Najnovije trzavice i tenzije na Balkanu proizveo je prijedlog rezolucije koju je pripremila Velika Britanija, a u kojem se najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici, kada su, 11. jula 1995. godine, Mladićeve zločinačke horde u svega nekoliko dana ubile više od 8000 Bošnjaka. Rezolucijom, koju Britanija namjerava iznijeti na glasanje u Vijeću sigurnosti UN-a, bi se osudilo svako poricanje tog genocida, te pozvalo zemlje članice ove organizacije da u svoje obrazovne programe uključe nastavu o genocidu i ratnim zločinima kroz historiju kako se oni ne bi ponovili.

Ima neke simbolike u tome da rezoluciju predlaže upravo Velika Britanija, država koja je tokom agresije na BiH odigrala krajnje nečasnu ulogu, te je uz uporno odbijanje da da pordšku NATO-ovoj intervenciji na srpske položaje i ukidanju embarga na naoružavanje Armije  BiH, krvavi pir paljanskog i beogradskog režima nastojala prikazati kao građanski rat podjednako odgovornih i u zločin podjednako ogrezlih strana. 

Zbog toga je krucijalno usvajanje ove rezolucije, najprije kao opomene savjesti ljudskog roda o stravičnom zločinu kojeg je mogao spriječiti a dozvolio ga je, i posebno, kao opomene koju će ljudski rod, simbolično kompletan kroz svoju krovnu instituciju, staviti pred savjest Republike Srpske i Srbije i primorati ih da konačno pogledaju u svoje leševe koje godinama gaze, ne želeći da ih vide, čuju ili priznaju da čak i postoje.

Ipak, nakon odlaska s vlasti Johna Majora i njegove tadašnje konzervativne klike, britanska politika prema prostoru bivše Jugoslavije pod Tonyjem Blairom se iz temelja promijenila, a sličnu politiku od 2010. nastavila je i nova konzervativna vlada pod vodstvom Davida Camerona. Bez obzira da li ova rezolucija dolazi kao rezultat pranja savjesti i ispravljanja grijeha iz prošlosti, pukih političkih interesa ili možda čak i utjecaja Arminke Helić, Bosanke koja je iz sama izbjegla od Karadžićevog i Mladićevog zločinačkog pohoda, a u međuvremenu u Britaniji uspjela dogurati do baronese, savjetnice bivšeg ministra vanjskih poslova Williama Haguea i vjerovatno najvažnijeg savjetnika Konzervativne stranke za pitanje Balkana, činjenica je da ova rezolucija predstavlja krajnje hvale vrijedan simbol katarze britanske politike; katarze koja se u Republici Srpskoj i Republici Srbije nije i vjerovatno neće nikad desiti.

U RS-u neće, jer su u njen sami temelj utkani fočanski, zvornički, prijedorski, višegradski, sarajevski, srebrenički i ostali bezbrojni leševi, te bi prihvatenje odgovornosti i njihovo pokajničko otkopavanje značilo i rušenje samih temelja na kojima ta tvorevina stoji. U Srbiji i pored nominalno pomirljih riječi nekoć Tadića, a danas Vučića, također neće, jer bi to, nakon što je izgubila četiri rata u kojima nije učestvovala, podrazumijevalo konačno priznanje odgovornosti za žrtve kojih bez nje sasvim sigurno ne bi bilo.

Zbog toga je krucijalno usvajanje ove rezolucije, najprije kao opomene savjesti ljudskog roda o stravičnom zločinu kojeg je mogao spriječiti a dozvolio ga je, i posebno, kao opomene koju će ljudski rod, simbolično kompletan kroz svoju krovnu instituciju, staviti pred savjest Republike Srpske i Srbije i primorati ih da konačno pogledaju u svoje leševe koje godinama gaze, ne želeći da ih vide, čuju ili priznaju da čak i postoje... Ili će i dalje ostati sukobljeni s osnovnim moralnim i civilizacijskim načelima ljudskog roda?!?

