Pariz. Grad svjetlosti u doslovnom a naročito u figurativnom značenju. Grad umjetnostī i filozofije; gnijezdo povremenih slobodarskih uzleta čovječanstva; kulturalni epicentar svijeta... Sada je taj grad zamračen strahovima, u grču je, uprskan krvlju nedužnih žrtava terora, i to upravo – gle apsurda! – krvlju onih ljudi koji su u tome času bili predani muzici, na koncertu. Utoliko je njihova smrt tragičnija, ako se može tako reći, i utoliko je riječ „žalost“ neadekvatnija da bi izrazila sve potencijale te pregoleme tragike. I šta se potom događa?

Iz takvoga Pariza koji je slao svoje ubitačne vojne eskadrile na Libiju i Bliski istok (čitaj: muslimanski svijet) sada se najavljuje još odlučnija vojna akacija u tom dijelu svijeta. I nosač aviona (francuski) zaplovio je ka tome svijetu. Dakle, iz Grada koji sam opisao prvim rečenicama polazi golema vojna sila (i dvije najveće vojne sile svijeta angažirane su tu) da uništi Mesopotamiju, a u ovom kontekstu je bolje reći: da uništi kolijevku kultura i civilizacije, ishodište monoteističkih religija.

Iz Grada svjetlosti i umjetnostī, filozofije, razara se kolijevka civilizacije čije stanovništvo u epskim razmjerama hrli upravo onima koji uništavaju njihov svijet, ali i postojbinu vlastite civilizacije i religije

Paradoks se zatim razvija ovako:
Iz te kolijevke civilizacije hrle stotine hiljada izbjeglica upravo prema tome svijetu (Evropi) kojeg u najboljem predstavlja Pariz. Taj dio Bliskog istoka kao da se prazni, a vjerovatno je i to dio nekog đavolskoga plana. Dakle, iz Grada svjetlosti i umjetnostī, filozofije, razara se kolijevka civilizacije čije stanovništvo u epskim razmjerama hrli upravo onima koji uništavaju njihov svijet, ali i postojbinu vlastite civilizacije i religije.

No, paradoks još nije usavršen. Naime, svi oni što razaraju Blisku istok i neke zemlje Afrike ne uočavaju jednu fundamentalnu činjenicu, a možda je i uočavaju pa je svjesno podržavaju. Upravo razaranje toga svijeta (da, nisu uništeni samo politički režimi nego je razoren jedan svijet) dovelo je do porasta terorizma. U skladu s tim, sigurno je da pojačanim bombardiranjem neće pobijediti terorizam, naprotiv. Mogu i atomskim bombama uništiti Siriju, ali će se time samo povećati i pojačati terorizam u svijetu, jer je očigledno – kako oni to ne vide?! – da teroristi stižu i iz evropskih zemalja, a ne samo i ne u prvome redu iz Sirije.

Ne treba uopće sumnjati u sljedeće: što se više i bjesomučnije bude razarao Bliski istok, to će utjecati na sve veću radikalizaciju i motiviranost muslimana u cijelome svijetu, a ne samo na Bliskom istoku. Istovremeno, u zemljama Zapada jačat će ksenofobija i desnica svih vrsta. To je put kojim se zlo i destrukcija stalno osnažuju.

Mogu i atomskim bombama uništiti Siriju, ali će se time samo povećati i pojačati terorizam u svijetu

Nije rješenje u pojačanim razaranjima, već je hitno okončanje i obnova razorenih zemalja najpouzdaniji način da se sadašnjim i potencijalnim teroristima oduzme motivacija. Taj svijet neće se promijeniti uništavanjem već izgradnjom i suradnjom...

Najzad, valja imati u vidu i sljedeći aspekt paradoksa koji ovdje predstavljam. Intenziviranim razaranjem muslimanskog svijeta (umjesto da se odmah okončaju ratovi), čak će i velik broj onih muslimana koji danas stižu u Evropu kao izbjeglice postati isfrustrirani uništavanjem svoga svijeta kao takvog pa će se radikalizirati (u tome će im pomoći ksenofobi na Zapadu) iako u ovome času uopće nisu radikalni niti oni sami slute o svojoj radikalizaciji.

Dakle, oni sada bježe od užasa u svojim zemljama u zemlje koje su inicirale taj užas, sa vrlo izglednom perspektivom da i sami – neki ili mnogi od njih – postanu protagonisti sve većeg i sveopćeg užasa. Zato je fatalno pogrešna strategija još intenzivnije razaranje Bliskog istoka.

Oni sada bježe od užasa u svojim zemljama u zemlje koje su inicirale taj užas, sa vrlo izglednom perspektivom da i sami – neki ili mnogi od njih – postanu protagonisti sve većeg i sveopćeg užasa

Krug zla tako se savršeno zatvara. Svijet općenito ulazi u autodestrukciju.

U danim okolnostima, postaje očigledno kako oni što vode naš ojađeni i ubogi svijet mogu biti jedno od ovo dvoje: ili su  to ljudi poremećene sposobnosti za valjano i pozitivno rasuđivanje, ili su odveć lukavi pa svjesno vode svijet u sunovrat. U oba slučaja, riječ je o ozbiljnoj poremećenosti koja uporno vodi svijet u dramatične poremećaje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook