Nedavno me, pročitah, dopremijer federalne vlade, inače Čovićev potrčko, optuži kao „jednog od ideologa žestokoga kriminala i višemilionskih pronevjera“ u mostarskom telekomu. I spomenu da za to, kao, posjeduje i dokaze. Ti bokca! Odlučio se potrčko na kontraudar. Još kad bi znao značenje riječi ideolog, pa je, sukladno tome, i upotrijebio, gdje bi mu bio kraj. Ovako, u javnosti će, bez obzira koliko mu upotrijebljeni pojmovi opijajuće zvučali, o sebi i dalje emitirati signale ruralno-mentalne prosječnosti.

E sad, ako bi slijedio istu logiku, Čovićeva potrčka bih mogao počastiti na sličan način. Mogao bih, tako, reći da je mandat ministra financija iskoristio za kriminal kakav nakon partijskoga mu šefa na istom mjestu nije viđen. Ali, takvo što mi, iako podaci pale alarm, nije ni na kraj pameti. Mogao bih mu, potom, spočitnuti da se, po svemu sudeći, radi o narkomanu koji je, sam Bog zna kako, uletio u sam vrh izvršne vlasti. I mogao bih se, baš kao i on, pozvati na „neoborive dokaze“. Na, recimo, činjenicu da čovječuljak, s pedeset-šezdeset godina na leđima, i na najisturenijem društvenom položaju, i danas naušnicom – ili menđušom, kako je nominiraju u mojem kraju – prkosi svijetu. A to se, u društvu u kojem vrši funkciju drugog u hijerarhiji izvršne vlasti entiteta, baš i ne doživljava normalnim. Jer, podsjetimo, gospodin živi u sredini u kojoj se za slične izlete nerijetko osuđuje i tinejdžere. Gospodina uz to, tako mu u životopisu piše, krasi i solidno obrazovanje. A to, onda, znači, da bi, budući je dopredsjednik vlade, morao biti svjestan mogućih reakcije na njegov životni stil. Pa, ako i pored toga istrajava na naušnici, jedino logično može biti objašnjenje da mu je droga uništila razum. Mogao bih, na koncu, reći da je gospodin kurvin sin. Ili, recimo, mulac. Jer, to je logika koju, obrušavajući se na mene, i on sam koristi. Ali, ne daj bože. Tu vrstu „čašćavanja“, zbog moga kućnog odgoja, ne prakticiram. Iako, čovjek se ponaša krajnje čudno.

Ne brine mene, međutim, menđušar. U čitavoj priči on ionako neodoljivo asocira na padobranca. Na mjesto dopremijera sirotan je, naime, došao niotkuda. I bio je, kao i neki drugi – ništa. Veliki meštar ga je, dakle, izvukao iz naftalina. Zašto? S njim je imao planove – da mu odradi prljave poslove. A nakon toga? Ma, bit će kako je i oduvijek bilo. Menđušar će se vratiti otkuda je i došao. U nigdje. I biti će što je čitav život bio – ništa.

Ne brinu me, istina, ni ostali detalji u vezi s ovom pričom. No, ne želim propustiti priliku pojasniti što se iza čitave te storije krije. Stoga, neka mi oprošteno bude i poneko ponavljanje. U pozadini, dakle, Čovićeve najezde je pokušaj onemogućavanja imenovanja Stipe Prlića za predsjednika uprave HT-a. Zašto? E, to je već priča koju se ne da' ukratko ispričati. Ali evo, po srijedi su barem dvije skupine detalja – Prlićevo javno konfrontiranje u vezi s pljačkom Eroneta s jedne, te neprihvaćanje logike po kojoj bi on, Prlić, trebao funkcionirati kao formalni, a Čović kao istinski upravitelj mostarskoga telekoma. I po kojoj bi, na način kako je to rađeno i prije desetak-dvanaest godina, prema velikom meštru imao obvezu i na mjesečnu pinku.

Budući, pak, da su Čovićevu igranku najznačajniji federalni mediji pročitali – i da ga, osim hrvatsko-bošnjačkog para avaza, nisu spremni pratiti – razumijevanje svoga banjalučkog druga mostarski je „soko“ iskoristio kako bi medijski pritisak izvršio preko drugog bh. entiteta. Ali, kako priču prenijeti u Federaciju? O tome sam, vjerovali ili ne, već pisao – korištenjem lokalnih radijskih i TV stanica na koje je stavio šapu. Da sam bio u pravu mnogi su se mogli uvjeriti ovih dana. Prije, recimo, samo koji dan lokalni radio u Kupresu nije žalio vrijeme kako bi tamošnji puk hrvatski obavijestio što piše Glas Srpski o „kriminalu“ u HT-u. Nije to, dakako, jedini put. Kupreški će radio svoj narod o ovom „kriminalu“ izvještavati i u buduće – sve do izbora. Nije, međutim, kupreški radio i jedini koji će za Hrvate životno važnu informaciju odaslati u eter. Ma kakvi. Kad se, jadna ti majka, narednih dana i tjedana počnu utrkivati „hrvatski“ mediji. Vidjet ćeš posla.

Za sve to, dakako, nije zaslužan mostarski soko osobno. On je, istina, autor naloga da se izbor Prlića, korištenjem „svih legalnih i ilegalnih" sredstava, ima onemogućiti. Sve ostalo je, međutim, djelo njegovih eksperata – onih za odnose s javnošću. Znaju ti kako kašu zamutiti. A znaju i kako istinu, čupajući djeliće iz cjeline, prikazati u značenju suprotnom od stvarnog. Doduše, kad se računi budu svodili, a teško da se takav završetak mogne izbjeći, neokrnjeni ostati neće ni oni. Potpuno suprotno. U uređenim društvima se odgovara i za konstrukcije kojima se, za osobnu korist i na štetu drugih, skrnavi istina.

Zašto se, na koncu, u čitavu priču uvodi moju malenkost? Ma, ni tu nema tajni. Profesor Kukić je, od dolaska u Upravni odbor HT, velikog meštra zadužio za barem tri ljudska života. I postao mu je, demaskirajući kriminal kojeg skriva iza paravana borbe za hrvatstvo i opstojnost naroda, neka vrsta noćne more. Zbog čega se meštrov tim, onaj za odnose s javnošću, također odlučio na kontraudar. Pri tome, doduše, nije primijenio scenarij kojeg prakticira posljednjih deset godina. Da je Kukićevo javno prozivanje dio njegovog uobičajenog antihrvatskog repertoara, da svjedoči o njemu kao kvislingu i tome slično. Ne. Ovaj put je strategija suptilnija – treba Kukiću prišiti etiketu koju i sam meštar nosi. Da je, dakle, lopov, kriminalac, da s njim treba u zatvor i sve u tom duhu.

Bogme su to dobro skovali. Iako, time se priča ne završava. Svakakvih iznenađenja tu još može biti. Ali, neće ići. Ni priča o kriminalu, a ni sve ostale. Jer, da su tih priča imali, servirali bi ih jarani već odavna. Takvom se logikom, osim toga, ne može neutralizirati profesora. Takvom se logikom, na koncu, ne može ni pod tepih potisnuti sve ono što jeste hipoteka „prvog u Hrvata“, ali i hipoteka njegove kriminalne družine – njezina dijela iz Sokola posebice. Problemi, hoću reći, o kojima bruji narod i dalje ostaju.

Sva podmetanja ovog svijeta, primjerice, ne mogu pomoći da se zaborave najnovije ocjene u izvještaju Transparency Internationala – da je BiH najkorumpiranija zemlja u Evropi, da su političke elite glavni motor korupcije, te da je i više nego izvjesno kako se korupcija neće iskorijeniti dok se ne promjene postojeći političari, oni koji su obilježili prethodnih petnaestak godina. A to znači, i Čović kao jedan od najistaknutijih. Svi ataci ovog svijeta, potom, ne mogu pomoći u anuliranju činjenice da je Županijski sud u Mostaru otvorio još jedan kazneni proces, u kojem je, kao i u najvećem broju slučajeva do sada, u središtu zbivanja lider HDZ-a. A to, onda, znači da je i jedan od najkancerogenijih krakova bh. hobotnice o kojoj zbori Transparency International.  Tu činjenicu promijeniti ne može ni Čovićev potrčko na funkciji drugog čovjeka vlade Federacije. Usprkos i svim demagoškim trikovima, poput onog kako su se svi, koji su sudjelovali i sudjeluju u mahinacijama u HT-u, sada udružili optužujući HDZ i njezina predsjednika. Ma ne. Neće ići, koliko god to potrčko želio.