjavan ego te drži ih u uvjerenju da su nekoga zaista uspjeli zastrašiti i postati društveno bitan faktor.

Da se, ne daj Bože, ponovo nađu u ratu, taj kompleks bi liječili novim klanjima; no nisu u ratu, nego samo jedna bezopasna grupa bijednika, pa stoga i ne zaslužuju ništa osim izvrtanja ruglu pomiješanom sa gađenjem i sažalijevanjem

Da se, ne daj Bože, ponovo nađu u ratu, taj kompleks bi liječili novim klanjima; no nisu u ratu, nego samo jedna bezopasna grupa bijednika, pa stoga i ne zaslužuju ništa osim ismijavanja pomiješanog sa gađenjem i sažalijevanjem.
 

Stoga bi trebalo razmisliti da se sljedeće godine13. marta organizuje neki ambiciozan cirkus na ulicama Višegrada. Ravnogorska parada nakaza će se savršeno uklopiti.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/aa)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook