Izvor: Tportral.hr; Autor: Gordan Duhaček

'Pobješnjeli Max: Divlja cesta' Georgea Millera je četvrti dio hvaljenog akcijskog serijala te ga uspješno uvodi u 21. stoljeće. 'Divlja cesta' nije samo vjerojatno najbolji akcijski film godine, nego i feministička parabola o tome kako je svaki svijet kojim vladaju stari, bijeli, heteroseksualni muškarci pun nepravde i brutalnosti.

Postapokaliptični svijet novog, četvrtog 'Pobješnjelog Maxa', podnaslovljenog 'Divlja cesta', poludio je i kao jedini imperativ postavio puko preživljavanje, kako na početku filma u voiceoveru kaže Max (kojega s mnogo gunđanja i ne više od 200 izgovorenih riječi u cijelom filmu fantastično glumi Tom Hardy). To je svijet nestašice kojim vladaju ostarjeli bijeli heteroseksualni muškarci, groteskni u svojoj sebičnoj beskrupuloznosti. Oni izgladnjelim i izluđenim masama prodaju priče o čudima i blagostanju koje ih očekuje nakon smrti, potiču mlade da se u besmislenim ratovima ubijaju za njihov interes, ali u ime više sile i vječnog života u Valhalli, dok s druge strane žene drže kao roblje, svodeći mnoge od njih isključivo na strojeve za rađanje.

Režiser George Miller zapravo je prilično jasan u svojoj tezi da je postapokaliptični svijet suštinski sličan ovome u kojemu sada živimo, samo što se izgubila šminka civilizacije i zakona, pa se odbojno lice muške dominacije pokazuje u punoj raskoši svoje brutalnosti, sebičnosti i patologije. Ukratko, osim što je 'Pobješnjeli Max: Divlja cesta' vjerojatno najbolji akcijski film godine, on je ujedno pametna feministička parabola, s obzirom na to da se kao centralni lik filma ispostavlja Furiosa, koju izvrsno utjelovljuje Charlize Theron. Njezina Imperator Furiosa je fantastičan nastavak slavne tradicije čvrstih heroina kakve su Ellen Ripley iz 'Aliena' i Sarah Connor iz drugog 'Terminatora', a Theron je glumica koja ima i fizičku prisutnost i emocije da Furiosu pretvori u ikonu. Ona je od početka do kraja filma iznimno kompetentna, neustrašiva, odlična borkinja, a sve to s jednom rukom amputiranom ispod lakta!

Miller je s četvrtim 'Mad Maxom' zapravo u centar priče stavio nju dok je Max nevoljni sidekick Furiose u njezinom pokušaju da od ogavnog Immortan Joea (Hugh Keays-Byrne, koji je glumio Toecuttera u prvom filmu serijala!), vladara vodom bogate Citadele, spasi njegov harem, tzv. nevjeste koje Joe smatra, naravno, svojom imovinom.

'Divlja cesta' je zapravo velika dvosatna potjera, tijekom koje se oslikava svijet kojim vlada Immortan Joe i ljudi poput njega, te je narativna ekonomija jedan od najvećih uspjeha Millerova filma. Dok je danas uobičajeno to da se u blockbusterima pojavljuju scene u kojima likovi doslovno deklamiraju zaplet i teme filma te gledateljima objašnjavaju motivaciju likova, kod Millera se računa na gledateljsku inteligenciju i povezivanje detalja u cjelinu. Primjerice, nikad se ne izloži od A do Ž kako funkcionira religija čiji je Immortan Joe samonametnuti mesija, ali se kroz film slaže mozaik i shvaća zbog čega za tog raspadajućeg starca s toliko žara umiru stotine pa i tisuće mladića, njegovi ratni dečki, kako se i službeno zovu.

I baš zato je Nux (Nicholas Hoult) ključan sporedni lik jer, kao željan umiranja ratni dečko, on spletom pametno osmišljenih scenarističkih okolnosti shvaća da Joe nije nikakav mesija i da ga nakon smrti ne čeka obećana Valhalla, ali ga to oslobađanje od religije ne baca u očaj, nego ga po prvi puta čini čovjekom s jasnim moralnim kompasom, spremnog žrtvovati se za spas drugog ljudskog bića, a ne u ime interesa nedodirljivog moćnika.

Ali i ako se sve moguće interpretacije 'Divlje ceste' ostave po strani, ono što ostaje je na trenutke genijalan, a konstantno izvrstan akcijski film, staromodan u svojem stavu da se filmska čarolija stvara u fizičkom prostoru, a ne kroz računalni program. George Miller je 'Divlju cestu' snimao u Namibiji, a manje-više sve što se vidi na platnu je i tehnički realizirano u afričkoj pustinji, pa akcija ovog filma ostavlja dojam neposrednosti kakav CGI ne može stvoriti. Unatoč ludilu i kaosu tog svijeta, Miller zna složiti akciju tako da je gledatelju u svakom trenutku jasno što se događa u sceni, a da istovremeno osjeti dezorijentaciju opće pucačine i potjere za kamionom kojim upravlja Furiosa. Kamera Johna Sealea (koji je dobio Oscara za pustinjske pejzaže 'Engleskog pacijenta') uhvatila je grandioznu ljepotu pustinjskih prostranstava Namibije, što 'Divljoj cesti' daje dobrodošlu dozu epskog.

'Pobješnjeli Max: Divlja cesta' je, dakle, odlična adrenalinska vožnja s gorivom humanizma i feminizma, film u kojem se može uživati na više razina. Možda se Milleru može zamjeriti to što je Maxa Rockatanskog gurnuo na suvozačevu poziciju ove priče, ali do kraja filma postaje više nego jasno zbog čega je u središtu svega furiozna Furiosa. Potencijalni komercijalni uspjeh filma omogućit će i snimanje novog nastavka, zasad naslovljenog 'Mad Max: Furiosa', što je još jedan razlog za to da se 'Divlja cesta' pogleda na velikom platnu kina.