To se ipak dogodilo krajem 2002. godine kada je Vlada RS kao neperspektivan podzemni objekat "Soča", sa cjelokupnom instalacijom i opremom, ustupila bez naknade opštini Goražde. Tako je basnoslovno skupi objekat, koji je prema procjenama vojnih analitičara koštao više od 600 miliona, a neki tvrde čak i više od milijardu američkih dolara, koji nisu nikada koristili ni bivša JNA, a ni VRS, ustupljen jednoj od najnerazvijenijih opština Republike Srpske.

Prema riječima Slavka Mastila, čovjeka koji je kao stručnjak na održavanju i jedno vreme šef obezbjeđenja u "Soči" radio od 1963. godine pa sve do penzionisanja, početkom 2003. godine u posjete ovom objektu svojevremeno su dolazili gotovo svi tadašnji najviši vojni i državni rukovodioci bivše Jugoslavije. Jedino, kako kaže, ovdje nije bio Tito, mada je zasigurno bio jedan od inicijatora gradnje ovog i sličnih podzemnih objekata u bivšoj Jugoslaviji.

Sve do pred posljednji rat "Soča" je bila pod režimom visoke vojne i državne tajne, sa specijalnom stražom i posadom za održavanje. I mada su u "Soču" uložena ogromna finansijska sredstva, zbog postupne izmjene vojnostrateških planova ovaj objekat praktično nikada nije ni korišten, mada je bio potpuno završen.

A da se radilo o pravom malom podzemnom gradu najbolje govore podaci: ukupna površina podzemnih tunela i odaja je 15.000 metara kvadratnih. Na industrijski dio otpada 13.000, a na specijalni uređeni 2.000 kvadratnih metara prostora.

U sklopu proizvodnog dijela "Soča" je povezana sistemom proizvodnih hala. Tu su, sve do brojnih krađa i provala posljednjih godina kada ovaj objekat više nije bio pod stražom, bili ogromni uređaji za zagrijavanje i hlađenje vazduha koji se sistemom velikih cijevi razvodio po cijelom objektu, zatim sistem od sedam vlastitih trafo-stanica i agregat velike snage. O grandioznosti objekta svedoči i broj od oko 2.000 neonskih sijalica kojima je bio osvijetljen, a na svaki dužni metar u proizvodnim halama bile su instalisane utičnice za trofaznu struju. Uz pomoć pumpi voda se crpila iz Drine i slala u rezervoare – dva za industrijsku vodu kapaciteta 120, a treći za pitku vodu od osam kubnih metara. Pored 13 uređenih mokrih čvorova i magacinskog prostora, radionice na drugom nivou specijalnim liftom su povezane sa proizvodnim halama i sa uređenim prostorom. "Soča", inače, ima tri blindirana ulaza na prvom, a četvrti je na drugom nivou koji je bio namijenjen za transport i snabdijevanje.

Od svega je najinteresantniji uređeni prostor koji podsjeća na objekte iz naučnofantastičnog filma. Pored ostalog, tu je bilo 98 numerisanih kancelarija i soba montažnog tipa, po sistemu kontejnera u nizu. U sklopu njih su i dvije veće sale za sastanke, prostor za vlastitu ambulantu i veliki restoran.

"Soča" je u poslijeratnom periodu bila posebno interesantna za pripadnike SFOR-a koji su je čak pet puta detaljno pregledali, a medijski je bila u žiži interesovanja tokom 2002. godine kada je tadašnja Vlada RS donijela odluku da baš ovde odlaže radioaktivni otpad! Zahvaljujući protestima građana u opštinama gornjodrinske regije ta odluka je poništena.

Gradnju ovog podzemnog objekta, koji je sličan ali nešto veći od onog kod Konjica, otpočela je bivša JNA 1948. godine, a nastavila slovenačka firma "Soča", po kojoj je i dobio ime. Građevinske radove na kopanju i betoniranju sistema tunela, sve do 1963. godine, radilo je u dvije smjene po 800 radnika! U tom periodu se izmješta i magistralni put zbog dodatne izolovanosti i tajnovitosti.

Od 1963. do 1978. godine brojne ekipe stručnjaka sa cijele teritorije nekadašnje Jugoslavije instališu najsavremeniju domaću i svjetsku opremu. Uređeni tajni prostor "Soča" bukvalno je blindiran sa posebnim zidovima i metalnim vratima debljine preko jednog metra i opremljen za rezervnu ratnu lokaciju Generalštaba bivše JNA kao i tadašnjeg najvišeg političkog rukovodstva SFRJ, sa Josipom Brozom Titom na čelu.

Kako "Soča", za razliku od sličnog objekta u Konjicu, nažalost, nije sačuvana jer su je svi odreda, počev od 1992, a posebno nakon 2002. godine čerupali i bukvalno poharali, opština Novo Goražde se opredelila da napušteni lavirint tunela, sada bez struje, opreme i infrastrukture, ponudi zainteresovanim proizvođačima gljiva. Tako je sa firmama "Belkol" iz Kragujevca i "Lana internacional" iz Novog Goražda dogovoren zakup za proizvodnju gljiva šitaki. Ponuđači su se obavezali da će ovde zaposliti 45 radnika.

(politika.rs, BLIN/sv)

ČITAJTE DEPO!