Bruce Hitchner/ Vrijeme promjena

Ako prosječni građanin pročita dokument o reformskoj agendi u BiH, bit će mu jasno sve ovo...


09.10.15, 12:08h

 

Izvor: Dialoguebih.net


Prosječan građanin koji se potrudi da pročita dokument o reformskoj agendi u BiH koji su potpisali svi nivoi vlasti u BiH ne može a da ne primijeti nekoliko veoma očiglednih stvari. Prvo, to se ne čita kao dokument koji je formulirao iko u vlasti BiH na bilo kom nivou (što je uglavnom tačno); drugo, on sadrži dugačku listu strogih socio-ekonomskih i drugih reformi koje su vjerovatno politički veoma nepopularne; i treće, izgleda da uzima zdravo za gotovo da će nakon donošenja reformskih zakona i drugih mjera da bi se popravilo ono što muči BiH uslijediti njihova puna implementacija i izvršenje, što je naravno bitno za njihov uspjeh.


Ako razgovarate sa onima koji su uključeni u ovu aktivnost kazaće vam – u nekim slučajevima s velikom ozbiljnošću, u drugim s rezigniranim prihvatanjerm – da je ovo prvi neophodan korak i da se mora učiniti prije nego što se pokrene ijedna od težih političkih reformi. Kažu da je ovo proces gradnje povjerenja, koji će pokrenuti važnije ekonomske probleme s kojima se suočava BiH.


Ali ne treba zaboraviti nesretnu istoriju prošlih reformskih inicijativa. Skoro sve su propale jer im je nedostajao podržan konsenzus u cijelom etnički određenom političkom spektru. I već ima znakova, uprkos nizu potpisnika na sadašnjem planu reformi, da je konsenzus slab. Jedan od razloga za to, još jednom, jeste da je reformska inicijativa pokrenuta spolja, uglavnom ovog puta od strane EU, MMF i Svjetske banke. Ali to je zato što nema političkog dogovora unutar BiH o tome kako zemlja treba da bude definirana i kako da se u njoj vlada.

 

... kao kad bi vozač automobila vozeći na ispuhanim gumama nekako popravio gume dok je automobil još u pokretu!


Uistinu, većina pitanja koja ulaze u reformski plan – rad, poslovna konkuretnost, takse, finansije, penzije, troškovi zdravstvene zaštite, reforma javne administracije i korupcija – su ona koja implicitno ako ne eksplicitno pretpostavljaju da BiH ima funkcionalnu strukturu vlade koja je potpuno sposobna da racionalno i efikasno vodi politiku i zakonodavstvo koji se za to traže.


Ovo nedvojbeno nije tako veselo previđeno i odbačeno sa argumentum da će vlasti u BiH na kraju (čitaj u nadi) shvatiti da pokretanje tih pitanja treba da učvrsti vladu. To je kao kad bi vozač automobila vozeći na ispuhanim gumama nekako popravio gume dok je automobil još u pokretu.


Lako je shvatiti zašto je međunarodna zajednica, uprkos njenoj ograničenosti, poticala socijalne i ekonomske reforme kao strategiju za stabilizaciju BiH i dovođenje zemlje na put ka integraciji u EU: jednostavno nije postojala volja od strane nekih stranaka u BiH da učvrste vladu koja bi djelovala u nacionalnom interesu a niko u međunarodnoj zajednici ne želi da se suoči s ovim problemom zbog mogućeg destabilizirajućeg efekta. Bolje je rješavati reforme jednu po jednu i zaobilazno i vjerovati da će usput politički stavovi kao i političari postati odgovorniji prema nacionalnom interesu.


Ali kako je naslijeđe Dejtonskog sporazuma, potpisanog prije 20 godina, jasno pokazalo, mnoge od pažljivo artikuliranih struktura i institucija postavljenih u aneksima – a sve je pažljivo formulirala međunarodna zajednica – nisu bile dovoljne ili pogodne da se riješe problemi ili postignu pohvalni ciljevi politike koji su bili zacrtani. I onda, kao sada, neke od strana u Sporazumu bile su uveliko ambivalentne o tome kako ih sprovesti.

 

Bolje je rješavati reforme jednu po jednu i zaobilazno i vjerovati da će usput politički stavovi kao i političari postati odgovorniji prema nacionalnom interesu


Ukratko, nema načina da se riješe mnogi izazovi u BiH ni kratkoročno niti srednjeročno – jedini vremenski okvir koji zaista vrijedi i za njene građane i međunarodnu zajednicu – kroz zakonodavstvo, reforme i druge odredbe koje ne dotiču te izazove u cijelosti i integralno sa spremnošću i ubjedljivošću što će odlučno i konačno prekinuti ciklus političkog nefunkcioniranja koje muči zemlju otkako je postigla nezavisnost. Upravo ovaj inkluzivni pristup svim važnim pitanjima bio je na stolu koji je dopustio neposrednim razgovorima u Dejtonu da se postigne dogovor koji je okončao rat i uspostavio BiH kao nezavisnu, jedinstvenu zemlju uprkos kasnijim nedostacima u implementaciji.


Stoga je došlo vrijeme da BiH, uz pomoć i saradnju međunarodne zajednice, inicira i pokrene reformski proces koji je istovremeno ekonomski, socijalni i politički i opsežan u cjelini. Postoji apsolutna i bezuvjetna potreba da se razmrsi način na koji se u BiH vlada a koji je iznad interesa svake pojedine grupe u zemlji ili ugađa međunarodnim sklonostima. Venecijanska komisija je ovo nedvosmisleno pojasnila još 2005. u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u Bosni I Hercegovini i ovlastima visokog predstavnika.


Opsežan reformski proces će zahtijevati nivo političke hrabrosti i volje kojih, kako izgleda, nedostaje ili su drukčije usmjerene među BiH vlastima i čak među članovima međunarodne zajednice. Ali upravo tu se traže kreativna, nova politička, ekonomska i diplomatska rješenja. U Dejtonu su pregovori vođeni i uspješno zaključeni zahvaljujući volji. U pregovorima oko Aprilskog paketa sve do kraja 2005, učinjen je napredak jer su sve strane odlučivale same, uz pomoć međunarodnog tima, o opsežnom nizu ustavnih i političkih pitanja na nivou države za koja su se složili da ih treba pokrenuti.

 

Zemlje mogu i mijenjaju svoje puteve; nema razloga da BiH ne može učiniti isto


Nema razloga zašto sve strane u BiH ne mogu da sjednu – dok rade na sadašnjem planu reformi – i počnu da definiraju i pregovaraju o nizu političkih reformi koje će omogućiti i usaglasiti implementaciju i izvršenje sadašnjeg socio-ekonomskog plana reformi, posebno između države i entiteta. Fokus takvih diskusija ne smije se bazirati na ideološko jalovoj debati na tome da li državne institucije treba da imaju minimalnu ulogu a entiteti jaču ili suprotno, nego na tome šta je najfunkcionalnije i šta najadekvatnije ustavnoj podjeli odgovornosti.


U ovom pogledu međunarodna zajednica bi mogla biti od pomoći predlažući neka “pravila puta” za opsežnu reformu koja poštuje ustavnu strukturu Dejtona, a ne “bilo kakav” aranžman od strane BiH. Na primjer, dobro je i poželjno da entiteski premijeri rade zajedno na reformama, ali cijeli proces, koji se tiče zemlje u cjelini, treba da nadgleda i vodi čelnik Vijeća ministara na nivou države. Drugim riječima, međunarodna zajednica treba da očekuje od vlasti BiH da se drže ustava. Nema smanjivanja ovlasti entiteta u prihvatanju ovog principa, samo potvrda da BiH ima vladajuću strukturu koju treba poštovati kad se radi o odgovornosti.


Naposljetku, postojaće potreba za diskusijom o tome kako osigurati da sve reforme nisu jednostavno definirane i artikulirane kroz pregovore iza zatvorenih vrata između vlasti BiH i međunarodne zajednice. Sve prijedloge reformi treba da ponudi, izvede i potiče vlada na svim nivoima sa strukturalnom sposobnošću i resursima kako bi to bilo učinjeno nezavisno od direktnog međunarodnog uplitanja a da o njima rasprave i nadgledaju ih parlamenti koji imaju kapacitet za to. Ovo znači usmjeravanje i, tamo gdje je potrebno, proširenje i racionaliziranje vladinih institucija na način koji nema smisla za EU ili međunarodnu zajednicu, ali ima za drušvo BiH, da mora izbaciti antidemokratski, kolektivistički i etnički obojeno naslijeđe nedavne istorije. Zemlje mogu i mijenjaju svoje puteve; nema razloga da BiH ne može učiniti isto.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!