Po mnogima ključnu ulogu u procesu pred londonskim sudom, u ime bh. strane, imao je pravni ekspert, Damir Arnaut, savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića.

Srbija je koristila slučaj Ganić da pregovara!

Kakvu, po Vašem mišljenu, težinu ima presuda londonskog suda po zahtjevu Srbije za izručenje profesora Ejupa Ganića?

Arnaut: Ono što je najbitnije, a presuda je dostupna i na internetu, jeste da je riječ o relativno kratkoj, ali jako interesantnoj presudi, napisanoj na način da je može čitati bilo ko, ne mora se biti pravnik da bi se shvatilo šta se ovdje desilo.

Presuda se ne tiče isključivo Ejupa Ganića, ne radi se ovdje o nalazu suda da nema dovoljno dokaza protiv Ejupa Ganića, ne radi se o nalazu suda da je proces protiv Ejupa Ganića kao takvog politički motiviran.

Radi se o nalazu suda da je Srbija vodila čitav postupak, i u vezi Dobrovoljačke i u vezi samog Ganića, pred Sudom u Londonu, u političke svrhe i zbog toga je on oslobođen. Dakle, sud je zaključio da se radilo o nelegitimnom iskorištavanju britanskog pravosuđa u političke svrhe od strane Republike Srbije.

Kakva je, zapravo, bila Vaša uloga u ovom procesu?

Arnaut: Ja sam imao nekoliko uloga u ovom postupku. Počelo je s tim – kao neka veza između kabineta Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića – dakle najmanje što smo mogli uraditi onog trenutka kada je uhapšen. Gospodin Ganić je nazvao nas, tražio da uradimo sve što možemo i ja sam otputovao u London već idući dan. Vratio sam se s njim pet mjeseci kasnije.

Da mi je neko rekao šta će se sve desiti za tih pet mjeseci, ne bih vjerovao, ali ta uloga kretala se od neke inicijalne pomoći pri prikupljanju dokumentacije, do opsežnih političkih pregovora sa Srbijom na najvišem nivou, koji su uključivali i predsjednika Srbije, ministra vanjskih poslova i druge njihove dužnosnike, s naše strane predsjedavajućeg Silajdžića, ministra Alkalaja i sa turske strane predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova Turske.

Srbija je tu dala niz obećanja u vezi gospodina Ganića, dobila čak i neke ustupke od nas, nije ispunila nijedno od tih obećanja, međutim, to im se vratilo kao bumerang, u smislu da je sud zaključio da se ovdje radi o političkoj motivaciji, političkom procesu i Srbija nije mogla gore proći u Londonu!

Srbija je znala da Sporazum o povlačenju ne postoji!

Nije ovdje bio nedostatak dokaza, nego jedan poprilično jak udarac na srbijansko pravosuđe, na njegovu legitimnost i legitimitet svih njihovih postupaka. U ovom trenutku, definitivno najbitnije pitanje jeste da smo u Londonu napravili velike pomake u odbrani gospodina Ilije Jurišića.

Naime, gospodin Jurišić je osuđen na osnovu navodnog sporazuma od 26. aprila 1992. godine između BiH i JNA o mirnom povlačenju JNA. Taj sporazum je navodno potpisan 26. aprila u Skoplju. Srbijanska strana, odnosno srbijansko tužilaštvo ga nikada nije produciralo u postupku protiv Jurišića, već su izveli svjedoka, koji je slagao i rekao da je znao za taj sporazum, za njegovo postojanje.

Odbrana Ilije Jurišića je naravno dokazivala da sporazum ne postoji, da ga tužilaštvo nikada nije produciralo. međutim sud je uvažio iskaz tog svjedoka.

Ono što smo mi u Londonu uspjeli je dokazati da taj sporazum stvarno nikada nije potpisan, mi imamo dokaze, niz dokumantacije koja to dokazuje, međutim, najveći uspjeh je što smo uspjeli natjerati zamjenika srbijanskog tužioca za ratne zločine, Milana Petrovića, da dadne tokom unakrsnog ispitivanja na sudu u Londonu, u stvari da prizna da taj sporazum ne postoji.

Sad, ono što je interesantno jeste da je taj Milan Petrović bio tužioc koji je vodio postupak protiv Ilije Jurišića, što znači da je znao – kada je vodio taj postupak – da taj sporazum ne postoji i da tereti čovjeka na osnovu nepostojećeg sporazuma i sud je osudio tog čovjeka na 12 godina zatvora na osnovu nepostojećeg sporazuma!

Ono što smo pokrenuli još tokom postupka, dok je trajao postupak protiv gospodina Ganića, je kontakt sa advokatima i timom gospodina Jurišića, dostavili smo im svu dokumentaciju, oni su jako ohrabreni, a ono što je meni najdraže jeste da je gospodin Jurišić istakao da je jako ohrabren. Ovi dokazi su mu dali jednu novu nadu.

Da se radi o bilo kojoj drugoj zemlji, ja bih vam rekao da sam uvjeren – kao što sam rekao 15 dana prije presude Ganiću da sam uvjeren da će ishod biti pozitivan – znači ročište Iliji Jurišiću u žalbenom postupku je od 22. do 25. septembra. S obzirom na to da se radi o Srbiji, ja ne mogu reći da sam uvjeren. Pazite, u toj zemlji, kao što je sudija u presudi u Londonu konstatovao, da je tužilac Srbije priznao da ne postoji sporazum, iako je Ilija Jurišić osuđen na osnovu tog sporazuma.

Ako bude osuđen, Jurišić će se žaliti Strasbourgu

Boris Tadić je nakon presude Ganiću rekao da on to smatra uvredom, ove konstatacije sudije Workmana, za srbijansko pravosuđe, da on smatra da je srbijansko pravosuđe nepristrasno, da se rukovodi standardima EU, tako da ja ovo vidim kao jednu priliku za Srbiju i njeno pravosuđe da to stvarno dokaže.

U Londonu im je rečeno da je njihovo pravosuđe pristrasno, da je njihovo pravosuđe politički motivirano, pod utjecajem politike. Oni sada u procesu protiv Jurišića, s obzirom na sve ove dokaze, koje smo mi dostavili odbrani gospodina Jurišića, stvarno imaju priliku da pokažu kako imaju nezavisno pravosuđe.

Bilo kakva presuda osim oslobađajuće, u ovom apelacionom postupku, s obzirom na ovaj sporazum, bi pokazala da sve što je sudija Workman naveo je apsolutno tačno i ostaje tačno.

Međutim, ono što ohrabruje, nadam se da neće morati do toga doći, nadam se da će Jurišić već krajem septembra ili početkom oktobra biti slobodan čovjek, ali ono što daje nadu je da imamo vrlo jake dokaze koji bi bili od enormne pomoći u slučaju da Apelaciono vijeće potvrdi presudu gospodinu Jurišiću i da se on onda mora žaliti Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, sa argumentom da nije dobio fer suđenje, što je u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Osuditi čovjeka na osnovu nepostojećeg sporazuma i da je njihov tužilac, koji je vodio taj postupak, u Londonu to priznao, bi bio prima facie dokaz da čovjek nije dobio fer suđenje.

Da li postoje, a ako postoje kakve su političke implikacije presude londonskog suda u slučaju Ganić?

Arnaut: Ja se nadam da će naš najveći dugoročni doprinos biti da smo uspostavili neki model djelovanja, kada neko nasrne na ovu državu, kako se treba ponašati. Ja nisam poznavao gospodina Ganića, prvi put sam ga vidio kada smo došli kod njega u zatvor, mislim da je bio 6. mart, ja i ambasadorica Negodić.

Međutim, onoga trenutka kada je on bio uhapšen, meni je bilo jasno da se hapsi država BiH, to je bio direktan atak na suverenitet države, na promjenu karaktera rata - argument je bio, pa eto, uhapšeni su Milošević, Karadžić, kod njih Ganić, to je sve otprilike isto i za 20 godina bi ostala neka priča, odnosno bila bi namjera da ostane priča da su svi na svakoj strani jednako činili, da je vojni i politički vrh na svakoj strani jednako kažnjen itd.

Srbiji je bilo puno lakše

Srbiji je bilo puno lakše. Oni su imali pet do sedam ljudi svaki put u sudnici. S naše strane sam bio ja i uvijek neki predstavnik ambasade, ali maksimalno dvoje. Nemamo mogućnost za drugačije djelovanje.

