U uvodu knjige „Genocid nad muslimanima 1941-1945“, autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, koju su uradili na zahtijev Odbora Srpske akademije nauka i umjetnosti, Dedijer bilježi:

„Propadanjem Osmanske Imperije balkanski velikodržavnički krugovi primjenjuju genocidne mjere u cilju stvaranja etnički čistih teritorija“.

Prikupljena je veliku historijska građa ne samo o genocidu nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu nego i ranije, naročito poslije Prvog balkanskog rata 1912. godine, držeći se načela da treba pisati istinu, onako kako je bilo, ni po babi ni po stričevima.

Autori su uzeli u obzir i uticaje o genocidnim radnjama u velikim evropskim zemljama koje se nisu pojavile tek sa Hitlerom, već vuku korjene iz ranijih perioda i daleke historije.
 

Ideološke vođe ravnogorskog pokreta generala Draže Mihailovića nisu se služile samo praksom Hitlera već i njegovim prethodnicima, osvajačima Amerike.

Jedan od oblika zločinačkih genocidnih radnji jeste i oduzimanje subjektiviteta jednom narodu, proglašavanjem da on pripada drugom narodu. To su činili Ante Pavelić i društveni krugovi oko njega - proglašavajući da su Muslimani Hrvati.

Prikupljena je veliku historijska građa ne samo o genocidu nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu nego i ranije, naročito poslije Prvog balkanskog rata 1912. godine, držeći se načela da treba pisati istinu, onako kako je bilo, ni po babi ni po stričevima

Riječ genocid je prvi upotrijebio poljski naučnik Rafael Lemkin koji je uzeo grčku riječ genos – narod, rod, i latinsku riječ occidere – ubiti.

Generalna skupština UN na svome III zasijedanju (9. decembra, 1948. godine) je usvojila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Države ugovornice su potvrdile da je genocid, bez obzira da li je počinjen u miru ili ratu, međunarodni zločin i preuzele su obavezu da ga sprečavaju i kažnjavaju.

U drugom članu Konvencije, zločinom genocida smatra se djelo počinjeno sa namjerom da se djelimično ili potpuno uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili rasna grupa; ubistvo članova grupe, teška povreda fizičkog ili duševnog integriteta članova grupe, namjerno podvrgavanje grupe uslovima sračunatim na njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje, mjere koje imaju za cilj da se sprečavaju porođaji u samoj grupi i prisilno prevođenje djece iz grupe u grupu.

Vladimir Dedijer napominje da su se članovi Raselovog suda (sud koji su 1967. godine, osnovali filozofi Bertrand Russell i Jean-Paul Sartre) složili da ova konvencija ima puno nedostataka kao, naprimjer, da nisu obuhvaćeni slučajevi kulturnog genocida. Sve velike sile su tada bile protiv osude ove vrste genocida.

Trebalo je da prođe preko pola stoljeća pa da se desi da neki međunarodni sud (Haški tribunal) sudi ljudima za uništavanje kulturnog blaga. Jedan jugoslovenski general i jedan admiral sjede u zatvoru jer su uništavali kulturno naslijeđe Dubrovnika. Momčilo Krajišnik (jedan od osnivača Izvornog SDS-a) je osuđen za zločine protiv čovječnosti jer je sudija zaključio da je uništavanje historijskih objekata koji pripadaju jednoj grupi prima facie dokaz progona kao zločina protiv čovječnosti. Tako je dokazano da nije isto srušiti džamiju iz XVI stoljeća i srušiti neku fabriku, da nije isto raditi to slučajno ili raditi to sistematski.

Nije isto srušiti džamiju iz XVI stoljeća i srušiti neku fabriku, nije isto raditi to slučajno ili raditi to sistematski

Svojim presudama Haški sud je tako pomogao da se napiše historija.

Nakon nedavne velike historijske mise koju je vodio papa Franjo, na stadionu „Asim Ferhatović – Hase“, predsjednik RS je zlurado izjavio da je na misi bilo samo oko 1000 vjernika iz Sarajeva, a da su ostali došli iz drugih krajeva. Nakon toga Katolička tiskovna agencija (KTA) Biskupske konferencije BiH, zamolila je podatke iz Ureda za prijavu hodočasnika te smo saznali da je iz Sarajevskog dekanata na misi učestvovalo 6.409 hodočasnika, odnosno iz grada Sarajeva 6.244 vjernika (Dnevni avaz 12.6.2015.).

Napomenuto je da je broj katolika u Sarajevu više nego prepolovljen i da se taj broj stalno smanjuje, što je, naravno, zabrinjavajuće.

Međutim, stanje sa brojem katolika u RS može se nazvati katastrofalnim jer tamo nedostaje 93,87% od predratnog broja, navodi KTA!?

Istovremeno, Miladin Vidaković, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, procjenjuje da je u Sarajevu (FBiH) ostalo ili se vratilo 35-40 hiljada Srba, koji teže dobivaju posao u Sarajevu za razliku od sunarodnjaka iz RS-a.

Svojevremeno je akademik Abdulah Sidran u nekom intervju rekao da nismo mi u Sarajevu  zastupali tezu da „različiti narodi ne mogu živjeti zajedno“ te navodio Karadžićevu metaforu o ulju i vodi. Sarajevo je danas takvo kakvo jeste, multietničkim ga još uvijek čini tradicija, njegov urbani duh, prisustvo hiljada stranaca, mnoštvo jezika... Nije to bilo lako za posve usmrtiti.

