Nakon najave za film „Hiljadarka”, koji će vas dobro nasmijati, s nestrpljenjem iščekujemo jesen, kada počinje kino distribucija ovog novog ostvarenje reditelja Nenada Đurića. Glumačku ekipu čine istaknuta imena iz svijeta glume iz cijelog Regiona: Nikola Kojo, Moamer Kasumović, Vanesa Glođo, Vlado Kerošević, Slaven Knezović, Milutin Mima Karadžić, Goran Kostić, Željko Pervan, Armin Omerović…

Glavne uloge pripale su Branislavu Trifunoviću, koji glumi rudara Atifa, i našoj glumici Aidi Bukva, koja glumi njegovu partnericu.

Sudeći prema najavi filma, „Hiljadarka” će biti veoma gledano ostvarenje. Kakva su bila Vaša očekivanja od ovog projekta i jeste li ih ispunili?

– Nebrojeno puta sam čula: “Dosta više filmova o ratu”. Eh, evo jednog koji govori o životu kakvog se ne sjećaju današnje generacije. Mislim da je vrlo vjerno prikazan. Svi smo se trudili da napravimo film. Ništa više nije do nas. Publika će presuditi.

Oko „Hiljadarke” je okupljena sjajna ekipa. Kako je proteklo snimanje? Po čemu ili kome ćete pamtiti dane provedene u Banovićima?

– Snimali smo u novembru. Ta hladnoća je nezaboravna, ali humora je bilo na sve strane. Najviše sam se zabavljala sa sjajnom mladom ekipom iz Tuzle. Oni su uvijek bili spremni za šalu. To volim. Ništa im nije promicalo.

Film obiluje tipičnim balkanskim humorom. Koliko Vi volite taj humor?

– Naš humor je zdrav, to je sigurno. On je dio našeg temperamenta bez kojeg mi ne bismo bili to što jesmo. Ali ovaj novi ton prelazi u neki odbrambeni mehanizam, koji postaje maska koju nosimo da prikrijemo inferiornost. To nije dobro.

Kako se Vama dopada priča o rudaru s novčanice, šta Vam je u tom liku najzanimljivije?

– To što je istinita priča je uvijek zanimljivo. I to da je Tito birao ljude radnike kao ponos i diku na najvredniju novčanicu, a ne bogataše i političke prelivode. Zanimljiva je njegova naivnost i nevinost i način na koji se on nosi sa “slavom” koja ga je zadesila.

Kakav je Vaš lik, ko je djevojka zvana Hiljadarka, šta Vam se kod nje dopalo, šta nije…?

– Ona je kćerka golootočanina Ibrahima (Vlado Kerošević) kojeg je izigrao sekretar Partije. Njegova osveta se s Ibrahima prenosi na njegovu kćer. Ali, ona je borac. Kad primi šamar, popravi šminku i ide dalje. Zanimljivo je koliko je malo žena moglo utjecati na svoju sudbinu i koliko trebamo biti zahvalni što su se stvari danas okrenule u našu korist.

Vi ste bili mnogo prisutni u programu naših TV kuća, zahvaljujući serijama, također Vas publika prepoznaje i iz reklama. Onda kao da je nastupilo zatišje. Znači li to da je sve manje posla za vas glumce ili jedostavno nije bilo ničeg u čemu ste se prepoznali?

– Mi nemamo domaće produkcije, ali imamo sto i jedan pjevački šou koji donosi profit. Lakše im je kupiti epizodu indijske serije nego uložiti u jednu naše proizvodnje. Danas više ne postoji građenje karijere kako je to bilo u vremenu Nade Đurevske, postignete određeni standard ispod kojeg nema smisla učestvovati. Današnji glumci tezgare, i u nezahvalnoj su poziciji koja podsjeća na pučke teatre komedije del arte. Ali, preživjet ćemo i to.

Postoji generacija glumaca koje ne viđamo u filmovima i serijama, koji glume samo u pozorištu. Kako oni žive?

– Oni ne žive od glume, to je sigurno. Okreću se nekim alternativama od kojih neke mogu biti povezane s ovim poslom kao što bi to bio voditelj na radiju ili voditelj neke škole glume. Sve manje mogu naći novac da sami rade predstavu ili kratki film.

Ljudi često imaju različite predrasude prema glumcima. Vide vas u novinama, na TV-u, u najljepšim izdanjima… Zamišljaju da živite posve drugačiji život, da nikad sami ne pospremate kuću, idete na pijacu itd. A kakav je, ustvari, život bh. glumaca? Kakve vas brige muče? Koliko vi imate godišnjeg odmora, kakvo je vaše radno vrijeme? Je li to plata od „hiljadarku” i koju marku više?

– To sve se nikako ne odnosi na naše glumce. Oni žive sasvim prosječno kao i ostali građani, s jednakom svakodnevicom koja samo ne podrazumijeva rad od osam do pet. Ako radimo, to je i duže od 12 sati, i onda nema ni vikenda ni praznika. Godišnji odmor je kolektivna ljetna pauza. I ja se vozim tramvajem i kad mi pukne netom kupljena cipela neće da mi prihvate reklamaciju. Ali Hrvatska, primjera radi, cijeni i ulaže u svoje glumce. Kod nas se ne ulaže ni u sportiste, koji bi uz finansijsku pomoć mogli da postižu svjetske rezultate. I to bi ovoj državi bila jedina šansa da je neko spomene u kontekstu osim postratnom i tranzicijskom.

(Azramag.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)