Piše: Saša LESKOVAC

Moj zanat (Mladen Matičević, 2014)

Projekcija dokumentarca “Moj zanat” Mladena Matičevića, iako prikazanog na prošlogodišnjem SFF-a, bila je jedna od najposjećenijih filmskih projekcija na nedavno završenoj manifestaciji “JA BiH... 5 dana Zagreba u Sarajevu”.

“Moj zanat” ostvarenje je iz kojega osrednji poznavalac života i djela Arsena Dedića neće doznati ništa posebno novo, ali koje na elegantan i raskošan način novim generacijama približava fascinantnu životnu priču našeg najvećeg autora-pjevača.

Tehnički besprijekorna i intimistička do poetičnosti, kamera nam otkriva Matičevićevo poštovanje i ljubav prema temi koju obrađuje. Njegova će corbijneskna tekstura crno-bijelog motiva oživjeti ritam Gabikinih bora, dotaknuti kapljicu orošenog prozorskog stakla i otkriti tek početak suze u oku nepoznate djevojke dirnute stihom pjesme koju je Arsen napisao dvoznamenkasti broj godina prije nego će ova doći na svijet…

U muzičkom smislu film je “Best of Arsen”, bez iznenađenja, i bez uzbuđenja. Ispunjen Arsenovim znanim brojevima i “hitovima” (zamislite vrijeme u kojem je “Moderato Cantabile” bio hit!) od kojih je najveći dio izveden uživo u malom klubu pred zahvalnim i probranim posjetiocima. Taj živi klupski muzički zapis svakako je velika vrijednost ovog filma. Dok su dosjetke i alegorije stare više decenija, Arsenovo izvođenje omiljenih tema priziva sirovost i definitivnost Cashovih “American recordings” albuma. Instrumentalno, možemo samo primijetiti koliko mu fali njegov raniji klavirski pratilac Mihaljinec.

Biografski, film je takođe “Arsen za početnike”. Sva opšta mjesta su tu – pleh muzika, odlazak u Zagreb, prvi brak, Sandra, veza sa Božidarkom Frajt, upozavanje sa Gabi, Talijani koji su mu spasili život, unučice, i tako dalje… Arsen nam govori sa iskrenošću koja razoružava, iako, nerjetko poštapajući se odveć poznatom frazeologijom (“pjesnik opće prakse”, “pjesnik za svadbe i razvode”, “pustinja zbog otišlih prijatelja” i sl.) i sa sebi svojstvenim stavom neodoljivog “pozera” (“s pokrićem”, nužno je dodati!). Prezentovani foto i arhivski filmski materijal je još jedan od dragulja ovog filma.

Od početka do kraja, film je ispovijest u prvom licu. To je, dakako, oprobano dojmljiv dokumentaristički instrument koji, posebno u ovom slučaju, kada to radi sam virtuoz pozerstva, granitnog stava i legendarne čangrizavosti, može biti beskrajno šarmantno - posebno gledaocima koji se s Arsenovim neodoljivim manirizmom susreću prvi put.

Međutim, nakon odgledanog filma ne možemo se oteti utisku da je za korist dokumentarca kao žanra, kao i u svrhu opšteg kolorita, autor trebao posegnuti i za mišljenjem “druge strane”. U filmu, dakle, nedostaju drugi likovi. Ako se i pojavljuju, oni su potpuno nijemi (ukoliko ne pjevaju). Tereza, Siniša Škarica, Enes Kišević, Predrag Matvejević koji sjede među slušaocima u malom klubu (a ne znamo ni otkud baš oni tu?) su bez riječi, zadivljeni Arsenovim izvođenjem. Ali, osim što slušaju, da li bi možda imali šta zanimljivog i reći?

U stvari, glavni je nedostatak to što je film prekratak (ili je to pak, ultimativna vrlina jednog filma!?). Čini se da je od planine prikupljenog i snimljenog materijala režiser u završnoj montaži ostavio samo ono što je smatrao da nužno mora ostaviti za jednu korektnu i kompletnu biografiju – opšta, tj. “obavezna” mjesta koja, kao što smo rekli, već i prosječan poznavalac Arsenovog života i djela vrlo dobro poznaje.

Tako ostajemo uskraćeni poći s glavnim junakom u neke nove, malo znane smjerove njegove prebogate životne i umjetničke priče; smjerove koji su ovdje samo nagovješteni u naraciji ili odabirom fotografija ili dokumentarnih isječaka. (Mišljenja smo da bi, na primjer, daleko uzbudljivije od likovne analize Sandrinog tekstil-dizajna, bilo upustiti se u elaboraciju onog fascinantnog detalja kojeg narator pominje uzgred – kad je kao osiguranik zdravstveno-socijalnog osiguranja otišao na šalter i uvršten u listu čekanja za donaciju vitalnog organa.)

Stiče se, dakle, utisak da je reditelj isuviše “išao nasigurno”. Film je zbijen kao jezgro teškog radioaktivnog elementa i stiče se dojam da bi od materijala koji je snimljen (ili možda nije snimljen, a moralo ga je se “izvući” iz predmeta obrade) moglo biti snimljeno pet dijelova. Ili - ne budi primijenjeno - i cijeli obimni serijal poput onog višedjelnog TV intervuja što ga Tito dade nekoliko godina pred smrt.

Opet, moguće je da bi za nas, Arsenove poklonike, i to bilo malo.

(DEPO PORTAL/aa)