Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života.

Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.

Dana 1. maja 1886. godine u Chicagu je protestovalo gotovo 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila gotovo 50 radnika. Mnogo je demonstranata uhapšeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. maj svake godine održavati radničke demonstracije. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti i svijetla tradicija međunarodnog radništva.

(FENA/dg)