Pročitao sam tekst Veska Kadića u Oslobođenju o "Pravo ljudskom film festivalu" i zaintrigiran otišao na njihovu "oglasnu stranicu", pregledao katalog i program festivala i zapitao se gdje sam ja to živio? Zar u BiH nije postojao eksperimentalni film?

Nisam mogao da shvatim da nikada niko nije eksperimentirao prije nastanka "Eksperimentalne dejtonske države", a sjećam se da smo tako voljeli eksperimente. S razlogom nabrajam sve ekserimente na koje su izgleda svi zaboravili. Samoupravljanje, fabrike radnicima, opštenarodna svojina, proizvodni rad u školama, radne akcije od "Pruge Brčko-Banovići", do postavljanja novih šina za sarajevski tramvaj, što je nama, tada školarcima, dobro došlo da se malo izvan nastave proluftamo.

Trajali su ti eksperimenti sve do demokratskih promijena, eksperimenta koji još uvijek traje. Eksperimentalno su se stvarale akademije umjetnosti i akademici, izdavačke kuće, filmska preduzeća, Bosna Film, Sutjeska film, Forum i Kinema kao distribucija.

Dika su nam bila velika preduzeća koja su na rang listi najvećih Jugo-firmi od deset prvih, zauzimala šest mjesta i to svi sa sjedištem u Sarajevu: Energoinvest, Unis, Feroelektro, Famos, Hidrogradnja, Šipad.

Tako su bili veliki da ih je jako teško bilo uništiti, ali složna braća sve mogu pa i te "eksperimente" zaboravom izbrisati

Da se razumijemo, nikada me privreda nije pretjerano zanimala, star sam i mase stvari se više ne sjećam, ali, eto, od prve nabrojah tih šest "eksperimentalnih giganata", koji bi svaki ponaosob mogao plaćati kamate novonastalog državnog bh. zaduživanja. Tako su bili veliki da ih je jako teško bilo uništiti, ali složna braća sve mogu pa i te "eksperimente" zaboravom izbrisati.

Eksperiment je bio u duši Sarajlija. Izgradili su odmah poslije rata najveću željezničku stanicu i isti dan nakon svečanog otvorenja dobili depešu iz Beograda - da nije vrijeme za eksperimentisanje i luksuz, nego racionalnu izgradnju. To će se kasnije desiti sa Domom rudara u Tuzli, i nešto kasnije i u Banovićima. Možda smo tek danas shvatili da su imali pravo, jer sa te "velelepne stanice" urijetko odlaze i dolaze savremeni vozovi. Doduše, u Kini vozovi voze po vijaduktima, pola po zraku, ali oni su još u komunizmu, pa ima vremena da se otrijezne i spuste na zemlju.

Sve slabije pamtim, ali se prisjećam, da je "Kino klub Sarajevo" osnovala grupa filmskih entuzijasta okupljenih oko Mire Svare, Radenka Miševića i Branka Subotića. Učlanio sam se među prvima, dobio iskaznicu-legitimaciju, ali nikada u klubu nisam bio. Otišao sam na studij u Zagreb. Iskaznicu još uvijek držim u koferu sa Bolexom, jer mi je koristila da bih imao opravdanje kada bih nešto snimao u eksterijeru, na ulici.

U to vrijeme nije baš svako imao spravu-kameru za snimanje, pa bi takav izlet izazvao pažnju nekog "radoznalo-savjesnog" milicionera. A milicija je prije vodila računa ko šta na ulici radi, kako nije bilo pljački banaka, samoposluga i pumpnih stanica, što se moglo samo u filmovima zapadne provijencije vidjeti. Biće da su bili tako pozorni na sve neobično što bi primijetili u želji da se i oni jednom uključe u taj akciono-adrenaliski, zapadni način života.

Legitimacija kino kluba bi ih vratila u miran i monoton posao šetača ulicama. U Zagrebu, na studiju, sam je koristio za ulazak u klub "Književnika" i "Klub filmskih radnika" na Britanskom trgu. Omogućila mi je prolaz u dva "elitna kluba" gdje sam mogao da upoznam i komuniciram sa meni interesantnim, respektabilnim ljudima. Kada je čovjek u komunikaciji sa interesom za koji se opredijelio da  mu bude životni poziv, onda dolazi preko njega i do informacija. Tako sam zahvaljujući toj "legitimaciji sarajevskog kino kluba", uspio da pratim šta se u tom mom kino klubu dešava. Usput sam čuo da je moj školski drug Mirko Komosar postao viđen filmaš i da se kino klub razvija. Saznao za Amira Hadžidedića, Mustafu Mustafića, Veska Kadića i bio ponosan da je već ranije jedan od osnivača, Radenko Mišević, na međunarodnom festivalu u Švicerskoj dobio prvu nagradu za svoj film u kojem su mu igrali Krstić, Mario Mikulić i Milan Vasiljević.

Da ne bude zabune, sa vlašću se moglo u kafani diskutovati, prepirati i predlagati projekte, što ni u jednoj drugoj sredini nije bilo moguće. Hamdija, Branko i Braco su bili otvoreni za prijedloge i u svojim mogućnostima im išli u susret

Lakše je čovjeku kada ga u svijetu, drugoj sredini vežu uz neki uspješan rad koji je njemu blizak i prepoznatljiv, mada je on nastao u nekom vremenskom odmaku od onog u većem centru, ali to je normalno jer uvijek se utjecaj širi sa nekim kašnjenjem za izvornim događajem. Zato se velike kulture obično napajaju iz egzotično zabitih sredina, da se inicijalna ideja ne prepozna. Dobar sistem kako biti originalan.

Možda me to navelo da na "Majstorskoj radionici Krste Hegedušića" upriličim projekciju svojih u trendu eksperimentalnih osammilimetarskih filmova sa direktnim crtanjem na traku, koje sam u Sarajevu radio oko 1959. pod utjecajem Norman-McLarenovih filmova iz 1944. Pokretne apstrakne slike, likovno osmišljene i ritmom doživljene...

U Jugoslaviji je u tom načinu eksperimenta bila poznata Divna Jovanović sa svojim na sličan način crtanim filmovima, gdje je znak bio primaran. Treba se dokazati da nisam došao iz "provincije" i da mi je sasvim jasno bilo šta se u svijetu dešava, i da znamo za "eksperiment".

Bilo mi je poznato da je u crno bijelom filmu iz 1925. "Krstarica Potemkin" scena kada se podiže crvena zastava bila neposredno na traku bojena crvenom bojom. Prva direktna intervencija na filmskoj traci. Koju godinu prije sam svoje kolege na ALU, sa istom pobudom na Iskrinom 16-milimetarskom tonskom projektoru ALU Zagreb, koji je služio za prikazivanje nastavnih filmova, uputio u crtanje zvuka na 16 mm traci, na mjestu određenom za ton, koji je u praksi oponašao padanje stolica, neartikuliranu buku.

Nakon post diplomskog i šest mjeseci rada na filmu "Neretva" vratio sam se u Sarajevo sa jednostavnim razlogom, sve sam škole završio, početnu afirmaciju stekao, a Sarajevo je u tom momentu bilo kulturno najfrekventnije mjesto u Jugi i želio sam eksperimentirati. Otvarala se likovna akademija, inicirala pozorišna/filmska akademija i sagradila najveća TV kuća, najveća sportska hala Skenderija, a i vlast je bila najbliža, kako se to tada reklo, "proizvođaču kulture". Da ne bude zabune, sa vlašću se moglo u kafani diskutovati, prepirati i predlagati projekte, što ni u jednoj drugoj sredini nije bilo moguće. Hamdija, Branko i Braco su bili otvoreni za prijedloge i u svojim mogućnostima im išli u susret.

Probao sam eksperimentirati i nije baš išlo glatko. Neki su mlađi autori željeli učestvovati u tim eksperimentima, ali tehničke mogučnosti su tada bile "kabaste" i skupe u realizaciji, vrlo često nepouzdane. Sjetih se 1976/7. prijedloga Faruku Sokoloviću da snimimo predstavu na filmsku traku, u kojoj mi je on nudio da budem scenograf, i puštamo je na back projekciji iza pozornice kao vizuelnu najavu događanja koja slijede. Što bi značilo da bi se sve što se odvija na bini vidjelo nešto ranije na pozadini scene. Nismo se našli i moj eksperiment, kao i još dva tri prijedloga sa nekim erotiziranim ambijentima, rekvizitima, ostavljeni su za neko buduće vrijeme.

Zašto eksperimentirati, kada postoji uhodani sistem vrlo korisan za više sudionika?

Probao sam eksperiment sa uvođenjem plastike u scenografiju na TV Sarajevo i uspio da realiziram jednu muzičku emisiju sa Milaševićem, gdje sam cijelokupnu scenografiju donio u najlon kesi iz samoposluge. Moj predlog da se za scenografiju iz Italije nabavi aparat za varenje plastike i objekti scenografije napuhuju, pa poslije, nakon snimanja, u jednu kutiju deponuju do drugog snimanja, nije prošao iz jednostavno praktičnog razloga, jer se scenografska građa nakom upotrebe koristila u gradnji vikendica u šumama i gorama  obližnjih izletišta. Zašto eksperimentirati, kada postoji uhodani sistem vrlo korisan za više sudionika?

U tom periodu sam upoznao Ivicu Matića i u nekoj euforiji stvaranja, otvaranja umjetničko-kulturne scene, eksperimentiranja, družio se sa njim po osnovi likovno-filmskih afiniteta. Njegovi filmovi Tema 1 i 2, kao i Dan gospođice D, su u to vrijeme na talasnoj dužini najsavremenijih filmskih i video eksperimenta. Osnivanjem svog eksperimentalnog "Komunističkog filmskog centra" KFC 1970, filmskog centra u kojem je on bio jedini član, nagovijestio je neka današnja vremena gdje svaka "filmska familija" ima svoje realno "kapitalističko poduzeće". Zaintrigiralo me koji njegovi podaci su zapamćeni na internetu i idem na IMDB, i na svoje zaprepaščenje vidjeh samo jedan film - "Žena sa krajolikom" i scenarij za "Nevjeste dolaze" koji je snimio Emir Kusturica za TV Sarajevo.

Sjetih se diskusije u Ljubljani kada je slovenačka kinoteka datirala umjesto sa godinom nastanka, film godinom prebacivanja na široku 35mm traku i prodaju Centar filmu Beograd. Nekoliko godina prije je bio snimljen na šesnaestici kao film TV Sarajeva, da bi ga poslije kao kultni film prodali u Beograd. Valjda su ga tek tada i registrovali.

TV Sarajevo se nije brigalo za svoju produkciju. Nije prijavljen ni njegov kultni film sa ušća Neretve, a ni "Čistilište" 1974. koji je po temi danas možda najaktuelniji bh. film. Što je tada snimljeno, danas se dešava. Za čudo, niti jedan od trideset njegovih eksperimentalnih filmova ne postoji u evidenciji. Postoji nagrada Ivice Matića i svi podaci nagrađenih, a izuzetno malo o nosiocu imena nagrade!

Možda mladi autori nisu gledali te filmove, možda ih ne interesiraju, jer na svojim projekcijama svi bulje u pametne telefone, nastojeći da ustanove ko je od njih dvoje pametniji. Kako sam kazao, nema sve na INTERNETU! Ipak su to tendeciozne, samohvalne informacije, koje mogu biti podsjetnik, ali ne element za valorizaciju. Kako kažu, papir sve trpi, u ovom slučaju SLOVA. CV, izvor svih zabluda?

Problem je što se nikada u Sarajevu, BiH, nije poštovao individualni EKSPERIMENT kao rad, nego samo korisni "financijsko materijalni" i priznanja, normalno "čaršijska"

Piše, neko dobio 60 nagrada, ni gdje, ni kada, ni na kojim izložbama, festivalima i, što je najvažnije za nagradu, u kakvoj konkurenciji. Nekada je tako loša ponuda da ni na imenom prestižnoj manifestaciji nije čast biti nagrađen. Sjećam se kada sam na bitnoj izložbi u Kopenhagenu bio izložen i u katalogu zabilježen neposredno uz Henrya Moora, ime do imena i rad do rada, ali avaj sav ponos se sasuo kada sam otkrio da gospodin nije poslao rad nego samo potpisanu reprodukciju. Danas je normalno da na izložbe zvijezde šalju običan print, ali tada je to bilo ravno škandalu i dezavuisanju dotične manifestacije. Nije ga brigalo ni što je pokrovitelj bio danski princ, ali ostao je katalog i po redosljedu A.B.C.D, sam ispred Henrya Mouora.

Problem ješto se nikada u Sarajevu, BiH, nije poštovao individualni EKSPERIMENT kao rad, nego samo korisni "financijsko materijalni" i priznanja, normalno "čaršijska". Dobrom autoru je bilo lakše dobiti nagradu od međunarodnog, međurepubličkog žirija, nego od lokalnog, ali to je i danas tako. Ruka ruku mije. Tako je i Sarajevo, jer su i drugi centri imali sličnu psihologiju, često bilo utočište neshvaćenih eksperimentatora sa strane.