Ali bošnjački političari na vlasti bez obraza i pameti procjenjuju kako je za „bošnjačku stvar“ dobro da oni dovrše ono što je Karadžić započeo, poprilično obavio, ali nije stigao dovršiti – zaključuje Sidran.

Sarajevo je danas takvo kakvo jeste, multietničkim ga još uvijek čini tradicija, njegov urbani duh, prisustvo hiljada stranaca, mnoštvo jezika... Nije to bilo lako za posve usmrtiti

Bosna i Hercegovina je u današnjim državnim granicama preko trista godina i te granice su najstarije u današnjoj Evropi (Švicarska - preko dvjesta godina).

 
Republika Bosna i Hercegovina je prije posljednjeg rata bila jedina republika u bivšoj državi, SFR Jugoslaviji, koja je poslovala sa suficitom i to preko 500 miliona dolara godišnje. Taj suficit bi bio preko 1,5 milijardi dolara godišnje, da je i vojna industrija (tzv. namjenska industrija) bila knjižena u mjestu proizvodnje (BiH), a ne u sjedištu Generalštaba vojske Jugoslavije u Beogradu.

Osim globalnih političkih razloga (rušenje Jugoslavije), pljačka bogatstva i etničke podjele teritorije od strane susjednih zemalja i domaćih aktera su bili glavni razlozi agresije. Ovi razlozi su aktuelni i danas.

Sa ciljem zaustavljanja rata i namjere da se podrži državni suverenitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, vođeni su mirovni pregovori u vojnoj bazi u gradu Daytonu (Ohio), kada su u pregovore napokon uključene agresorske strane, Srbija i Hrvatska.

Dejtonski sporazum, odnosno mirovne ugovore su kao strane potpisnice, a ne garanti, 14. januara 1996. godine, u Parizu, potpisali predstavnici Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i SR Jugoslavije, a kao „kumovi“ članovi kontakt grupe.

Tako je sa dobrim namjerama rođena današnja nefunkcionalna država Bosna i Hercegovina.

Treba potsjetiti čitaoce da su se do tada godinama nizali jalovi planovi (Huan Cutilliero, Cyrus Vence kojem se kasnije pridružuje Lord Owen, pa onda Torwald Stoltenberg), a ponekad su kao posljedice neodgovornog crtanja mapa, vršeni i pokolji stanovnika (Ahmići i dr.) radi grabeži za obećanim teritorijama.

Tako je sa dobrim namjerama rođena današnja nefunkcionalna država Bosna i Hercegovina

Šta imamo danas nakon dvadeset godina genocida u Srebrenici i dokazanih, a nikada presuđenih genocida u drugim dijelovima države?

Imamo Dejtonskim sporazumom potvrđen državni i međunarodni subjektivitet sa demokratskim principima koji se uklapaju u tradiciju i osobenost BiH, ali koji se ne poštuju u samoj Bosni i Hercegovini.

Imamo inicijativu donošenja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, u UN-u, kao pretpostavku pomirenja (moguć veto u Savjetu bezbjednosti), u USA i EU, imamo rehabilitaciju Draže Mihailovića, imamo samoproglašeni mini Hag u Beogradu, imamo najavljenu blokadu reformske agende (britansko-njemačka inicijativa) i kontinuitet pobornika ratnih ideja na vlasti, imamo demografsku, socijalnu i ekonomsku katastrofu...

Ali sa tamnog neba nam je palo i nekoliko kreativnih zvjezdica te imamo i novi (stari) angažovani muzički hit Halida Bešlića "Je l' ti žao što se rastajemo" i muzički spot u režiji Jasmina Durakovića, inspiriran istinitim događajem iz Drugog svjetskog rata (nesretna ljubav tuzlanskih heroja Fride Laufer i Envera Šiljka), koji se zasniva na romanu Slana zemlja, tuzlanskog gradonačelnika Jasmina Imamovića.

Proklet bio ko nas rastavio ili rastajemo se da se sastajemo (nakon smrti), kažu riječi stare pjesme.

Borba protiv fašizma kao svjetske ideologije povela se svojevremeno u našoj zemlji, ali i u zemljama istočnog i zapadnog svijeta, pri čemu uvijek valja imati u vidu odlučujuću ulogu tih zemalja i njihovih armija u oslobađanju čovječanstva ispod fašističke čizme. Ipak, današnji lideri zemalja  pobjedničke alijanse na proslavama pominju samo pet tadašnjih ratnih lidera: Ruzvelta, Staljina, Čerčila, Tita i De Gola, koji se, za razliku od ostalih, borio van svoje Francuske.

Fašizam, kao univerzalan pojam, je vjerovatno sastavni dio ljudske prirode, a za antifašizam se moramo, smrtno ozbiljni, neprestano boriti svim dostupnim legalnim sredstvima - i izboriti

Novi svjetski poredak nije moguć bez nove etike, rekao je svojevremeno papa Franjo, koji je na misi u Sarajevu stanovnike Bosne i Hercegovine pozvao da obnove bratstvo i jednakost.

Kako? Svakako. Francuski (i svjetski) moto: Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo) u današnjoj BiH se može prevesti i šalom: „Brat je mio koje god vjere bio, po mogućnosti musliman“.

Fašizam, kao univerzalan pojam, je vjerovatno sastavni dio ljudske prirode, a za antifašizam se moramo, smrtno ozbiljni, neprestano boriti svim dostupnim legalnim sredstvima - i izboriti.

Zbog svega što jeste i nije rečeno, dvadeset godina od genocida u Srebrenici je vrijeme za hitne reforme, ovaj put bez pregovora.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook