Izbori u Velikoj Britaniji završeni su velikom pobjedom konzervativaca koji su, iako tijesno, osvojili apsolutnu većinu u parlamentu.

David Cameron i njegova stranka će tako imati odriješene ruke da samostalno vode vladu i provode svoj politički program bez ustezanja i pravljenja kompromisa s nekim manjinskom partnerom, što je bila uloga koju je u prethodnom mandatu obnašala Liberalno-demokratska stranka koja je, bivajući potpuno marginalizovana u koalicijskoj vladi, doživjela izborni krah.

Uspjeh na izborima konzervativci prvenstveno mogu zahvaliti ekonomskim rezultatima koje je Cameronova vlada ostvarila u prethodnih pet godina. Iako se u posljednje vrijeme sa svih strana mogu čuti oštre kritike na račun politike štednje koja, navodno, samo produbljuje krizu i nanosi štetu najguroženijim slojevima, takva politika u Britaniji očito bilježi uspjeh. Pod vodstvom konzervativaca budžetski deficit je smanjen i kreće se prema uravnoteženju prihoda i rashoda, većina porodica plaća manje poreze, a poslovna klima i lakoća poslovanja su uveliko olakšani. Rezultat: nezaposlenost je smanjena, a britanska privreda jedna je od najbrže rastućih među razvijenijim državama.

Druga po snazi Laburistička partija koja je, nakon završetka Blairove ere snažnije skrenula ulijevo,  obećavala je potpuno drugačiju politiku – obustavljanje štednje, povećanje poreskih stopa za najbogatije građane Britanije, veću ulogu države u ekonomiji i jačanje socijalne zaštite - i doživjela debakl na izborima ostvarivši jedan od najgorih rezultata u historiji.

Pod vodstvom konzervativaca budžetski deficit je smanjen i kreće se prema uravnoteženju prihoda i rashoda, većina porodica plaća manje poreze, a poslovna klima i lakoća poslovanja su uveliko olakšani. Rezultat: nezaposlenost je smanjena, a britanska privreda jedna je od najbrže rastućih među razvijenijim državama.

No, ne tako davno, politike i vrijednosti za koje su se zalagali laburisti, i to u mnogo radikalnijem obliku, decenijama su predstavljale suštinu britanskog društva. Dolazak na vlast laburiste Clementa Attleea 1945., koji je na veliko iznenađenje na izborima savladao ratnog lidera Winstona Churchilla, označio je početak ere napuštanja tradicionalnog britanskog liberalnog kapitalističkog modela i gradnju postratne države na potpuno drugačijim principima. Attleeova vlada provela je nacionalizaciju velikih industrijskih postrojenja, uvela visoke progresivne stope radi redistribucije društvenog bogatstva,  osnovala nacionalnu zdravstvenu službu i proširila šemu nacionalnog osiguranja. Iako je Attlee sišao s vlasti već 1951. godine, politike koje je na velika vrata unio u britansko društvo postat će dominantno obilježje ove otočke države u narednim decenijama, poznato pod nazivom „ poslijeratni konsenzus“. Konsenzus je podrazumijevao da nijedna ozbiljna politička partija ili relevantna društvena snaga ne dovodi u pitanje osnovne premise novouspostavljenog sistema. Novi društveni model bio je popraćen i snažnim ekonomskim rastom tokom pedesetih i šezdesetih, a Ujedinjeno Kraljevstvo je nakon Švedske smatrano najsocijalističkijom državom zapadno od Željezne zavjese.

No, stvari će se iz temelja promijeniti tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ne bi bilo pretjerano reći da je čitav sistem uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata doživljavao svojevrstan krah – inflacija je billa dvoznamenkasta, desetine velikih kompanija poslovale su u minusu i održavale se upumpavanjem novca poreskih obveznika, visoki porezi djelovali su krajnje destimulirajuće na razvoj, dok je pokušaj svake veće reforme završavao žestokim otporom sindikata koji su posjedovali enormnu moć u društvu. Koliko je situacija bila ozbiljna možda najslikovitije ilustruje činjenica da je Velika Britanija u stranoj štampi često nazivana „ekonomskim bolesnikom Evrope“. Kejnzijanski ekonomski model bio je isrcpljen i tražio se spas u posve drugačijim politikama. On su se u konačnici na sceni pojavio u liku Margareth Thatcher.

Vladajući Britanijom od 1979. do 1990., Thatcher je provela snažne, brze i sveobuhvatne reforme. Te politike danas su poznate i pod nazivom „tačerizam“. Započela je masovnu privatizaciju državnih kompanija (od telekoma, preko aviokompanije do rudnika), smanjila do tada ogromne i destimulirajuće porezne stope direktnih poreza, ukinula brojne štetne regulacije, provodila politiku štednje, obračunala se sa štetnim utjecajem sindikata te neprofitabilne segmente privrede pustila da propadnu. Kada je napustila kabinet, rezultati su bili i više nego uspješni: BDP je u tih jedanaest godina povećan za 23%, nezaposlenost je znatno smanjena, dok je lično bogatstvo prosječnog Britanca uvećano za čak 80%. Ipak, dubinske reforme koje je provela nisu prošle bez posljedica – zatvaranje rudnika, masovni otkazi u pojedinim sektorima i seljenje prljave industrije, stvari su zbog kojih će mnogi Margaret Thacher pamtiti po zlu, na prvom mjestu intelektualci kojima je do danas ostala simbol uništenja socijalne države i ustoličenja modela nebouzdanog surovog kapitalizma.

No, istog mišljenja nije i većina građana Britanije koji ne samo da su tri puta uvjerljivom većinom birali Thatcher na premijersko mjesto, nego su i nakon njenog odlaska nastavili davati masovnu podršku očuvanju modela koji je uvela. Ni desetogodišnja vladavina Tonyja Blaira nije pretjerano promijenila stvari, jer su u tim danima čak i laburisti snažno skrenuli udesno, i umjesto vraćanja starim vrijednostima, nastavili učvršćivati politike koje je Thatcher ostavila iza sebe.

 I dok intelektualci i teoretičari sa svih strana trube kako je „neoliberalizam mrtav“, socijalne razlike ogromne, a veća uloga države u ekonomiji neophodna kako bismo izbjegli potpunu katastrofu, većina britanskih građana smatra da je nastavak one ekonomske politike koja, uz manje ili veće varijacje, već tri i po desetljeća vlada Britanijom, najbolje rješenje za njihovu zemlju.

Velika ekonomska kriza 2008. dočekala je laburiste na vlasti. Mnogi teoretičari i intelektualci vjerovali su tada da je model uspostavljen u eri američkog predsjednika Ronalda Reagana i Margaret Thatcher doživio svoj kraj i da se jedini spas za svjetsku ekonomiju nalazi u politikama koje će državi dati daleko veću ulogu u privredi. Dolazak na vlast Davida Camerona 2010., pratio je izbor Ed Milibanda na čelo laburista, mladog i energičnog lidera koji je bio odlučan da svoju stranku skrene ulijevo i vrati je njenim izvornim vrijednostima. Nova konzervativna vlada je pak ostala dosljedna tačerovskom ekonomskom modelu, kojeg je, pod režijskom palicom ministra finansija George Osbornea, iako oprezno i postepeno, dodatno unaprijeđivala i jačala.

Ekonomski rezultati su u konačnici i pored brojnih crnih prognoza bili pozitivni, a većinska podrška britanskih glasača nije izostala na izborima. I dok intelektualci i teoretičari sa svih strana trube kako je „neoliberalizam mrtav“, socijalne razlike ogromne, a veća uloga države u ekonomiji neophodna kako bismo izbjegli potpunu katastrofu, većina britanskih građana smatra da je nastavak one ekonomske politike koja, uz manje ili veće varijacje, već tri i po desetljeća vlada Britanijom, najbolje rješenje za njihovu zemlju.

Razlog za to možda leži i u činjenici da su konačne rezultate one druge ekonomske politike koja se predlaže kao alternativa postojećoj, Britanci nekoć već osjetili na svojoj koži. U tom smislu slikovita je izjava konzervativnog gradonačelnika Londona Borisa Johnsona, koju je dao odmah po objavljivanju rezultata posljednih izbora:

„„Narod je odlučno odbio svaki pokušaj vraćanja ove države u 1970-te godine“

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook