Kristijan Švarc-Šiling u tekstu pod naslovom "Opasan san o velikom carstvu" u listu "Zidojče cajtung", pored ostalog, piše:

- Već godinama evropski vodeći političari govore o dugogodišnjoj krizi na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Stvarnost u svakom slučaju izgleda drugačije: Nedostatak dobre volje ili ponekad besmislene izjave pojedinih političara o situaciji u tim zemljama nisu razlog za to zbog čega na Kosovu i u BiH nema napretka. Najveći problem je Srbija. Beograd se još uvijek nije oslobodio od nacionalističke velikosrpske ideologije, koja je tokom devedesetih dovela do najgoreg genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, te do raspada bivše Jugoslavije. Ta ideologija i danas sprečava svaki napredak u dvije susjedne zemlje. Sa političkom upornošću, bez premca, srbijanska vlada pazi na to da istorijski prevaziđena ideja o "velikoj Srbiji" ne bude dovedena u pitanje. Onaj ko to ipak čini, taj se u Srbiji nalazi pod enormnim političkim pritiskom, što može dovesti i do ubistva, kao što se desilo bivšem odvažnom premijeru Zoranu Đinđiću, koji je bio uredno egzekutiran.

Međutim, postoje i drugi faktori koji su spriječili da se poboljša razvoj cijelog regiona, a to su dekoncentrisana i nekonsekventna politika Evrope, politika koja je kratkog daha. Evropa ni do danas ne želi da shvati koliko je sa svojom neprestanom popustljivošću u politici prema Srbiji doprinijela današnjoj katastrofalnoj situaciji na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, pa i u samoj Srbiji.

Odluke, koje su nedavno donijela dva evropska suda, sada bi Evropljanima trebalo da otvore oči. Najprije se Međunarodni krivični sud u Hagu jasno izjasnio o nezavisnosti Kosova, a zatim je sud u Londonu odbio zahtijev Srbije o izručenju Ejupa Ganića. Obrazloženje londonskog suca Timotija Vorkmana je pokazalo da je srbijanska strana, iza leđa suda, pokušala da napravi "dil" sa Londonom i Sarajevom. Beograd bi naime povukao zahtjev za izručenjem Ganića, ako bi protiv njega bio pokrenut proces pred sudom u Sarajevu, a bh. vlada prihvatila nepotpunu deklaraciju, koju je usvojila Skupština Srbije o masakru u Srebrenici, u kojoj se izbjegava riječ genocid. Taj pokušaj pokazuje koliko je zapravo srbijanska vlada u pravnom smislu potcijenila sud u Londonu. Političari u Beogradu, kao i premijer Republike Srpske Milorad Dodik se od tada utrkuju u svojim naporima da presude oba suda predstave kao dio velike antisrpske zavjere i pri tom garantiraju da nikada, pa možda ni tada, neće priznati nezavisnost Kosova. Međutim, sve je jasnije da je prošlo vrijeme kada je Srbija kao "velika Srbija" imala nešto da kaže na Kosovu i u BiH. Istorija je jednostavno otišla dalje.

Utoliko bi Evropska unija sada morala da preduzme svoj školski zadatak i da na Balkanu podrži one snage koje se zalažu za dugoročna rješenja koja imaju smisla, i koje su spremne da daju konstruktivan doprinos u cilju stabilizacije regiona. Evropa mora pomoći onima koji na Balkanu pokreću reformske procese. Nažalost, i Nijemci u tom smislu spadaju u one koji su do sada bili pasivni, ponekad čak i kočničari jednog takvog procesa. Odgovorni u Berlinu očito čekaju na poseban evropski voz u kojem su rezervirana mjesta za Njemačku kada je riječ o Balkanu. No, to se pokazuje kao pogrešna kalkulacija. U međuvremenu su neki drugi, posebno Turska, zauzeli ta mjesta. Međutim, povratak Njemačke, kao konstruktivnog partnera, bio bi pozdravljen - piše, pored ostalog, u listu "Zidojče cajtung" Kristijan Švarc-Šiling.

(Dojče vele, BLIN/ma)