Ruski oligarsi oduvijek su bili sinonim za sve najgore stvari koje se vežu uz bogatstvo. Povezuje ih se s korupcijom i kriminalom, ali stvarnost je naravno daleko kompleksnija.

Oligarsi su se pojavili devedesetih godina, nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i promjena na njihovom ekonomskom tržištu. To naravno ne opravdava njihova djela, ali ih stavlja u malo drukčiji kontekst. To se vidi i po novijim generacijama bogatih Rusa koji čine svi kako ne bi imali isti imidž kao njihovi prethodnici.

Knjiga "Bilo jednom u Rusiji" govori o ruskim oligarsima kroz dvije vodeće figure od 1994. do danas – Borisa Berezovskog i Romana Abramoviča.

Boris Berezovski bio je matematičar prije nego je shvatio da će se obogatiti tako što će preuzeti kontrolu nad bivšim državnim tvrtkama. Bio je bliski saradnik Borisa Jeljcina, a prvih je godina podržavao i Vladimira Putina.

Berezovski je umro pod sumnjivim okolnostima u svom stanu Askotu, u Engleskoj 2013., nakon velike svađe s ruskim vlastima i gubitka velikog djela svog bogatstva.

Berezovski je bio centralna figura neslužbene grupe moći, koja se zvala “Porodica” i bila je vrlo bliska Jeljcinu, a u rad grupe je bila uključena i Jeljcinova kći Tatjana, kao i njegov šef kabineta Jumašev. Tu je bilo i nekoliko saradnika Berezovskog, a član je bio i Roman Abramovič.

Pričalo se kako se nijedno vladino imenovanje ne može provesti ukoliko ga ne odobri “Porodica”. Glavni zadatak “Porodice” bio je pronaći odgovarajućeg nasljednika Borisa Jeljcina.

Na početku su računali da bi to mogao biti premijer Jevgenij Primakov, ali s njim nisu mogli naći zajednički jezik i zadnje dvije godine Jeljcinovog mandata dvije su strane bile u žestokom sukobu. Cijela se priča počela raspadati kada je 1998. godine nekoliko agenata FSB-a, nasljednice KGB-a, predvođeni Aleksandrom Litvinenkom razotkrilo kako su njihovi nadređeni kovali zavjeru da se likvidira Berezovski.

Otvorena je istraga, zatraženo je hapšenje Berezovskog, koji je rekao da je istraga politički motivisana i za to je optužio Primakova. No, sve je završilo tako što je nakon sedam dana povučen zahtjev za hapšenjem Berezovskog, a Jeljcin je smijenio Primakova.

Nekoliko mjeseci nakon ovih turbulencija Vladimir Putin je izronio iz sjene anonimnosti i 1999. godine počeo je njegov meteorski uspjeh u ruskoj politici. Nagađa se da to može zahvaliti “Porodici”, naročito Berezovskom. Do kraja 1999. “Porodica” je nagovorila Jeljcina da proglasi svojim nasljednikom.

Nakon što je Putin postao predsjednik, Berezovski i Abramovič bili su njegovi česti gosti, ali Berezovski se počeo sve manje slagati s Putinom i zamjerao mu neke odluke koje je donosio. Berezovski je u nekoliko navrata preko medija napao vladajuće strukture, te je jednom rekao kako u “nedostatku snažnog civilnog društva i srednjeg sloja kapitalisti moraju biti ti koji se trebaju direktno uključiti u političke procese”. Takve se izjave nisu svidjele Putinu, kojem nije dugo trebalo da objavi kako neće tolerisati kritike koje dolaze iz medija koje kontrolišu oligarsi.

Tako su na Putina krenuli napadi iz medija koji su bili u vlasništvu Berezovskog, a jedna od najgorih optužbi stigla je kada su direktno optužili Putina da je odgovoran za tragediju podmornice Kursk u kojoj je život izgubilo 118 mornara, jer, kako su objavili mediji, Kremlj nije dozvolio da im pomognu strane mornarice.

Berezovski je 2002. javno objavio da želi skinuti Putina s vlasti ili silom ili mirnim putem. Pokrenuo je kampanju kojom je prokazivao sve navodne Putinove zločine - od zabrane slobode govora do rata u Čečeniji. 2003. godine odobren mu je azil u Velikoj Britaniji. Neko je vrijeme tamo boravio u miru, ali je 2006. opet ponovio da želi srušiti Putina, na što ga je tadašnji britanski ministar inostranih poslova Džek Strou upozorio da ne planira nikakve zavjere protiv Putina dok se nalazi na britanskom tlu, te je zaprijetio da bi njegov status političkog azilanta mogao biti doveden u pitanje ako nastavi.

No, ni Putin mu nije ostao dužan, pa je nakon što je Berezovski emigrirao u Veliku Britaniju protiv njega pokrenuto više različitih kriminalnih istraga.

