Piše: Damir KALETOVIĆ (Tekst objavljen u oktobarskom broju poslovnog magazina PRIZMA)

Duže od deceniju svjedoci smo neuspjelih pokušaja i nedovršenih projekata koji su trebali, kako se to tvrdilo, poboljšati i olakšati poslovni ambijent u BiH, omogućiti ulazak inostranog kapitala, relaksirati dugotrajne administrativne procedure prilikom otvaranja privatnih firmi u BiH... Samo se još rijetki hroničari bh. zbilje sjećaju, uvjetno kazano, pionirskih pokušaja koje su na ovom polju započeli nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Adnan Terzić, i također, nekadašnji visoki predstavnik u BiH, lord Paddy Ashdown.

Projekat, pompezno nazvan, “Buldožer komisija” – što je valjda trebalo da bude asocijacija na istoimenu građevinsku mašinu – vrlo brzo se pokazao kao jeftini propagandni trik. Formalno, “Buldožer komisija” će se naknadno preimenovati u “Protokol za prosperitet”, što je bio još marketinški “projekat” preplaćenih PR konsultanata i savjetnika iz raznih domena. Osim promjene naziva, sve drugo je ostalo isto.

Samo se još rijetki hroničari bh. zbilje sjećaju, uvjetno kazano, pionirskih pokušaja koje su na ovom polju započeli nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Adnan Terzić, i također, nekadašnji visoki predstavnik u BiH, lord Paddy Ashdown

I tada je, kao uostalom i danas, javnost naprosto bombardovana pričom o reformskom kursu, napretku, stvaranju općih uvjeta za poslovanje kakvi, na primjer, postoje u domovini lorda Ashdowna, Velikoj Britaniji, ili u zemljama EU. Svu tu, kako će vrijeme pokazati, neutemeljenu priču pratili su zvuci fanfara domaćih političara, dok je ozbiljan poslovni svijet i na ovu inicijativu gledao krajnje sumnjičavo i s kudikamo manje euforije od onoga što je, neselektivno, predstavljano u javnosti.

Najčešće parole iz tog perioda svodile su se na to kako će domaće vlasti na svim razinama, uz podršku međunarodne zajednice u BiH, učiniti sve ne bi li donijeli i usvojili mjere usmjerene na zaštitu domaće proizvodnje, stvaranje uvjeta za povoljnije kamatne stope, stimuliranje izvoza, uspostavu kontrole kvaliteta na uvezenoj robi, podsticanje poljoprivredne proizvodnje, smanjenje opterećenja za privredu, ubrzanu privatizaciju, pojednostavljenje procesa registracije i otvaranja novih firmi i kompanija…

Godine koje su pojeli skakavci

U godinama koje su uslijedile spustit će se zavjesa na cijelu ovu marketinšku farsu, a iz tog perioda još ponegdje provejavaju požutjele fotografije premijera Terzića i lorda Ashdowna sa šljemovima na glavi, njihova zajednička i beskompromisna radna akcija sađenja ruža u takozvanom “Vrtu prosperiteta” bašte Zemaljskog muzeja u Sarajevu, okrugli stolovi, workshopovi i rad komisija koje su plaćali poreski obveznici ove zemlje, te prateći koloplet ministara, činovnika, savjetnika i eksperata opće prakse.

Bilo je to, dakle, prije 12 godina.

Na evropskom dnu

Za ozbiljniju analizu svega što se dešavalo, od tada do danas, trebalo bi nam puno vremena i stotine novinskih stranica. U najkraćem bi se zaključak mogao izvući iz rezultata redovnih godišnjih istraživanja međunarodnih monetarnih institucija poput Svjetske banke, prema kojima je “Bosna i Hercegovina kontinuirano najlošija država u Evropi, a među najgorima je u cijelom svijetu po lakoći poslovanja”.

Čitajući pažljivo publikaciju Svjetske banke koja pršti od poražavajućih podataka o katastrofalnom bosanskohercegovačkom poslovnom ambijentu, izdvojit ćemo tek njih nekoliko. U području izdavanja građevinskih dozvola nalazimo se na 182. mjestu, od ukupno 189 država. Da bi se ovdje dobila građevinska dozvola za pokretanje bilo kakvog biznisa, potrebno je izdržati ukupno 15 procedura i potrošiti u prosjeku 185 radnih dana. O novcu potrebnom za plaćanje svih tih kompliciranih procedura da i ne govorimo.

Grozno smo rangirani i na ljestvici pokretanja poslovne aktivnosti, gdje se nalazimo na ponižavajućem 147. mjestu. Za pokretanje biznisa u BiH tako treba potrošiti 37 radnih dana i proći kroz 11 različitih procedura.

Ima još dosta toga negativnog o bosanskohercegovačkoj “poslovnoj zoni” u ovoj publikaciji, no bitnih odstupanja u poziciji koju zauzimamo, bez obzira na kriterij vrednovanja, gotovo da i nema. Kada se sve sabere i oduzme, izvještaj koji je za Svjetsku banku napravila agencija “Doing Business”, BiH je svrstao na 107. mjesto od ukupno 189 zemalja svijeta. Svi naši susjedi daleko su bolji od nas po ovim kriterijima, ali to je nešto što smo znali i bez javnog publiciranja ovog izvještaja.

Još ponegdje provejavaju požutjele fotografije premijera Terzića i lorda Ashdowna sa šljemovima na glavi, njihova zajednička i beskompromisna radna akcija sađenja ruža u takozvanom “Vrtu prosperiteta” bašte Zemaljskog muzeja u Sarajevu

Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da je ovdje riječ o vrlo vjerodostojnom, relevantnom i ozbiljnom istraživanju iza kojeg stoji referentna finansijska institucija. Inače, ovi i slični izvještaji prvenstveno služe kako bi potencijalne investitore upoznali s mogućim poteškoćama prilikom ulaganja u svaku zemlju, a s druge strane da bi potaknuli države, kao što je i BiH, da smanje složenost i troškove navedenih procesa.

Administrativni labirint

Kada po strani ostavimo brojna istraživanja, publikacije i pokazatelje koji BiH svrstavaju na dno evropske ljestvice, ukoliko govorimo o kriterijima koji daju sliku prosperiteta zemlje, kvalitet ekonomskih tokova i mogući napredak, tada dolazimo do naše surove stvarnosti koja tavori negdje između prašnjavih pultova domaće administracije uljuljkane u vlastitom neznanju, te nakaradnih političko-populističkih objava i tekstova koji nude svaki mogući alibi samo za propuste i opstrukcije s kojima se susreću oni koji iskreno žele poslovati u BiH.

Bez obzira na to da li je riječ o domaćim ili stranim investitorima, put koji moraju preći od odluke da investiraju i otvore firmu u BiH, pa do početka njenog rada, trnovit je i pun administrativnih prepreka i koruptivnih zamki zbog kojih svako ko drži do vlastitog biznisa odustaje i poslove seli u pozitivnije poslovno okruženje. Ipak, propisani rokovi za ispunjavanje svih preduvjeta za početak poslovanja predstavljaju tek vrh ledenog brijega u bosanskohercegovačkom administrativnom labirintu.

“Buldožera” s početka ove priče odavno nema, Paddy Ashdown je odavno penzioner, Adnan Terzić na nepoznatoj lokaciji, uvele ruže iz “Vrta prosperiteta” postale su muzejska vrijednost, a domaći poslodavci muku muče da dokažu kako nijedan nakaradni zakon, niti stranačko uhljebljeni birokrata, ne mogu BiH donijeti ništa novo i ništa svježe, a posebno ne investicije i nova radna mjesta

A gdje je pečat?

Kako drugačije objasniti činjenicu da već na prvom koraku država od potencijalnog investitora počinje naplaćivati finansijske namete koje joj po zakonu pripadaju. Novac se uzima i prije okončanja cjelokupnog procesa registracije firme, što je do kraja neizvjestan proces, a uporište za to proizlazi iz zakonske odredbe prema kojoj se od datuma izdavanja sudskog rješenja o osnivanju firme imenuje direktor i da se, praktično, od tog datuma počinju plaćati zakonom predviđene obaveze. Na stranu podatak što se tek na osnovu sudskog rješenja o osnivanju firme dobija pečat i druga dokumentacija potrebna za završetak procesa registracije.

Time se poduzetniku, na samom početku, stavlja do znanja kako cjelokupan proces s osnivanjem nove firme – počevši od prijave za upis u sudski registar te davanja izjave o osnivanju firme, preko nabavke raznih potvrda i uvjerenja, do plaćanja administrativnih taksi i konačne objave u službenom listu – za njega može predstavljati “Sizifov poduhvat”.

U bilo kojoj fazi, od izdavanja odobrenja, ovjere raznih dokumenata ili tek zahtjev budućeg vlasnika za registraciju firme, posebno se naplaćuje, pa minimalni osnivački polog od 2000 KM u odnosu na namete koji tek slijede, ispadne “sitan trošak”.

U cijeli proces odnedavno su uključeni i notari čiji angažman osim što košta (na minimalan osnivački ulog, najniža cijena notara iznosi 360 KM), navodno i ubrzava cijeli proces registracije. Uz to, da bi se nastavilo dalje, neophodno je donijeti potvrde kojim se dokazuje da budući vlasnik firme ništa ne duguje državi po raznim osnovama. A tek onda slijedi podnošenje niza zahtjeva za dobijanje odgovarajućih potvrda, dozvola i identifikacionog broja za koje, iako postoji, vremenski rok uglavnom biva probijen.

Političko-administrativne blokade

Nadamo se da vam se nije zamantalo od nabrajanja svih ovih procedura, ali to je bio jedini način da vam opišemo šta čeka investitora koji odluči svoj novac uložiti u bavljenje biznisom u Bosni i Hercegovini. Kada svemu dodamo još i komplikovanu ustavnu strukturu, pa u ovu priču uvedemo općine, kantone i oba entiteta, onda će nam postati jasnije zbog čega godinama tavorimo na evropskom dnu.

Brojne administrativne barijere koje su proizvod političkog haosa, upakovane su u celofan zakonskih rješenja koja su najdominantniji rezultat dvadesetogodišnjeg reformskog kursa svake vlasti i svake dosadašnje vlade na svim nivoima. Za sve to vrijeme naša privreda tone sve niže, ekonomska strategija niti je postojala niti će, s ovakvim političarima, postojati.

Zbog očigledne propasti ekonomije, vlasti su prinuđene da se dodatno zadužuju, a svi dugovi će se naplatiti od nekih budućih generacija koje će sigurno živjeti gore od sadašnjih. Pravnu i političku, očekivano prati i ekonomska podijeljenost, a kada se tome doda nedosljednost i različit pristup u primjeni zakonom predviđenih procedura, ovisno od nivoa vlasti, onda nam uloga “fenjeraša” u globalnim i regionalnim ekonomskim okvirima, savršeno pristaje.

Neka od rijetkih iskustava govore da postoje i dobra zakonska rješenja, ali koje se, opet, ne provode uslijed različitih opstrukcionizama. Najčešće se to vidi u razlikama tumačenja zakonskih rješenja između različitih institucija. Naš glomazni birokratski aparat čak ni uz najbolju volju koje, naravno, nema ni u naznakama, nije u stanju da se uspješno nosi s nagomilanim problemima.

Ko je ugasio svjetlo i upalio mrak?

Jednostavno, lakoća poslovanja na bh. način svela se na to da ključnu riječ u svakom, pa i u najjednostavnijem procesu, imaju činovnici koji su zaposlenje našli preko politike. Taj prekobrojni društveni stalež odavno je postao svrha samom sebi. Zato valjda asocijacije i udruženja domaćih i stranih investitora i poslodavaca kontinuirano na to upozoravaju, ali čini se da te apele nijedna dosadašnja vlast nije željela čuti. Umjesto toga, svakodnevno se bavimo dnevnom politikom i sukobima, profanisanim vitalnim interesima koji se u pravilu ne vežu za ekonomsku sliku države, već za političke stranke i njihove lidere.

Zato nas ne treba iznenaditi kada i naredne godine u izvještajima ozbiljnih finansijskih institucija Bosna i Hercegovina, već tradicionalno, završi na evropskom dnu. “Buldožera” s početka ove priče odavno nema, Paddy Ashdown je odavno penzioner, Adnan Terzić na nepoznatoj lokaciji, uvele ruže iz “Vrta prosperiteta” postale su muzejska vrijednost, a domaći poslodavci muku muče da dokažu kako nijedan nakaradni zakon, niti stranačko uhljebljeni birokrata, ne mogu BiH donijeti ništa novo i ništa svježe, a posebno ne investicije i nova radna mjesta.

U međuvremenu, bh. ekonomija propada, a najkonkretniji dokaz za to je i alarmantni podatak iz Centralne banke BiH u kojem stoji da su do 1. oktobra ove godine u našoj zemlji blokirani računi skoro 70 hiljada poslovnih subjekata. To je previše i za ekonomije bogatijih država od naše.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)