Sarajevska distributerska kuća "Kinema" na čelu sa Tanjom Dugonjić je eksperimentalno financirala (mislim da su dali samo novac za traku i laboratorijsku obradu) prvi cjelovečernji uistinu eksperimentalni film Miše Radivojevića sa Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi, pod nazivom "BEZ". To je ustvari bila priča sazdana od performansa, bez riječi, kojom su se u to vrijeme inspirirale najpoznatije naše, i svjetske, konceptualno-performerske zvijezde.

Po prijemu na ALU Sarajevo, kao šef katedre za slikarstvo, ustanovio sam da je akademija "eksperimentalna", sa nazivom likovna, a statusom pedagoška. To je brzo riješeno i prestala je biti "eksperimentalna". Nakon stabilizacije ustanove, komunističko vodstvo akademije se odlučilo za seobu u crkveno zdanje (kao da su predosjećali demokratske promjene). Nisam bio za taj eksperiment, ali kako je ipak u crkvama nastalo i sačuvalo se ono najbolje od likovne umjetnosti, prihvatio sam to kao jedan od nepartijskih ateista. Crkva vrlo brzo uspostavlja svoju hijerarhiju, pa je tako i Akademija vrlo brzo postala "vrlo stabilno tkivo", nesklono eksperimentiranju. Po sarajevskom sindromu sve u tom gradu treba da vodi neka "fina raja" A finoj raji nije do eksperimenta, nego do plata i prezentacija - danas bi rekli "crvenog tepiha".

Uveli su ipak novi eksperiment! Akademija ima danas po demokratskom principu jednak broj studenata i zaposlenika. Nema ko šta ne predaje. Doduše, zatvorena je za one koji su van nje stekli priznanja, ali ne može se sve imati u Sarajevu.

Po sarajevskom sindromu sve u tom gradu treba da vodi neka "fina raja" A finoj raji nije do eksperimenta, nego do plata i prezentacija - danas bi rekli "crvenog tepiha"

Berber nije mogao postati bh. akademik, pa su ga primili u Petrovgradu u carsku Rusku akademiju znanosti i umjetnosti. Oni koji nisu mogli biti akademici, osnovali su svoju akademiju znanosti i umjetnosti, po uzoru na Ivicu Matića i njegov "KFC".  Oni što su još prije željeli da budu akademici, kupovali su od penzionisanog "kolonela" iz Rima za 50 dolara  povelju člana "Rimske akademije znanosti i umjetnosti" i to pisali u svojim bigrafijama, danas CV-u.

Kada postaneš važan, pa makar i za cijenu od 50 dolara, ne možeš da se sa svakim družiš. Onda se na kraju ni sa kim ne družiš, da ti ugled ne padne u čaršiji, gdje svak svašta o sebi piše. Takav stav se širi dalje na mlade, pa studenti po uzoru na svoje profesore ne posjećuju izložbe, filmske projekcije, pozorišne pretstave, sem ako to nisu njihovih ruku djela.

Naglo je pala posjeta u gradskim paviljonima, kinima, salama. Umjetnici su počeli isključivo samo sebi da idu na izložbe. To pravilo se prekrši na onim "priredbama", koje imaju raspostrt crveni tepih. Jedino nas izgleda leteći ćilim i to "crveni", opet može ujediniti?

Nakon perioda rata i izbjeglištva došla je masa novih mladih autora, koji su imali sreću u nesreći da završe svjetske prestižne škole i izlažu na bitnijim izlagačkim manifestacijama, film festivalima, koncertnim dvoranama. Njih sarajevska čaršija ne interesuje dok u nju dolaze kao zvijezde, a kada se gubitkom interesa za minule događaje zvijezda repatica gasi, tada ni čaršiju ne interesira njeno izdisanje. Nakon toga nastaje mrak jer u vlastitoj kući nema više ni svijeće.

Opšte svijetlo još nikoga ne interesira. To smatraju za propali ekseriment bivšeg sistema. Ako nema svijetla i komunikacije, onda ima CV-a na pretek. Masa koja se nije afirmirala umjesto da se zanosi umjetnošću, eksperimentom, da ponešto u životu i rizikuje, bjesomučno piše aplikativne CV-e, sa navodima diplome zvučnog imena i traži sredstva i posao po recepturama onih koji su uspjeli na politički prigodnim manifestacijama, prigodnih datuma, toga, ovoga i onoga međunarodnog dana. Pod parolama za borbu za ljudska prava zaboravilo se na čovjeka, a množe se birokrate, paraziti i CV šmekeri. Svi bi da nešto promoviraju, projekat do "projekta", a nema proizvoda. Kako će ga biti kada se svi paraziti bolje "opare" od onoga koji je nešto smislio, odradio?!

Njih sarajevska čaršija ne interesuje dok u nju dolaze kao zvijezde, a kada se gubitkom interesa za minule događaje zvijezda repatica gasi, tada ni čaršiju ne interesira njeno izdisanje

Kreatoru mrvice, a promotoru Ikarova krila. Imam osjećaj da će biti panika kada globalni Ikari počnu padati u more, a more je ogromno i jako duboko!

Uglavnom niko ni sa kim ne komunicira i, što je najgore, niko nikome ne prenosi "informacije uspomena", čak ni eksperimentalno.
Tako na Pravo ljudskom film festivalu, instituciji koja treba da afirmira i obrazuje svoju sredinu, jedino BiH nije imala eksperimentalni, avangardni film!? Mogli su pomijeriti datum pa bi i crtani film imao Ajanovića i Begovića, ali nisu čuli onu poslovicu "Bog je prvo sebi bradu stvorio". Baš smo jadni!

Sjetih se onog posrnulog čovjeka na mostu prekoputa Vjećnice u filmu Mustafe Mustafića i shvatih da smo "beli" posrnuli. Onda mi pred očima igra nebo iznad Sarajeva u filmu Mirka Komosara, kako brzo prolaze oblaci i sunce, a mi zaostajemo, šepamo neznanjem novih generacija o našoj, njihovoj prošlosti.

Vrti se "Dva vremena u jednom prostoru" iz 1978. Ivana Ladislava Galete sa "Kuhinjom" iz 1976. Nikole Stojanovića, snimljenoj u jednom kadru, gdje se sve odvija u zamahu od devet sekundi, i shvatim da živimo u eksperimentalnom vremenu gdje nam dolaze mladi koje je babo smjestio u prestižni fakultet, po mogućnosti vani, da bi se u slučaju povratka u "provinciji" osjećali superiorno po osnovu bankovnog računa.

I na kraju, eksperimentalni film "Dan gospođice D" Ivice Matića, gdje mlada djevoka makazama reže svoj bujni crni grm, pjesnički rečeno, "na bijelini svojih butina", rekao je sve! Ko reže svoje adute zbog trenda, ostaje siromah!

Nigdje više eksperimenta!

Naslovi izložbi, manifestacija, naslovi radova su na engleskom, posao se može dobiti samo uz poznavanje engleskog. Nešto me to podsjeća na koloniju i provincijalizam? Sjetih se Tolstojevog "Rata i mira" i rečenice: "Zamislite, u Francuskoj čak i seljaci govore francuski!".

Eksperimentalni film "Dan gospođice D" Ivice Matića, gdje mlada djevoka makazama reže svoj bujni crni grm, pjesnički rečeno, "na bijelini svojih butina", rekao je sve! Ko reže svoje adute zbog trenda, ostaje siromah!

Kako smo blizu tom dobu ruske literalno muzičke dominacije? Biti ćeš primjećen samo ako ti rad liči na ..., usnice na ...,  a sise na Alberto Varga Playboy ilustracije. Playboy je ugasio do besmisla retuširane "ljepotice", a plastične sise i nabrekle usnice su ostale svuda oko nas, kao i plastični paradajz, paprike, jabuke koje sve imaju isti okus. Zar to nije "eksperiment" koji će koštati novu generaciju spoznaje kako su nekad bile slatke jabuke, kruške, kajsije i breskve, usnice i sike?

Sva sreća da ih nisu okusili, jer bi zbilja bili nesretni? Obećavali su nam globalno selo. Nije bio eksperiment! Svojim ZABORAVIMA dobili smo lokalnu PROVINCIJU i k tome još kolonijalnu.

Manconi je zapakovao govno u konzervu (Merda d' Artista), a mi bismo da osjetimo draž "eksperimenta" svoje govno trebali da odpakujemo, jer kako seljak kaže - stablo balegom gnojeno, najbolje uspijeva!

Sterilna umjetnost ne nosi plodove...Eksperiment je nešto što nastaje mimo pravila! Možda je i ovaj izbor "eksperimentalnog filma - Pravoljudski eksperiment"? Možda?!

Eksperiment ne podrazumjeva kvalitet, uspjeh, crveni tepih, on je samo hrabrost i razbijanje ustaljenih formi, normi, razmišljanja..., a to se lako zaboravlja.

EKSPERIMENT,...to mi jako konzervativno zvuči u doba opšte kontroliranog društva... To što ga nema, možda je samo demokratska cenzura? Zašto u životu rizikovati?!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook