Naime, Teheran bi mogao iskoristiti svoje ograničene vojne resurse na lukaviji način kako bi poravnali tu vojno-tehnološku neujednačenost. Zbog sankcija koje su nematnute Iranu, Teheran bi se morao pouzdati u asimetrične mjere protiv Saudijske Arabije, dok im ruski protuzračni sistem poput S-300 ne postane dostupan.

Kad bi i došlo do izravne konfrontacije između Irana i Saudijske Arabije, evo pet oružja kojih bi se Saudijci itekako trebali pribojavati, a koje bi Teheran mogao iskoristiti efikasno protiv njih.

Dok to nije oružje per se, elitna jedinica Iranske revolucionarne garde,Quds, vjerovatno je najefektivnije oružje koje bi Teheran mogao iskoristiti protiv Saudijske Arabije. Ta jedinica broji 15.000 vojnika, a ta je sjenovita specijalna jedinica a zagorčavala život američkim trupama u iraku tokom dugogodišnje okupacije te zemlje od strane SAD-a, nakon drugog Zaljevskog rata, piše National Interest.

Pripadnici Qudsa uvježbavali su šijitske pobunjenike i opskrbljivali ih naoružanjem koje su kasnije koristili protiv američkih snaga, među kojima su najefektivniji bili takozvani eksplozivno formirani penetratori (EFP), koji su mogli probiti oklop čak i od M1A1(A2) Abrams američkog tenka. Na vrhuncu rata u Iraku, EFP-ovi su bili uzrokom petine svih američkih žrtava u toj zemlji.

Možda i najvažnija činjenica jest ta da Quds djeluje globalno te da su napali i saudijskog ambasadora u SAD-u, unutar SAD-a. Trenutno, Quds se bori protiv džihadista Islamske države u Iraku i Siriji.

Iran ima pregršt balističkih raketa kojima može napasti mete udaljene i 4000 kilometara. Tu je raketa Emad, koju pogoni tekuće gorivo, zatim čitava porodica Shabab balističkih raketa, čija najvnovija varijanta Shabab-4ima domet oko 4000 kilometara te na kraju, iransko najpotentnije balističko oružje su rakete na kruto gorivo i s dvije faze djelovanja, zbog kojih ih je vrlo teško uloviti.

Najopasnija od tih raketa jest Sejil 3, a ona navodno ima tri faze djelovanja i maksimalan domet od 4000 kilometara.

Saudijska Arabija ovisi o izvozu nafte, a Iran to može iskoristiti pokušajem zatvaranja Hormuškog tjesnaca ili remećenjem brodskog prometauPerzijskom zaljevu, što su već jednom pokušali napraviti u takozvanim ratovima tankera iz 1980-ih godina.

Tokom eventualnog mogućeg sukoba, iranska mornarica mogla bi napasti saudijske brodove i luke dobro naoružanim brzim čamcima te na taj način prouzročiti veliku štetu.

Dizajnirana za djelovanje u plitkim vodama Perzijskog zaljeva, Iran bi mogao koristiti mini podmornice Ghadir klase za napad na saudijske brodove i luke ili pak prebaciti nekolicinu komandosta koji bi djelovali duboko iza neprijateljskih linija.

Isto tako, te bi podmornice mogle postavljati i podvodne mine, tiho i neopaženo.

O tim podmornicama, zapravo se ne zna puno, samo se pretpostavlja da mogu težiti do 120 tona i da su dužine oko 25 metara. Maksimalna brzina ima je 11 čvorova, a cijena izrade manje od 20 miliona dolara, što je jeftino i potencijalno je moguće da Iran izgradi značajnu silu tih podmornica, bez trošenja ogromne količine novca.

Vjeruje se da je Iran razvio krstareći projektil nazvan Soumar, kojem je maksimalan domet oko 3000 kilometara. Taj bi projektil mogao biti razvijen na bazi ruskog Kh-55, odnosno reverzibilnim inženjeringom. No ipak, Teheran nema tehnologiju za repliciranje motora Kh-55, ali čak i sa slabijim motorom, ta bi krstareća raketa predstavljala veliki izazov za Saudijce. Naravno, ako taj projektil uopće i leti.
 

(Dnevnik.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)