Izvor: Telegram.hr

U zadnjih je nekoliko mjeseci postalo uobičajeno ustvrditi da je uspon Islamske države Iraka i Sirije (ISIS) najnovije poglavlje u dugoj priči o antikolonijalnom buđenju – arbitrarne granice koje su nakon Drugog svjetskog rata povukle velike sile bivaju revidirane – i istodobno poglavlje u borbi protiv načina na koji globalni kapital potkopava moć nacionalnih država.

No jedna druga značajka ISIS-ova režima jest da on izaziva strah i zaprepaštenje: izjave ISIS-ovih čelnika da glavni zadatak državne vlasti nije djelovati u cilju dobrobiti populacije države (zdravlje, borba protiv gladi) – ono što je doista važno je vjerski život i briga da svi slijede vjerske zakone u javnom životu.

Poznata fotografija Abu Bakra al-Baghdadija, vođe ISIS-a, koji na ruci ima skupocjeni švicarski sat, postala je simbolom toga: ISIS ima dobro organiziranu mrežu propagande putem interneta, kao i sređeno financijsko poslovanje, iako se tom modernom praksom služi u svrhu propagande i provođenja ne toliko konzervativne ideološko-političke vizije, kao očajnički potez ne bi li riješio jasna hijerarhijska ograničenja

Zato ISIS ostaje više ili manje indiferentan prema humanitarnim katastrofama na području koje konotrolira – njegov moto, grubo rečeno, jest “brini se o religiji i blagostanje će samo nadoći”. U tome leži jaz koji razdvaja pojam moći koji prakticira ISIS od onoga na modernom Zapadu, koji Michel Foucault naziva “biosnaga”, a koji uređuje život tako da se zajamči opća dobrobit: kalifat to potpuno odbacuje…

Organizirana mreža

Čini li to ISIS zastarjelim? Umjesto da se ISIS smatra slučajem ekstremnog otpora modernizaciji, trebamo radije to shvatiti kao slučaj izopačene modernizacije i pronaći poveznice u nizu konzervativnih modernizacija koji počinje s “Meiji obnovom” u Japanu 19. stoljeća. Poznata fotografija Abu Bakra al-Baghdadija, vođe ISIS-a, koji na ruci ima skupocjeni švicarski sat, postala je simbolom toga: ISIS ima dobro organiziranu mrežu propagande putem interneta, kao i sređeno financijsko poslovanje, iako se tom modernom praksom služi u svrhu propagande i provođenja ne toliko konzervativne ideološko-političke vizije, kao očajnički potez ne bi li riješio jasna hijerarhijska ograničenja.

Međutim, ne trebamo zaboraviti da ni ta slika strogo disciplinirane i uređene fundamentalističke organizacije nije bez dvojbi: je li vjerska represija doista nešto više od pukog dopunjavanja djelovanja lokalnih vojnih jedinica ISIS-a? Iako službena ideologija ISIS-a proklamira suprotstavljanje popustljivosti Zapada, dnevna praksa ISIS-ovih bandi uključuje groteskne orgije, pljačke, grupna silovanja, mučenja i ubojstva nevjernika.

Na prvi pogled sve je manje jasna očita spremnost ISIS-a da sve riskira. No, jesu li teroristički fundamentalisti doista fundamentalisti u pravom smislu te riječi? Vjeruju li oni doista?

Potraga za srećom

Ono što im nedostaje značajka je koju je lako uočiti među svim pravim fundamentalistima, od tibetanskih budista do Amiša u SAD-u: odsustvo jada i zavisti, duboka ravnodušnost prema načinu života nevjernika. Ako današnji takozvani fundamentalisti doista vjeruju da su pronašli svoj put do istine, zašto smatraju da im nevjernici pritom predstavljaju prijetnju? Zašto bi im zavidjeli? Kad budist naiđe na Zapadnjaka hedonista, jedva da ga osuđuje. Tek dobrohotno primjećuje da potraga za srećom hedonistu zapravo predstavlja poraz.

Za razliku od pravih fundamentalista, terorističkim pseudofundamentalistima duboko smeta grešan život nevjernika, oni su njime intrigirani i fascinirani. Mogu osjećati da se u borbi protiv grešnika zapravo sukobljavaju s vlastitim napastima. Zato su tzv. fundamentalisti ISIS-a sramota za istinski fundamentalizam. Strastveni intenzitet gomile svjedoči o nedostatku istinskog uvjerenja. Duboko ispod površine, terorističkim fundamentalistima također nedostaje istinskog vjerovanja – dokaz tomu su njihovi nasilni ispadi…

Istinsko vjerovanje

Koliko krhka vjera jednog muslimana mora biti da se on osjeti ugroženim glupom karikaturom objavljenom u niskotiražnim danskim novinama? Teror islamskog fundamentalizma ne temelji se na uvjerenju terorista o njihovoj superiornosti, a ni želji da zaštite svoj kulturno-religijski identitet od nasrtaja globalne konzumerističke civilizacije.

Ako današnji takozvani fundamentalisti doista vjeruju da su pronašli svoj put do istine, zašto smatraju da im nevjernici pritom predstavljaju prijetnju? Zašto bi im zavidjeli? Kad budist naiđe na Zapadnjaka hedonista, jedva da ga osuđuje. Tek dobrohotno primjećuje da potraga za srećom hedonistu zapravo predstavlja poraz

Problem s terorističkim fundamentalistima nije u tome da ih mi smatramo inferiornima, već u tome da oni potajno sami sebe smatraju manje vrijednima. To je razlog zašto ih naša snishodljiva, politički korektna uvjeravanja kako se ne osjećamo superiorni njima samo još više razbješnjuju i hrane njihovo ogorčenje. Problem nije kulturna razlika (odnosno njihovo nastojanje da sačuvaju svoj identitet), već potpuno suprotno – činjenica da im se zapravo sviđamo, da su oni potajno preuzeli naše standarde i procjenjuju sami sebe kroz tu prizmu.

Paradoksalno, ono što fundamentalistima ISIS-a i njima sličnima stvarno nedostaje jest upravo doza istinskog uvjerenja o vlastitoj superiornosti.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook