Izvor: DW, autor: Mehmed Smajić

Božo Vrećo je virtuoz sevdaha kojeg slušaju Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Publiku na koncertima podigne na noge, ali i rasplače. Za sebe kaže da nije ni muškarac ni žena nego čista sloboda. Božo Vrećo nije završio muzičke škole. Nije imao poznate učitelje pjevanja. Sve je sam naučio i uspio iz, kako kaže: „ljubavi“. Kada je prije nekoliko godina iz Beograda došao u Sarajevo, nije poznavao nikoga. Nije imao iskustva, prijatelja niti novca. Imao je želju da uspije i želja mu se ostvarila. Iz rodne Foče, u kojoj je odrastao uz majku i sestre, otišao je u Beograd u kojem je završio arheologiju. Iako odrastao u sredini u kojoj ne prihvataju ljude kao što je on, Vrećo kaže da nije ni žena ni muškarac, nego čista sloboda. Najviše u životu je zahvalan majci čije riječi i danas nosi duboko urezane u svoje srce: „Ja sam te takvog rodila. Nije te društvo takvog učinilo“. Božo Vrećo za sebe kaže da je Bosanac i da je za njega sevdah „umjetnost življenja“ i da on nije stvoren „da bude kopija“. S Božom Vrećom razgovaramo u Kölnu nakon koncerata održanih u Frankfurtu i Düsseldorfu na kojim su plakali i Božo i publika.

Kako na koncertu uspijevate rasplakati, ali i na noge podići publiku?

Dopuštam da me sloboda kreativnosti i svega onoga što sevdah predstavlja ponese, otvori prozor prema publici i da mi publika na najbolji mogući način uzvrati ljubavlju. Na koncertu u Düsseldorfu je postojala neka magična atmosfera i poseban osjećaj. Sama izvedba „Elme“ i uvertira u tu pjesmu, sve ono zbog čega sam napisao tu pjesmu i kome sam je posvetio, je izazvalo burne emocije. Publika je u sred koncerta ustala na noge i pozdravila me gromoglaznim aplauzom i suzama. To je nepatvorena emocija koju ne možete odglumiti i koja nema ničega što bi je moglo ukaljati.“

Da podsjetim, sevdalinku „Elma“ ste posvetili drugarici iz djetinjstva, Elmi, koju su, kako kažete, ubili zli ljudi kada su došli u Foču. Ona je, u vrijeme kada ste se kao djeca igrali, govorila da ste Vi njen momak. Dakle, tu pjesmu ste posvetili svojoj curi. Koliko često danas idete u Foču i kako Fočaci gledaju na Vas i Vaš život u Sarajevu?
 

Oni koji su bitni, pozdravljaju moj uspjeh kao i svugdje drugdje. Oni koji su nebitni? Nevažno je komentarisati o njima ma gdje da se nalaze. Idem svaki mjesec posjetiti majku i sestru.

Kažete da niste ni žena ni muškarac, nego čista sloboda.

Ja nisam stvoren da budem kopija. Ja želim da ispratim svoje biće onako kakvo ono zaista i jeste i da pokažem sve ono što ono jeste. Vizualno, ali kroz muziku i svu moju muško-žensku dualnost ja uvijek naglašavam da je ta sloboda, koju ja iskazujem kao moj motiv, ono što me pokreće, jako bitna. Mislim, kada bi svi ljudi bili slobodniji da iskažu sebe kroz sve ono što najbolje rade, da bi svijet bio drugačiji.“

Kako živi LGBT populacija u BiH?

Uglavnom se skriva i živi skriveni život unutar svoja četiri zida. Malo je onih koji żive slobodno.

Često se može čuti da je Božo Vrećo jedan od malog broja ljudi koji spašavaju sevdalinku. Da li je to teško breme i obaveza?

To je moja misija od početka. Ja nisam ušao u sevdah da bi stvarao komercijalnu famu i da bi na kraju krajeva pristajao na kompromise u sevdahu. Ja sam sevdah želio vratiti na pijadestal i visoko pozicionirati i odbraniti ga od svega onoga što se pripisivalo sevdahu, a da sevdah niti nije. Mojom izvedbom i mojim poimanjem svega onoga što sevdah za mene jeste, ja se trudim da ga sačuvam i da ga ne ukaljam ni jednim svojim djelom. Prekrasno je što to publika dobro osjeti i percipira jer na moje koncerte ne dolazi niko ko me u potpunosti ne voli i ko se sevdahu ne prepušta i nije mu dio života. Mislim da je to naša zajednička priča i da sam ja jedan od izvora preko kojeg se ona prenosi.

