Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Ona iz „Slobodne Bosne“ te ponovo napada,  javljuju mi  prijatelji. Teška srca dajem tri KM da vidim o čemu ona sada piše. Prvo, prigovara nam na navodnom selektivnom prijevodu kritike iz „Screena“ i prešutkivanje kritike iz „Varietyja“.  Ne znam zašto biH prešutkivao ovu posljednju, jer je u osnovi vrlo pozitivna, promotivna i film preporučuje za nove evropske festivale. S druge strane, bilo je logično da objavimo prvu ozbiljnu kritiku koja se pojavila o našem filmu, a izašla je u uglednom svjetskom časopisu poput „Screena“.

Zapravo, svaki filmadžija iz ovog dijela Evrope priželjkuje da „Variety“ i „Screen“ pišu o njegovim filmovima. Ako još dobije dobre, pozitivne kritike, uz sve primjedbe koji takvi tekstovi nose u sebi, onda mora biti zadovoljan. Ovi tekstovi su najbolja promocija filma u svijetu i mnogi bi autori platili da ova dva časopisa uopće primijete njihove filmove, makar ih i napali. Kada vam, recimo, ugledni „Variety“ napravi podnaslov kako je „Sevdah za Karima“ uznemirujuća kombinacija „žestokog seksa, politike i islamske filozofije“, onda vam je to najbolji mogući PR na svjetskom filmskom tržištu. Zbog svega ovoga produkcija je već sada u potpunosti zadovoljna prvim reakcijama, već je dogovoren i svjetski distributer, a i film je pozvan na desetak filmskih festivala širom svijeta.

Što se tiče „Screena“ i „Varietyja“, nabolje da svako sam pročita šta su oni tačno napisali, a ne da im to tumačimo mi ili „Slobodna Bosna“. Vjerujem da većini koji ovo čitaju i ne treba prijevod, za razliku od glavnog urednika „SB“ koji od svih svjetskih jezika nešto malo natuca ruski. 

Prigovara mi „Slobodna Bosna“ što spominjem ljude sa kojima sam radio film. A zašto ne bih? Sve su to profesionalci koji su više nego dobro odradili posao u ovome filmu, od Šahina Šišića, Midhata Mujkića, Brane Jakubovića, Samira Foče, Vesne Trogrančić, Maje Cerić, Belme Žiško, do glumaca koje su hotimice svi pohvalili za uloge u ovome filmu. Uostalom, „Start“ me je zamolio da budem Gost komentator baš povodom premijere našeg filma na SFF-u. Zato je moje pravo da pišem o ekipi sa kojom sam radio film. Kao što je pravo i novinarke Maje Radević da se pos..e po tome. Međutim, kada to radiš, moraš biti spreman da možda to isto i poližeš. Bijedna novinarska pojava koju je glavni urednik „SB“ regrutirao u dvonedjeljnog filmskog kritičara nije ni svjesna da ovakvim nebulozama, koje vlastitim imenom potpisuje, za sva vremena uništava svoju (eventualnu) novinarsku karijeru.

Maja Radević: Bijedna novinarska pojava koju je glavni urednik „SB“ regrutirao u dvotjednog filmskog kritičara nije ni svjesna da ovakvim nebulozama, koje vlastitim imenom potpisuje, za sva vremena uništava svoju (eventualnu) novinarsku karijeru

Prigovara mi „SB“ da mi sada ne valja Nenad Polimac, a kao valjao mi je kad je hvalio „Nafaku“ u ovom sedmičniku. Nije tačno, meni je Polimac valjao i tada i sada, i cijenim ga kao filmskog kritičara i publicistu. Samo sam napisao da je njegov tekst o početku ovogodišnje SFF-a bio „mršav“, ali ne zbog dijela teksta o mome filmu koji, by the way, u cijelini i nije loš, nego zbog ukupnog tona čitavog članka i zlovolje zbog izostanka hrvatskih filmova na ovogodišnjem SFF-u.

Maja Radević, zapravo, ovdje nije ni bitna. Puno je bitnija meni nikada jasna frustracija i mržnja sa kojom Senad Avdić, glavni urednik ovog lista (kojem sam ja, čini mi se, dao ime prije više od dvadeset godina) piše o svemu što je odmaklo od njegove novinarsko-kafanske mitologije i nastavilo da živi i radi bez obzira na njegove pisanije. Njegovo je bilo pravo da me kritizira kada sam bio generalni direktor RTVFBiH. Javni posao, pa jebaji ga; šuti i trpi. No, on ima patološku potrebu da ide dalje i vrijeđa koga god i gdje god stigne. Meni je, pak, najzanimljivije njegovo spočitavanje mog (bugojanskog) porijekla, na koje sam ja osobno ponosan. Mislim da je to kudikamo pitomiji bosanski kraj od kalinovićkog kamena i sela oko Prače odakle je Senad od Avdića došljegao „sa svojim“ u sarajevsko naselje Švrakino selo. A onda se odmetnuo i „od svojih“ (inače, finih ljudi) i nastanio kod Katedrale, i nazor postao ultra urbani Sarajlija. Moglo bi se o tome nadugo i naširoko, ali zar su te stvari uopće bitne da sudimo o ljudima i njihovim djelima.

Ne sumnjam da će nakon ovog teksta usljediti serija novih bljuvotina na moj račun, ali ako se mora - neka bude...

Vezani tekst: 'Mi' i 'naš film'