Ovih dana opasno su se na mene naljutili urednici i novinari nekoliko ovdašnjih medija, jer sam negdje uzgred napisao kako danas  nema filmske kritike u BiH. A onda sam, nakon srdite reakcije jedne novinarke u kojoj je meni, a i ostatku filmskog svijeta, održala predavanje o filmskoj kritici u BiH, malo ozbiljnije pogledao šta se piše o filmovima u sarajevskim medijima, te došao do još gorih zaključaka.

Ne da nema filmske kritike, nego je to što se pojavljuje po ovdašnjim medijima gotovo pa zločinački odnos prema sedmoj umjetnosti. O fillmskoj i medijskoj nepismenosti većine „kritičara“ da i ne govorimo. Čak sam napravio i malu analizu svih nebuloza, budalaština i kakvih sve ne bijednih novinarskih izlučevina koje su ovih dana o SFF-u ispisali „filmski kritičari“ po ovdašnjim dnevnim i sedmičnim novinama, internet portalima i televizijskim stanicama, ali sam u posljednjem trenutku odustao od objavljivanja tog „inkriminiranog materijala“; već imam dosta neprijatelja okolo i ošta mi je da pravim nove. A, evo, planiram skoro da snimam svoj novi film i bolje mi je da o bruci današnje bh. fimske kritike  šutim. Ali, mogu da se prisjetim kako je to nekad bilo u Sarajevu, BiH i bivšoj Jugoslaviji.

Filmska kritika u BiH oduvijek je kaskala sa svojim (YU) okruženjem, osim možda osamdesetih kada se na sceni pojavila čitava plejada mladih filmofila i kritičara koji su voljeli film i znali da pišu o njemu. Godinama smo, pak, u u „Oslobođenju“ imali Acu Štaku;  danas se njegova uloga u razvoju filmske kritike vrlo često i vrlo pogrešno mistificira;  on je tih pedesetih, šezdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka bio i ostao u sjeni srpskih i hrvatskih kritičara, publicista i filmografa  – Milutina Čolića, Vicka Raspora, Žike Bogdanovića, Miće Miloševića, Bogdana Kalafatovića, Petra Volka, Dušana Stojanovića, Vlade Petrića, Dejana Kosanovića, Božidara Zečevića, Slobodana Novakovića, Bogdana Tirnanića, Nebojše Vukelića, Ranka Munitića, Mire Boglić, Steve Otojića, Ante Peterlića, Ive Škrabala, Joška Čelana, Hrvoje Turkovića, Mate Kukuljice, Ivana Starčevića, Vladimira Tomića, Nenada Polimca, Darka Zupčevića ili Tomislava Kurelca. Spisak bi mogao biti i duži, ali nema ovdje dovoljno prostora za sve njih; Slovenci su također imali svoje filmske kritičare, dok smo iz Makedonije pamtili Blagoja Kunovskog i njegove upečatljive brkove kojima ste morali vjerovati. 

Također, veliki broj značajnih filmskih autora se bavio filmskom kritikom, esejistikom i publicistkom ili filmografijom, od Branka Belana, Fedora Hanžekovića, Nikole Tanhofera, Petra Krelje, Borivoja Dvornikovića, Zorana Tadića, Branka Ivande, Živorada Tomića do Vladimira Pogančića, Dušana Makavejeva, Žike Pavlovića ili Jana Berana, ili Nikole Stojanovića u BiH.

Aco Štaka je godinama bio najvažniji filmski kritičar u BiH, ali ipak skromnih kritičarskih dometa; u njegovim šturim i nikad dorečenim tekstovima nije bilo previše znanja ni lucidnosti u tretiranju tekuće filmske produkcije u BiH, Jugoslaviji i svijetu, a ostat će zapamćen i kao politički pouzdan kad god je trebalo, makar to značilo i odsjeći glavu kakvom nepodobnom reditelju, ako bi to Partija tražila. On je jednako služio i filmu i Partiji, ali on nije bio jedini; isto su radili i mnogi od pobrojanih kritičara iz Zagreba i Beograda - nije filmskim kritičarima sa ovih prostora, uz poneki izuzetak, bila karakterna crta prevelika hrabrost i  principijelnost. Uglavnom su to ljudi koji su više voljeli život nego principe, a hedonistički organizirani kulturni život u bivšoj Jugoslaviji, sa puno velikih i bogatih festivala, bio je idealan za ovu sortu ljubitelja filmske umjetnosti. Ipak, Aci Štaki se ne može poreći izvjesna dosljednost i upornost sa kojom se čitav život bavio pisanjem o filmu, dok njegova knjiga „Crni protiv bijelih lakova“ ostaju zapisi od trajne vrijednosti za nekadašnji bh. i jugoslavenski film.

Meni je lično bila draža i važnija Zlata Kurt, dugodišnji radijski, ponekad i televizijski, dopisnik i izvještač sa najvećih filmskiih festivala u Jugoslaviji, ali i u svijetu. Zlata Kurt je poznavala i voljela film, preko svog supruga Mirze Idrizovića je bila upućena u sve tegobe produkcije filma, pa je zbog toga znala da cijeni sve segmente stvaranja nekog filmskog djela. Povrh svega, Zlata Kurt je imala golemo opće znanje o svijetu oko sebe i znala ga je kombinirati sa svojim poznavanjem filmskog jezika i umjetnosti uopće. Vrijeme provedeno sa ovom sjajnom radijskom novinarkom i sjajnom osobom, i suradnikom na mnogim važnim scenarijima, po redakcijama i kafanama „sivog doma“, spada u sjećanja na vrijeme „bolje prošlosti“.

NASTAVAK SLIJEDI!