Za Berezvoskog je 2006. stigao još jedan udarac. U Londonu je ubijen Aleksandar Litvinenko, jedan od najbližih ljudi Berezovskog koji je javno progovorio da se planira ubojstvo Berezovskog. Litvinenko je otrovan polonijem, a zbog tog je slučaja nekoliko ruskih diplomata protjerano iz Britanije. Iako se britanska vlada nikada nije izjasnila o ubistvu, BBC je objavio da je ubistvo počinjeno iz krugova ruske vlasti, a taj je navod BBC dobio od izvora u britanskom parlamentu. Druga je teorija bila da je Berezovski lično naručio ubistvo Litvinenka kako bi ‘smjestio’ ruskoj vlasti i diskreditirao ju na međunarodnoj sceni, a tu su teoriju naročito forsirali ruski mediji bliski Kremlju.

Berezovski se 2011. okomio i na Abramoviča protiv kojeg je pokrenuo građansku parnicu zbog ucjene i nepoštivanja ugovora. Od Abramoviča je tražio odštetu od tri milijarde funti, što je postala najskuplja građanska parnica u istoriji Velike Britanije.

Dvije godine kasnije, u martu 2013. Berezovski je pronađen mrtav u svom luksuznom domu u Saninghilu, blizu Askota. U zaključanom kupatilu pronašao ga je tjelohranitelj, a oko vrata mu je bio zavezan konopac. Njegov je advokat objavio kako je moguće da je Berezovski počino samoubistvo, obzirom da je nakon parnice protiv Abramoviča, koju je izgubio, zapao u ogromne dugove, te da je zadnje mjesece svog života provodio tako što je prodavao sve vrijednosti koje je imao kako bi pokrio troškove turbo skupe sudske parnice. Do danas nije razjašnjeno je li se Berezovski ubio ili je njegova smrt bila nasilna, te ko je odgovoran ukoliko je tačna ova druga teorija.

Nakon njegove smrti portparol Vladimira Putina je izjavio kako je Berezovski poslao pismo Putinu u kojem ga je molio za oprost zbog grešaka koje je napravio i tražio dozvolu da se može vratiti u Rusiju. Neki bliski saradnici od Berezovskog su rekli kako sumnjaju da je Berezovski takvo pismo poslao, jer da to nije bio njegov stil, ali tadašnja djevojka Berezovskog, Katarina Sabirova u jednoj je intervjuu potvrdila da je Berezovski pismo zaista poslao.

“Rekla sam mu da će Putin to pismo objaviti i da to nije dobro za njega. Rekao mi je da ga nije briga, da mu je svejedno, da je za sve što mu se događa kriv isključivo on sam i da je to pismo jedina šansa koja mu je preostala”, rekla je Sabirova, a pismo je Putinu navodno lično odnio Roman Abramovič, koji je pismo zaprimio od jedne osobe koju je Berezovski odredio da to pismo dostavi. Putin je, opet navodno, odlučio oprostiti Berezovskom i dozvolio mu povratak u Rusiju.

Roman Abramovič je pak karijeru počeo nakon što je napustio školu i pokrenuo biznis s dječjim igračkama, prije nego se obogatio na poslovima s naftom.

Bio je praktički štićenik Berezovskog prije nego su se razišli.

Autor Ben Mezrić ima i cijeli niz sporednih likova, ali ništa manje važnih, poput naravno Vladimira Putina, koji je bio vrlo važan za opstanak oligarha. Kada je prvi put postao predsjednik dozvolio je svima da zadrže svoje bogatstvo, ali pod uvjetom da mu se ne suprostavljaju.
Mezrić je knjigu napisao kao roman baziran po istinitim događajima, a iza njega je već uspješna knjiga "Društvena mreža", prema kojoj je snimljen blockbuster o nastanku Facebooka.

Oligarsi su u Rusiji prije svega opstali zahvaljujući politici koja je zbog svoje koruptivne naravi lako 'zažmirila' svaki put kad bi im netko od novih ruskih bogataša napunio džepove.

Većina oligarha nikad nisu bili članovi Komunističke partije, ali su zahvaljujući raznim partijskim apartčicima ušli na ekonomsko tržište. S vremenom je njihova uloga u politici postajala sve veća dok nisu došli do toga da financiraju političke kampanje svojih zaštitnika, prije svih Jeljcina i Putina.

Iako ih je štitio Putin je pokrenuo najviše progona oligarha, a svaki od tih procesa bio je politički motivisan. Berezovski i Mihail Hodorkovski bili su na vrhu Putinove crne liste. Za Berezovskog nikada nije otkriveno kako je umro, a Hodorkovski je 'gulio' nekoliko godina u gulagu.

(nezavisne.com/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)