Zašto sevdah? Postoji još dosta muzičkih pravaca u kojim se može zaraditi daleko više novca?

Ima, ali ja nisam ušao u sevdah zbog novca. Ja sam ušao u sevdah zato što me taj žanr spasio. Sevdah je pronašao mene, ne ja njega. To je stanje u kojem sam se ja našao poslije jednog teškog perioda u mom životu. Poslije studiranja sam se odlučio iz Beograda preseliti u Sarajevo. Zahvaljujući sevdahu sam prošao jedan tako težak period privikavanja svemu onom što Sarajevo jeste i boriti da dokažem da je sve ono s čim sam ja došao, tj. da je taj sevdah u meni zaista iskren i poseban i koji će jednog dana da zavrijedi veliku pažnju.

Kažete da Vas je sevdah spasio. Ima ljudi koji spas traže u alkoholu ili u vjeri. Ovi drugi odu do te mjere da se čak i radikalizuju. Da li ovo može biti poruka mladim u BiH? Ili poziv da spas traže u sevdahu?
 

Ja to ne bi formulisao kao poziv. Mislim da svako ima svoj način izražavanja. Na kraju krajeva, svi imamo različite ciljeve. Međutim, bitno je istrajati do ostvarenja tog cilja. Jedan od mojih ciljeva i jedna od mojih glavnih iskopina je definitivno, ako ću da kažem sa arheološke strane, sevdah. Ja sam ušao u sevdah onda kada sam odlučio da je to moj životni poziv, moja misija i moj put. Sevdah je moj najiskreniji partner. Poruka mladima je da istraju i da ne odustaju, da vjeruju u sebe i da ne odustaju bez obzira koliko bilo poteškoća na njihovom putu. Mislim da, ako dovoljno vjerujete u sebe i ako imate talenat za to nešto, i ako se borite svim svojim bićem, onda se cijeli Univerzum založi za vas i onda vam ta božanska sila bude velika potpora.

Prije nekoliko decenija smo imali generaciju koja je iznjedrila velike interpretatore sevdaha. Nakon toga je bilo zatišje i sada se pojavljuje jedna nova generacija u koju spada i Božo Vrećo.

Ne želim nikoga izdvajati, favorizovati ili nipodaštavati. To nije moj način. Međutim, ono što je evidentno jeste da postoji par izvođača koji svojim radom, zalaganjem i energijom čine da sevdah egzistira. Interesantno je da smo svi različiti i da imamo svoju publiku. Ni jedan interpretator, koji se izborio za svoje mjesto u sevdahu, danas ne stoji na putu onom drugom, već jedni drugim otvaramo puteve. Nažalost, danas nemamo konkretne saradnje koju su interpretatori sevdalinki nekada imali. Kada sam upoznao Zehru Deović, ona mi je rekla da je imala puno koncerata sa Himzom Polovinom. To se kod nas, u ovom dobu, ne dešava.

Politika je upletena u skoro sve životne sfere u BiH. Kakav je Vaš osvrt na političko stanje u BiH?

Znate, uvijek je teško i uvijek je bilo teških vremena. Mislim da je na nama da se borimo i to s onim što najbolje radimo i što najbolje umijemo. Ako vam kažem da ja živim od svoje umjetnosti i da mogu da egzistiram od moje umjetnosti, onda je i to jedna jako bitna poruka. Poruka koja vam daje nadu i koja vas ne tjera iz vaše rodne grude i koja vam sigurno daje iskru ljubavi bez koje sigurno od ovoga ništa ne bi bilo.

Kako komentarišeš političku scenu i političare u BiH?

Ne komentarišem je jer je nema. Potpuno bezvlašće.

U drugoj polovini maja izlazi Vaša knjiga. O kakvoj je knjizi riječ?

Knjiga je jako neobična po svom karakteru i načinu pisanja. To je jedan od lirskih romana koji govori o mom odrastanju, odrastanju mojih roditelja, njihovom životu. U knjizi je riječ o bitnim stvarima za sevdah koje meni služe kao lajtmotiv u čemu tražim inspiraciju, što opažam i što me prožima kao osobu i kao umjetnika. S druge strane se osvrnem na sve ono što je ružno, ali što me učinilo jakim i nepromjenjivim. Mislim da je to jako poučna, emotivna i dirljiva knjiga. Više vam o knjizi ne mogu reći, kaže uz osmijeh Božo Vrećo.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN /em)