Izvor: slobodnaevropa.org

Kako se stvari razvijaju, BiH bi mogla postati jedina zemlja u regionu koja će ostati, barem djelimično, u televizijskom mraku tamo negdje od 17. juna. Tog datuma, a prema ranijim zaključcima nadležnih međunarodnih tijela, prestaje emitovanje analagnog signala i napuštanje referentne frekvencije. Siniša Petrović, pomoćnik direktora za radio frekventni spektar Regulatorne agencije za komunikacije, kaže da od 17.6. BiH kao država ne može garantovati dalje funkcionisanje bilo kojeg predajnika koji ne radi u skladu sa međunarodnim sporazumima.

Da li je posve izvjesno kako ćemo sredinom juna, barem dio BiH, ostati u takozvanom televizijskom mraku?
 

Uvođenje digitalne tehnologije u jednoj državi nije posao koji je moguće uraditi za nekoliko dana. To je vrlo kompleksan posao za koji treba i nekoliko godina da se uradi. Nećemo stići. Suočiti ćemo se sa određenim posljedicama i vidjet ćemo kako ćemo iz njih izaći.

U čemu je intriga?
 

Do sada su TV stanice radile i koristile frekvencije u skladu sa sporazumom iz davne 1961. godine. Pokazalo se da je od tada, pa do 2006. godine, došlo do nedostatka frekvencija za TV emitovanje jer je u međuvremenu nastao jako veliki broj televizija. Nakon vrlo intenzivnih pregovora 2006. godine dogovorila se nova globalna preraspodjela frekvencija. Potpisan je sporazum koji je potvrdio ravnopravan pristup radio-frekventnom spektru svih zemalja. On je rezultirao i određenim potrebama za drugačijim razmišljanjem.

Zbog potrebe da se na jedan način podijele frekvencije svim državama, jedan dio zemalja je ostao bez određenog broja frekvencija, a drugi dio je dobio malo više. Onda se dogovorilo da jedini način za prevazilaženje takvog problema jeste digitalizacija. To znači da se umjesto emitovanja jednog TV kanala, na jednoj frekvenciji, putem digitalne tehnologije emituje četiri, osam ili 16, u zavisnosti od tehnologije, TV kanala. BiH, kao i sve ostale zemlje, dobile su brojčano nešto manje frekvencija, ali u svojim kapacitetima izuzetno puno, ukoliko to iskoristimo u okviru digitalne tehnologije.

Istovremeno se treba napustiti ova aktualna frekvencija na kojoj se emituje analogni signal.
 

Tako je. Od 17.6.2006 do 17.6.2015 dat je prelazni rok koji će u svom punom kapacitetu nastupiti 17.6.2015. Po njegovim odredbama stoji da samo oni predajnici, koji ne budu pravili smetnju drugim korisnicima radio-frekvencijskog spektra, unutar i van zemlje, mogu nastaviti sa radom. Gruba procjena, koju je Regulatorna agencija napravila, je da čak 80 do 85 posto predajnika ne radi u skladu sa sporazumom. To znači da će, ili smetati ili trpjeti smetnju, od digitalnih signala iz susjednih država.

Ili ćemo mi smetati susjednim državama?
 

Tako je. To je puno bolnija varijanta. Mi ćemo smetati susjednim državama, pogotovo što jedan naš TV program, koji će raditi na jednoj frekvenciji, istovremeno može ometati 16 programa koji budu emitovani na toj frekvenciji u susjednoj državi. Ne postoji nijedna država koja će prihvatiti bilo kakvu argumentaciju da mi nastavimo sa radom i ometamo njihovih 16 TV programa.

Koja će to područja biti ponajviše pogođena ovakvim redukcijama?
 

Ne možemo čak ni pretpostaviti. Nemamo predstave o tome kakva je dinamika implementacije digitalnih planova svih zemalja koji se tiču i rada u BiH. Možemo očekivati do poslije 17.6. legitimno počnemo primati zahtjeve za prestankom rada određenog broja predajnika.

Druga stvar je da to zavisi od konfiguracije terena u BiH. Određena područja, više u središtu, su zaklonjena planinama. Moguće je da će u određenom vremenskom periodu takvi predajnici nastaviti sa radom, ali je pitanje koliko će oni dugo nastaviti sa radom, obzirom da i mi moramo početi sa digitalnim emitovanjem. Cijela stvar se usložnjava. Od 17.6., mi kao država, ne možemo garantovati dalje funkcionisanje bilo kojeg predajnika koji ne radi u skladu sa međunarodnim sporazumima.

Dio naših gledalaca, koje imaju platforme na kojima se gleda digitalni program, ne bi trebali imati problema sa gledanjem. Javni servisi, proizvođači, distributeri programa bi došli u pravu nepriliku jer ne bi mogli učestvovati u međunarodnoj razmjeni programa.
 

Digitalno emitovanje je takvo da javni servisi, ni TV stanice, neće moći pružati usluge digitalnog TV programa, što znači bolja kvaliteta slike i slično. Pitanje je da li se međunarodna razmjena digitalnog prenosa radi po odgovarajućim standardima ili ne. Sada sve to dolazi u pitanje jer nismo krenuli ni u osavremenjavanje prenosne i emisione mreže javnih servisa, ni u onom dijelu koji se zove digitalizacija komercijalnih televizije.

Tehnika za digitalno emitovanje postoji, ali nema nečega što je ponekada važnije od tehnike same?
 

Jednom kada se krene u tehničku realizaciju, onda stvarno nema problema. Ono gdje je zastoj u cijelom procesu je možda nepostojanje političkog konsenzusa. Nedostatak političkog konsenzusa je posljedica i uzrok. Mogu da pomislim i da shvatim da je došlo do jedne kokofonije različitih tumačenja razloga zašto se ne želi ili želi ući u digitalno emitovanje koji, onima koji treba da donesu političku odluku o njegovom pokretanju stvara jednu nesigurnost prilikom donošenja odluka. Upravo nedonošenje takvog konsenzusa opet otvara dalje mogućnosti malverzacija, neimplementiranja, drugačijeg tumačenja međunarodnih obaveza i svega ostalog.

Ukoliko 17. juna nastane to što treba nastati, a u međuvremenu se nesporazumi otklone, koliko je vremena potrebno da se BiH vrati na normalan put, da se vrati u civilizirani svijet?
 

Izgradnja takve mreže nije jednostavna. To je promjena filozofije u odnosu na ono kako se radilo u analogno vrijeme. Mogao bih da očekujem da bar u ova tri područja, za koja je nabavljena oprema, a to su Banja Luka, Sarajevo i Mostar, bi moglo započeti prvo digitalno emitovanje. Na žalost ostatak digitalnog emitovanja zavisi od realizacije ostalih faza nabavki opreme iz budžeta države u skladu sa projektom. Ukoliko odlažemo tendere, pitanje je kada će to da bude. Inžinjerski gledano, ne bi trebalo previše dugo, maksimalno do dvije godine, da bi se pokrila BiH digitalnim signalom u onoj mjeri u kojoj je danas pokrivena analognim.

Opet ćemo autostopirati pored velike magistrale. Kakvim bi se sve pokazateljima mogli mjeriti ove negativne posljedice, koje su jedino iz vaše kuće ocjenjene kao nesagledive?
 

Svi predajnici RTV javnih servisa BiH skoro da prelaze u ilegalu, a to znači da ne rade u skladu sa međunarodnim sporazumom. Pitanje je svakog dana kada će koja susjedna administracija, a tu mislim od Poljske do Libije, od Portugala do Albanije, jer frekvencije ne poznaju granice, podnijeti zahtjev za gašenjem određenog predajnika. Ne možemo razmišljati o opstanku servisa ili TV stanica, ili praviti biznis case, ako nismo sigurni da li ćemo se sutra probuditi sa TV signalom.

Nemamo iskustva koje bi nam nudilo bilo kakav optimizam u vezi sa ovim, ali ostaje da se nadamo.
 

Regulatorna agencija sigurno ne stoji. Imali smo dva sastanka i dva prijedloga prema parlamentarnim komisijama oba doma. Tražimo urgentan sastanak i tematsku sjednicu Vijeća ministara na temu digitalizacije jer se to ne tiče samo Ministarstva komunikacije i transporta, nego i svih ostalih. Puno je pritisaka, pa i političkih, na prestanak ometanja naše države i uticaja na druge zemlje. Pokušavamo, i kroz institucije vlasti, da konačno pojasnimo bitnost cijelog sporazuma jer on ne završava samo na granicama BiH. Itekako utiče na razvoj tržišta, i telekomunikacija i televizije, u susjednim državama.

(slobodnaevropa.oirg, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)