Piše: Radovan Papović

U petak 05.02.2010 godine u „UNITIC“ centru u Sarajevu održana je šesta javna debata, u organizaciji Centra za kulturu dijaloga, koja je za cilj imala monitoring obećanih i realizovanih aktivnosti na suzbijanju maloljetničkog prestupništva. Kao i na svim prethodnim debatama u sali je bio okupljen veliki broj eminentnih gostiju iz vladinog, nevladinog, obrazovnog i medijskog sektora. Na prvi pogled ništa neobično, sve dok se okupljenima nije obratio gospodin Emir Suljagić, savjetnik gradonačelnika Sarajeva, koji je odbio da govori o programu grada za rešavanje problema maloljetničke delikvencije(?!) i odlučio se da govori o organizatoru skupa – gospođi Sanji Vlaisavljević.

„Na svakom drugom mjestu i svakom drugom forumu ja bih bio spreman obrazložiti i braniti taj projekat do ujutro. Ovdje neću, jer organizator nije vjerodostojan i nema kredibilitet. Ja bih se sada volio obratiti organizatoru. Gospođo Vlaisavljević, vrhunac vašeg javnog angažmana je kolumna u jednom stranačkom biltenu, koji poslednjih nekoliko sedmica vodi bjesomučnu i prizemnu, rasističku i šovinističku kampanju protiv jedne žene samo zato što je Srpkinja. Naravno, ovdje govorim o kampanji koju Dnevni avaz vodi protiv Duške Jurišić“ – doslovo ovim riječima gospodin Suljagić obratio se okupljenima.

Kada sam ovo čuo ostao sam zapanjen i šokiran nepomično posmatrajući u jednu tačku i pitajući se: da li je moguće? Da li je moguće da neko ko javno istupi u ime Socijaldemokratske Partije (navodno, građanske i multietničke stranke) i u ime gradonačelnika Sarajeva, Alije Behmena, može izgovoriti nešto ovako, ne znam ni kojim riječim da to opišem, a da se ne spustim na isti nivo.

Da je ovo lični stav gospodina Suljagića – ništa ne bi bilo sporno jer svaki pojedinac može misliti i govoriti šta želi, ali obzirom da je ovo i zvaničan stav Socijaldemokratske Partije i gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena, to predstavlja nezapamćen napad jedne vladine institucije na jednu organizaciju nevladinog sektora i na jednu aktivistkinju civilnog društva i kolumnisticu.

Svakom normalnom čovjeku izjava Fahrudina Radončića "da ne može dozvoliti da ta osoba (Duška Jurišić), koja nije musliman, ima ambicija da uređuje program javnog servisa u našoj islamskoj zajednici" predstavlja jasan neofašistički čin diskriminacije, širenja vjerske mržnje i podrivanja temelja ionako nestabilne multietničnosti. Ali, gospoda iz SDP-a uspaničeni i frustirani zbog slabljenja svog političkog uticaja umjesto da se obrate nadležnim institucijama i, prije svega, javnosti, odlučili su se obrušiti na gospođu Vlaisavljević iako za to nije postojao nikakav osnov.

U svom izlaganju gospodin Suljagić optužio je Sanju Vlaisavljević da podržava navodnu nacionalističku, rasističku i šovinističku kampanju jednog dnevnog lista protiv jedne novinarke Srpkinje. Ali, izgleda da se nije baš najbolje upoznao sa kompetencijama Centra za kulturu dijaloga i gospođe Vlaisavljević. Centar za kulturu dijaloga, čiji je Sanja Vlaisavljević direktor, je nevladina organizacija koja svojim višegodišnjim postojanjem i angažmanom radi na promovisanju ideja tolerancije, suživota, uvođenja kulture dijaloga u javni i medijski sektor za šta je centar dobio i brojne nagrade i priznanja od uglednih institucija među kojima i od Grada Sarajeva(2008).

Sanja Vlaisavljević već 12 godina kroz debatni program Bosne i Hercegovine nastoji povezati mlade ljude iz svih dijelova države, omogućiti im da se druže, razgovaraju i razmjenjuju svoja saznanja i iskustva. Ona je osoba koja je u prvim poslije ratnim godinama, kada su članove Predsjedništva BiH iz RS-a na sjednice pratile snažne vojno-policijske snage, nastojala da mlade iz Pala, Bijeljine i Banja Luke odvede u Sarajevu, Zenicu i Mostar da vide da „oni tamo“ nisu nikakvi ljudožderi, već normalni ljudi kao i oni. Osoba, koja je svoj život rizikovala da omogući mladim Crbima, Bošnjacima i Xrvatima da se odmah nakon rata sucreću, druže i razgovaraju. Osoba, zahvaljujući kojoj je jedan Radovan nastupao na Svjetskom debatnom tačmičenju pod zastavom BiH... Jednoj takvoj ženi, koja je ponos ove zemlje,reći da je nacionalista, rasista i šovinista je u najmanju ruku licemjerno, drsko, politički okarakterisano...

U svom govoru g-din Suljagić sebi je dopustio da bude i tužilac i sudija i da jedne novine nazove „stranačkim biltenom“ te da im pri tome prišije najgore osobine današnjeg društva, zaboravljajući da govori o najčitanijim dnevnim novinama u BiH čiji je tiraž veći od 100 hiljada primjeraka dnevno. Osim gospođe Vlaisavljević, Centra za kulturu dijaloga i Dnevnog avaza uvrijedio je i čitaoce ovog lista, sve mlade ljude koji su prošli debatni program CKD-a (među kojima znam mnoge SDP-ovce) i sve razumne građane Bosne i Hercegovine.

Da stvari budu još tragičnije udruženje „BH novinari“ umjesto da stane u zaštitu najčitanijih dnevnih novina u BiH i ugledne novinarke i civilne aktivistkinje prof Vlaisavljević, odlučili su braniti SDP i istup gospodina Suljagića. Poslije gradskih institucija Sarajeva, jesu li to i udruženja novinara postala filijale SDP-a?

Kada sam shvatio da izjava gospodina Suljagića predstavlja i stav cjelokupne Socijaldemokratske Partije, kao i svi normalni građani, zapitao sam se šta to tako frustira SDP u Dnevnom avazu, smjeni Duške Jurišić i radu jedne nevladine organizacije. Da li se Zlatko Lagumdžija uzrujao jer je jedna Srpkinja u Sarajevu smijenjena sa dužnosti ili zato što Dnevni avaz navodno napada jednu novinarku samo zato što je Srpkinja? Neće biti da je tako! Mnogo je vjerovatnije da su uplašeni saznanjem da je čak i tajkun Fahrudin Radončić popularniji od „najbogatije majke siromašnih“ Zlatka Lagumdžije i da umjesto u SDP-ovu građansku ljudi sve više vjeruju u Fahrovu bolju BiH, pa u svitanje predizborne kampanje potežu za najoštrijim i najprljavijim oružjem koje nisu koristili ni najozloglašeniji politički režimi. Zašto SDP nije tako snažno branio i druge Srbe u Sarajevu i cijeloj Federaciji, zašto nisu stali u zaštitu srpskih povratnika koji u Sarajevu trpe konstantan teror i šikaniranje? Izgleda, da im je važnije bilo to što su u ratu sa Radončićem izgubili svog novinara na javnom servisu, dok Fahrova medijska izdanja poslednjih mjeseci ruše sve rekorde u tiražu.

Iz svega ovoga može se izvesti samo jedan zaključak: opoziciona stranka uspaničena zbog očiglednog gubitka medijsko-političkog uticaja kod građana kreće u obračun sa onima koji uistinu promovišu i podstiču ono što za SDP predstavlja programsku floskulu, a tu, prije svega, mislim na kulturu dijaloga, međunacionalnu toleranciju i suživot.

U avionu SDP-a izgleda da je Zlatko izgubio kontrolu, autopilot ne radi, goriva je sve manje, spoljašnje turbulencije su jake, putnici nemirni a neposredno pred opšte izbore sve ukazuje na strašan pad njihovog aviona. Hoće li od SDP-a ostati samo politička olupina? Možda, poslije svega, više nisu ni zaslužili.
(BLIN)