Da je kojim slučajem neko drugi bio, umjesto ambasadorice Negodić, da je bio kadar kojeg je imenovao gospodin Radmanović, ne bih mogao ni auto dobiti da me pokupi s aerodroma, a kamoli bilo kakvu drugu logističku podršku.

Mislim da nas je Srbija zbog toga malo i potcijenila, zato što su oni djelovali kao država u klasičnom smislu te riječi, a mi smo se morali na razne načine snalaziti i računati na pomoć i dobru volju patriotski orijentiranih i ljudi sa državotvornom svjiešću u našim institucijama.

''Klipove u točkove su mi stavljali gotovo najviše Bošnjaci''

Ja sam od početka isticao: kao što nas je Srbija sa ovom listom u predmetu ''Dobrovoljačka'', na kojoj se nalazi 19 imena, podsjetila da su BiH od prvog dana branile patriote svih nacionalnosti, tako nas je Srbija i ovaj put podsjetila da u odbranu države ne ustaju samo pripadnici jednog naroda, jednostavno, ja sam najveću pomoć dobio od pripadnika sva tri naroda i miješanih brakova.

Tako da to apsolutno nije mjerilo kada će neko ustati u odbranu ove zemlje. Takođe, da budem iskren, klipove u točkove su mi stavljali gotovo najviše Bošnjaci, sa tvrdnjama da se u Dobrovoljačkoj desio zločin.

Ja sam imao jedan veliki strah da će britansko tužilaštvo izaći sa agrumentom da lider najveće bošnjačke partije tvrdi da se u Dobrovoljačkoj desio zločin, pa time zahtjev Srbije ne može biti politički motivisan. Srećom, to nisu uradili, mada, da sam ja bio na njihovom mjestu, to bi bila prva stvar koju bih uradio, jer je to išlo u prilog srbijanskoj tvrdnji da ne rade u političke svrhe.

''Ovo nisam mogao govoriti dok je proces trajao, ali čovjek koji mi je osigurao najveću količinu dokumentacije - u najkraćem roku - je bio oficir za vezu našeg Kabineta sa Haškim tribunalom - Amir Ahmić. Iako nam je glavni tužilac ICTY-a Serge Brammertz odbio dati svaki dokument koji smo zvanično tražili, doslovno nije bilo dokumenta koji mi je u Londonu trebao, a koji Ahmić nije mogao pribaviti u roku od sat vremena. Ahmić je sve odradio brzo i profesionalno, rukovodeći se prvenstveno interesima države i ne obazirući se na birokratska podmetanja''.

Srbija nikada ne bi smjela ovo uraditi Hrvatskoj

Zašto sad zbog svega ovoga BiH ne tuži Srbiju?

Arnaut: Pa jedini direktan način djelovanja ovdje je reciprocitet i to je sasvim legitiman princip u međunarodnim odnosima, da primijenite reciprocitet, čak i ako je nelegalan i nelegitiman, ukoliko neka država prvo vama nešto uradi.

Znači, gospodin Komšić je sugerirao u medijima da se uhapsi gospodin Dobrica Ćosić, ali pazite, u Srbiji ima niz ljudi koji bi sasvim legitimno čak mogli biti uhapšeni, a Dobrica Ćosić pogotovo. Mi kao država imamo niz ograničenja. Jedno od njih je mogućnost tog djelovanja reciprocitetom. Evo, Boris Tadić je na godišnjicu Oluje, 5. augusta, rekao da je to najveći zločin koji se desio na poručju Hrvatske, tako nešto.

Srbija nikada nije optužila, podigla optužnicu, uhapsila na aerodromu nekoga za taj zločin, kako ga naziva Boris Tadić. Jedini razlog je što zna da bi Hrvatska uzvratila istom mjerom. A Hrvatska ima taj kapacitet da uzvrati istom mjerom, mi kao država, nažalost nemamo. Mi imamo jedan ogroman sistem blokada – entitesko glasanje – svi znamo o njemu, međutim, evo kada uzmete Predsjedništvo, Vijeće ministara, imamo etničko glasanje i kada se te blokade koriste da se blokira Zakon o zabrani negiranja genocida ili tako nešto, onda je za očekivati da bi naišlo na iste blokade i da se uhapsi Dobrica Ćosić.

Što se tiče tužbe protiv Srbije za vođenje ovog konkretnog postupka, BiH nema nadležnost, oni nisu izvršili direktan atak na nas – jeste to bio posredan atak na našu suverenost i državnost – ali gospodin Ganić apsolutno ima i nadležnosti i motiv da tuži Republiku Srbiju i to je ono što sada ozbiljno razmatramo, s obzirom na to da je ovdje dokazano da je vođen jedan politički postupak, Srbija se nije žalila, tako da je presuda sada pravosnažna i razmatra se tužba protiv Srbije.

Karadžić, Mladić, kapetan Dragan, ti ljudi bježe; Ganić nije bježao

Onaj dan kada je presuda donesena, mi smo pitali britansko tužilaštvo, koje je zastupalo Srbiju u ovom postupku,  da li će se žaliti, da znamo planirati. I oni su nam rekli, ''ne pada nam na pamet, dovoljno smo se osramotili'', to su bile njihove riječi, britanskog tužilaštva.

To što je na kraju srbijansko tužilaštvo saopćilo da se neće žaliti, naveli su dva razloga: da je gospodin Ganić već u BiH, da žalba ne bi imala efekta i drugi je razlog da bi bilo preskupo.

Što se tiče prvog razloga, gospodin Ganić je rekao da će se povinovati svakoj odluci britanskog suda i da se Srbija žalila, on bi se vratio u London i onda bi on uložio svoju žalbu Domu lordova itd. i nastavio bi proces, sigurno ne bi bježao, jer nije nijednom bježao.

Pazite, Karadžić, Mladić, kapetan Dragan, ti ljudi bježe. Ovaj čovjek nije bježao. Ni u jednom trenutku.

A što se tiče troškova, po sili zakona, britansko tužilaštvo zastupa strane vlade u ekstradicionim postupcima, ukoliko odluči da vodi postupak. Oni su se odlučili da vode prvostepeni postupak, zastupali su Srbiju pet mjeseci potpuno besplatno, Srbija nije imala ni fening troškova u ovom postupku, osim putovanja njihovih zvaničnika u London i nazad.

Da je britansko tužilaštvo odlučilo da se žali u njihovo ime, ta besplatna pravna pomoć bi se nastavila. Činjenica da su srbijanski tužioci naveli cifru od milion funti, koliko bi ih koštao postupak žalbe, pokazuje da im je britansko tužilaštvo na video-konferencionoj vezi jasno reklo da se ne namjeravaju žaliti. Vjerovatno su im rekli istu stvar kao i nama, da im je bilo dovoljno ove sramote i sugerirali da ako hoće da se žale, da unajme usluge privatne firme i naravno to košta toliko.

Kolona vojnih vozila je legitiman cilj

Zbog upravo ovog problema nekontroliranih hapšenja iz očito političkih motiva, šta je sa tzv. Pravilima puta, da se ne odobravaju hapšenja i procesi, ukoliko prethodno Haški sud nije pregledao dokumentaciju i odobrio da postoji dovoljna sumnja da se nešto procesuira?

Arnaut: To su Pravila puta, Haški tribunal je razmatrao svaki predmet i davao je ocjene od A do C. Znači, ili bi on preuzeo ili bi dao lokalnom tužilaštvu, u zemlji regiona ili bi odbacio i rekao da nema dovoljno dokaza.

U Ganićevom slučaju, 2003. godine je Tužilaštvo RS podnijelo Haškom tribunalu zahtjev, ali ne svoj, nego im je Beograd dao svoj čitav predmet i putem RS-a su Haškom tribunalu podnijeli zahtjev za ocjenu tog predmeta. Haški tribunal je utvrdio ne samo da nema dovoljno dokaza, već da u Dobrovoljačkoj nema elemenata krivičnog djela i da nema elemenata krivične odgovornosti gospodina Ganića.

Ako pročitate ovu presudu, ovaj sud u Londonu zaključuje isto što je zaključio i Haški tribunal. Evo, recimo, da je Dom JNA bio legitimna vojna meta. Kada je u pitanju kolona ovih vojnih vozila, sudija konstatira da je srbijanska strana dostavila jako puno podnesaka, koji pokazuju da je napadnut konvoj i onda sudija kaže ''međutim, nisu dostavili nijedan argument zašto bi napad na vojni konvoj, pun naoružanih vojnika, bio nelegitiman ili nelegalan čin''.

Haški tribunal je 2004. godine obavijestio BiH, s obzirom na to da su formirani Tužilaštvo i Sud BiH, da završava taj postupak provjere optužnica, odnosno slučajeva po Pravilima rimskog puta i nakon toga su Sud i Tužilaštvo BiH preuzeli djelimično taj posao, u smislu da lokalni sudovi sada moraju tražiti odobrenje od Tužilaštva BiH, prije nego što započnu neki proces po pitanju ratnih zločina.

Kada je Srbija u pitanju, njihov argument pred sudom u Londonu je bio da Pravila rimskog puta nikada nisu važila za njih. Naš argument je bio, s obzirom na to da su taj sporazum potpisali Milošević, Tuđman i Izetbegović u Rimu 1996. godine, da je jasno apliciran na sve tri države.

Mislim da je argument dobar, s obzirom na to da uopće ne postoji mehanizam pri Haškom tribunalu, za provjeru tih predmeta, da je taj proces Pravila rimskog puta ugašen.

Međutim, ono što je dobro, što smo dobili u Londonu, je da je sudija konstatirao da činjenica da je Haški tribunal proveo istragu po Pravilima rimskog puta, u suštini zaustavlja daljnje optužnice bilo gdje u regionu, osim ako se ne dobiju nekim dokazi koje Haški tribunal nije imao na raspolaganju.

Da li to znači da su otvorene mogućnosti nekontroliranih hapšenja za sve predmete koji nisu bili pred Haškim tribunalom?

Arnaut: Pa jesu otvorene mogućnosti, međutim, Srbija je dostavila papir da je u BiH između 27. aprila i 19. maja 1992. godine na djelu bio međunarodni oružani sukob. To je neophodan element da bi Srbija tražila izručenje bilo kojeg državljanina BiH ili bilo koje osobe, za djela počinjena van teritorije Srbije.

Osim ukoliko su spremni dostaviti još jedan papir pa da kažu da je međunarodni oružani sukob trajao i nakon 19. maja, oni u suštini imaju samo taj period u kojem mogu tražiti naše građane u inostranstvu.

Naravno, ja preporučujem svima da ni po koju cijenu ne putuju u Srbiju, ukoliko su na bilo koji način učestvovali u odbrani od agresije.

Ali kada je taj period u pitanju, jedine dvije stvari koje imaju su Dobrovoljačka i Tuzlanska kolona. Predmet Tuzlanske kolone je zatvorio međunarodni tužilac Amerikanac Dejvid Švendiman, ovdje na Sudu BiH, a što se tiče Dobrovoljačke, evo i ovo je treći sud koji je razmatrao taj predmet i rekao da nema elermenata krivičnog djela.

Presuda o Kosovu jasno kaže da RS nema pravo na secesiju

Kako komentirate savjetodavni mišljenje Međunarodnog suda pravde o Kosovu i najave iz RS kako bi na osnovu toga i taj entitet mogao krenuti ka nezavisnosti?

Arnaut: Ta presuda MSP-a nema nikakvog utjecaja. Gospodin Dodik je to rekao pet minuta nakon što je presuda pročitana, isto kao u presudi Ganiću. Jednostavno, on ne čita stvari, reagira ''na prvu''. I Srbija je ovdje reagirala bez nekih priprema, zato su ovako katastrofalno i prošli.

Ali, ono što gospodin Dodik zaboravlja je da postoji paragraf 81. u tom savjetodanvom mišljenju, u kojem sud kaže jasno da za razliku od situacija u kojima je Vijeće sigurnosti jasno istaklo da secesija nije dozvoljena, pa onda u zagradi kažu kao u slučaju Republike Srpske, u slučaju Kosova nemamo takvu odluku Vijeća sigurnosti.

I to nije slučajno. Znači, Međunarodni sud pravde je bio vrlo svjestan regionalnih implikacija svoje odluke, tako da nije sigurno slučajno naveo RS kao primjer koji se ne može poistovijetiti sa kosovskim slučajem. Rtm/DEPO/a.k.