U otvorenom i opuštenom razgovoru na Badnju noć sa urednicom Sanelom Prašović Gadžo vladika Grigorije je govorio o tome u kakvom raspoloženju pravoslavni vjernici dočekuju Božić:

„Sve dok živimo u ovom svijetu naša raspoloženja su dvojaka. S jedne strane možemo da kažemo da se radujemo i da imamo razloga da se radujemo za mnoge stvari, živi smo, zdravi smo. Neke stvari lijepo napreduju, ali neka opšta klima koja postoji među ljudima, gdje se ja krećem od Mostara do Dubrovnika, od Dubrovnika do Herceg Novog, od Herceg Novog do Nevesinja i svi ljudi me pitaju hoće li biti rata, šta se ovo događa u svijetu, da li je cijeli svijet poludio i definitivno to stavlja jednu žaoku u naše živote, pogotovo nama koji smo imali to iskustvo rata i u tom smislu moramo da kažemo da za ovaj Božić bi bila preporuka svim ljudima da se molimo, da se ne dogodi nikakvo zlo, a da se molimo za one ljude kojima se to zlo već događa. Za ove izbjeglice, za one koji stradaju, za one koji su ranjeni, za sve ljude i one koji su u bilo kakvoj mržnji. I to bi trebalo da bude molba, jer mržnja je skoro istvojetna sa paklom i u tom smislu sve dok neko pati u mržnji, u bolu, mi ne možemo biti aposlutno sretni.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo koju poruku će uputiti za Božić, da li je to ista poruka kao i  ranije što je govorio da sve što su vjernici pripremili podijele sa svojim komšijama, prijateljima bez obzira koje vjere oni bili, vladika Grigorije je rekao:

„To je jedna od onih poruka koje nikada ne prolaze. Mram da priznam da sam ja živeći posljednjih godina u Mostaru doživio taj jedan lijep običaj koji imamo za Bajram kod naših komšija koji žele da podijele taj kurban zajedno s nama i onda sam pomislio da je to jedan običaj koji je univerzalnog karaktera i da je jako važno da se jedni od drugih učimo u dobrim stvarima i da prosto i mi tako radimo, a druga stvar je ta bogata trpeza, ona će biti bogata samo ukoliko bude podijeljena sa drugima . Kako reče jedan izvanredan savremeni teolog ljubav ima jedino to svojstvo da kada se dijeli onda se umnožava, sve drugo kada se dijeli nekako se smanjuje i u tom smislu moj utisak je da ljudi ukoliko dijele zemaljsko dobro da će dobiti i da će biti bolje i da će biti više zadovoljni. U tom smislu je jako važno podijeliti sa drugim čovjekom. Ja lično imam taj stav, mnogima se to sviđa, a mnogima i ne sviđa, da ljude ne možemo dijeliti po tim samo nacionalnim, vjerskim ili etničkim ili ideološkim pripadnostima, ljudi se dijele na dobre i loše. To je suštinska poruka koji svaki ozbiljan čovjek u Bosni i Hercegovini zna. Kako možemo priznati da smo svi mi ponekad i dobri i loši i to je važno priznanje, ali ako budemo činili dobro onda će nas to činiti još boljima, ako budemo činili zlo ili loše onda će nas činiti još lošijim.“

Upitan da prokomentira svoju izjavu o skrivanju iza ideje srpstva pojedinih čime se pokazuje nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena odnosno neposobnost da budemo crkva, episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije je rekao:

„Ja već deset godina pokušavam da napravim dijalog iskren i istinit sa biskupom dubrovačkim i on isto sa mnom to radi i tako povezujemo naše dvije crkve, naša dva naroda koji žive u Dubrovniku i Trebinju. Na kakve smo mi naišli otpore od naših ljudi i on kod svojih i ja kod svojih, u smislu naših ljudi Srba to je za nepovjerovati, ali s druge strane na kakva odobravanja ljudi smo došli, što je isto iznad naših očekivanja. Međutim, sredinom između te dvije krajnosti moramo ići mirno i smireno. Niko se nije ni sa kim sada počeo  ljubiti, niti kažemo svi svima opraštamo, nego prosto ljudi žive živote. I odjednom neko hoće da taj život ne živi, da ne postoji. I onda sam govorio u crkvi, nemojte da namećete nama da mi moramo biti zaštitnici srpstva ili Srba ako već postoje države, ambasade, skupštine, vlade, ako postoji toliko hiljada ljudi koji primaju pare za to, neka se oni dogovaraju međusobno o tim osnovnim građanskim ljudskim pravima, na nama je da naučimo naše ljude da trpe, da vole, da budu blagi, da budu dobri, da propovijedaju istinsko evanđelje tj. ljubav, jer ako mi budemo branili srpstvo ko će onda raditi ovo. To je moja omiljena teza da se kod nas sve pomiješa i svi rade sve i onda budu hodže doktori, popovi budu inžinjeri, inžinjeri budu političari, političari budu ljekari i više niko ne zna ko šta radi.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo koliko danas ima vjere u politici i politike u vjeri u BiH, vladika Durić je rekao:

„Moj utisak je da je nekako došlo do jedne uravnoteženosti. Bilo je dosta politike i s obzirom na život koji nas okružuje i koji nas je okruživao, bilo je ljudi sklonih politici previše, neki su manje neki više eksponirani, ali mislim da je došlo do jedne uravnoteženije stvarnosti, a to zavisi od ličnosti koje nose to, a drugo i mi svi pomalo sazrijevamo. Ništa nije prirodnije da ti braniš tu svoju da nazovemo zajednicu, ali ako ne možeš da se uzdigneš iznad toga, da ne možeš da budeš vladika i pop onda budi oficir koji ima taj zadatak. Međutim u toj prirodnoj želji za odbranom  onda izađe neki reis, patrijarh, vladika, mitropolit, kardinal i počne da zastupa hrvatstvo, srpstvo to onda bude malo zapetljano i loše. Mislim da je nevjervatno dobar primjer u svijetu ponašanje novog Pape. To daje crkvi hrišćanskoj, prije svega rimokatoličkoj pa i pravoslavnoj,  jedan primjer kako treba ostaviti čitave te organizacije, sisteme po strani i prići nekako ljudima. Pokazati da neko ima brigu za ljude. Imati brigu uvijek znači imati ljubavi za ljude. Ono što ja imam što je najluđe je što idem između ljudi i ponašam se kao da sam jedan od njih i to mnoge zbunjuje, ali nekako mi se čini da do sada to funkcioniše, igram fudbal s nekim momcima i ponekad druge sportove, ali ono što najčešće uradim kada je subotom pijaca u Trebinju onda dođem, neki se čude, a nekima se to mnogo sviđa.“

Na upit urednice Prašović Gadžo koliko je u Bosni i Hercegovini prepoznata važnost međureligijskog dijaloga i dogovora o bitnim temama, vladika Grigorije je rekao:

„Mislim da je dosta prepoznata i da je dosta na tom planu učinjeno, ali isto tako mislim da prezentacija tih da kažemo uspješnih stvari koje je napravilo Međureligijsko vijeće, bilo koji susret koji nije oficijelnog karaktera nije baš doživio neku veliku prezentaciju po mom utisku. Još uvijek važi taj trend loša vijest je dobra vijest. Ovo nisu loše vijesti i onda nisu zanimljive i u tom smislu je jako bitno da probamo da napravimo napor da te dobre vijesti prolaze. Međutim, ja mislim da medijske kuće jako griješe zbog tog komercijalizma. Ja sam skoro napisao jednu priču u dnevnom listu Politika o svešteniku kojeg su spasila dvojica muslimana u 2. svjetskom ratu, tako što su dobili zadatak da ga ubiju, a nisu ga ubili, spasili su ga. Onda se on vratio iz logora iz Njemačke, a oni su bili zatvoreni zbog ubistva koje su izvršili nad njim i onda su otišli u Čapljinu i oslobodili ih. Jedan Hrvat ga je prevezao preko rijeke. Moram da priznam da odijek te priče u narodu je bio nevjerovatno dobar. U ovom vremenu gdje ljudi za čas razbuktaju taj nacionalni plamen mržnje, takva jedna priča je kao melem na ranu došla. Mislim da takvih priča ima bezbroj. Takve dobre priče moraju da se prezentuju jer one su svjetlost u mraku.“

U emisiji INTERVIEW20 vladika Grigorije je govorio o Badnjem danu, Badnjoj noći i Božiću:

„Božić je ustvari nekako izvor radosti, ta pećina i ta biblijska priča o rađanju našeg Boga u obliku čovjeka, o prihvatanju Božijeg sina da bude i sin čovječiji je ustvari izvor našeg života, izvor našeg postojanja, odnosno to je ponovno uspostavljanje jedinstva između čovjeka i Boga. Jedan teolog kojeg ja mnogo volim Politilih je govorio da u svačijem srcu postoji u dubini srca da se smrtno sjedini sa besmrtnim i čovjek je taj potencijal negdje u dubini srca zakopao i onda je došao Hristos i rekao, evo vi niste htjeli meni, ja sam došao među vas i sišao u dubinu te pećine našeg srca i upalio tu vatru i rekao ja sam tu među vama i možemo da budemo zajedno na tom ličnom planu. I u tome je taj događaj početak spasenja izvor radosti i zbog toga je ta pećina za nas svjetlija od svake carske odaje. I u tom smislu je to dan radosti i ono što je još važnije dan praštanja. Za Božić najradije bih poručio šta je rekao naš gospod Hristos: „Ne bojte se!“.“

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)