Srpska i Srbija, svakako, istrajavaju u ovom drugom. Kako bi i dalje mogli neometano gaziti preko svojih leševa, oslobođeni suda svjetske savjesti, diplomatije Srbije i Republike Srspke počele su panično i užurbano raditi. Najprije je Milorad Dodik otrčao na sastanak u Sankt Peterburg s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom, računajući na moć ove države da svojim vetom blokira donošenje rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Rezolucija je na nož dočekana i od nekadašnjeg Šešeljevog četnika i „vikendaša“ na sarajevskom jevrejskom groblju u jedinicima Slavka Aleksića, Aleksandra Vučića, koji danas obnaša ulogu navodno pomirljivog i umjerenog premijera Srbije. Nakon demagoškog patetisanja da rezolucija narušava odnose u regiji i podiže tenzije, premijer je otišao korak i dalje i uputio članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda pismo u kojem protestuje protiv nacrta rezolucije. 

Bošnjačka politika s druge strane pak, u trenucima kada se priprema historijska rezolucija koja će, nakon što nisu zaustavili pokolj nad njihovim narodom, na najvišoj svjetskoj instanci barem odati najveći mogući pijetet žrtvama srebreničkog genocida, sjedi skrštenih ruku

Dakle, srpske diplomatije, kako ona republičkosrpska, tako i ona srbijanska, punom parom pokušavaju zaustaviti donošenje rezolucije. Bošnjačka politika s druge strane pak, u trenucima kada se priprema historijska rezolucija koja će, nakon što nisu zaustavili pokolj nad njihovim narodom, na najvišoj svjetskoj instanci barem odati najveći mogući pijetet žrtvama srebreničkog genocida, sjedi skrštenih ruku, i pored toga što je svjesna činjenica da ruski veto u Vijeću sigurnosti vrlo lako može stopirati donošenje rezolucije. 

Zbog jasnog davno odabranog prozapadnog opredjeljenja, bošnjački najviši funkcioneri nemaju tu privilegije da kao Dodik otrče na sastanak sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sankt Peterburg i lobiraju kod te države. No Bošnjaci zato s druge strane imaju prijateljsku i bratsku zaštitnicu Tursku. Kakve Turska ima veze? 

Za razliku od zapadnih država koje ponovo ulaze u fazu obnavljanja hladnog rata s Rusijom, Turska već decenijama ima odlične odnose s ovom državom, uključujući i vrlo blisku saradnju njihovih predsjednika, Putina i Erdogana. Ono što izabrani bošnjački političari naprosto moraju učiniti jeste pokušati utjecati na Tursku da kod Rusije izlobira nestavljanje veta na prijedlog rezolucije. Ukoliko bi Turska, iz bilo kog razloga odbila da to uradi, nema problema. Bio bi to jasan znak da su Turskoj puki politički interesi svakako važniji od svjetski institucionalizirane opomene i osude genocida nad narodom kojeg voli nazivati bratskim. U politici, kako je poznato ne postoje trajni prijatelji nego samo trajni interesi, pa joj s tog realpolitičkog aspekta ne bismo trebali ništa zamjerati, no barem bismo tada znali dokle sežu granice tog turskog bratstva i savezništva. 

Erdogan i njegova vlada imaju najveću priliku do sada da lobiranjem kod Rusije pokažu da su njihovo proklamovano prijateljstvo prema BiH i Bošnjacima i zaštitnički položaj koji zauzimaju prema njima, zaista iskreni i stvarni, a ne puka emotivna demogagogija

A ako to pak nije slučaj, Erdogan i njegova vlada imaju najveću priliku do sada da lobiranjem kod Rusije pokažu da su njihovo proklamovano prijateljstvo prema BiH i Bošnjacima i zaštitnički položaj koji zauzimaju prema njima, zaista iskreni i stvarni, a ne puka emotivna demogagogija.

No prije svega je potrebno da se bošnjačka diplomatija pokrene i svoju prijateljsku zemlju zamoli da učini nešto što joj, ako je morala i časti u politici, civilizacijska dužnost. Šta čekaš, Bakire Izetbegoviću?

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook