Kada sam početkom svibnja ove godine ugledao smrknuta lica  francuskog predsjednika i njemačke kancelarke - poslije upravo održanog izvanrednog summita EU u Bruxellesu - pomislio sam, bliži se kraju ono razdoblje u životu Europske unije koje je proteklo u znaku francusko-njemačkih  poticaja europskim integracijama zbog kojih se opravdano i govorilo o francusko-njemačkom  „motoru“ ili „osovini“ unutar EU.                                       

U noći između 09. i 10. svibnja o.g. su čelnici zemalja EU trebali dogovoriti zajedničke mjere kojima bi preduprijedili totalni financijski slom Grčke (ali ne samo Grčke), što im je uspjelo na jedvite jade, jer su se o meritumu stvari dugo i ogorčeno sporile Francuska i Njemačka. Na summitu EU se odlučivalo o „euro zaštitinim mehanizmima“ kako bi se izbjegla repriza „grčke situacije“ u Italiji, Španjolskoj, Potugalu i Irskoj. Čitatelji se mogu u ovom kontekstu  prisjetiti i izjave Angele Merkel kako SR Njemačka ne može biti vječiti „bankomat“ za siromašne južne europske zemlje. Tim povodom je, podsjećanja radi, londonski Guardian prokomentirao kako Njemačka konačno postaje „normalnom zemljom“...      

Istini za volju, nije se u proteklih pola stoljeća u životu EU uvijek radilo o skladnom dvotaktnom francusko-njemačkom ritmu, ali su njemačke političke elite uvijek bivale spremne za kompromis i po cijenu da ga financiraju. One su pri tomu kalkulirale da će upravo tim putom biti konačno prihvaćeni od susjeda, Europe i Svijeta na dugom povratku u normalnost SR Njemačke. Najkasnije u trenutku mirnog ujedinjenja Njemačke se ta logika isplatila, pa i nagradila. No, svemu dođe kraj, pa i njemačkoj spremnosti da izigrava „Majku Terezu“ u Europskoj uniji, pogotovu kada je i Njemačka pogođena posljedicama svjetske financijske i gospodarske krize, pa danas i u ovoj bogatoj zemlji milijuni ljudi žive na ivici bijede. No, i ovaj put je SR Njemačka popustila, i dobro je da je tako, jer je i njemačkoj kancelarki postalo jasno da se svibanjskim paketom za spas Eurozone de facto spašava cjelokupni projekt Eurozone i sama ideja europskih integracija...                     

Izvanredni summit zemalja EU od 09. i 10. svibnja je bio obilježen unutarnjim prijeporima velikog formata da bi  se na kraju pretvorio u harmoničan i važan skup u životu Eurozone (16 zemalja EU) i cijele EU. Uspjelo mu je, naime, osmisliti „sustav pomoći“ ili „krizni mehanizam“ za predupređenje kriznih situacija i u drugim zemljama Eurozone, pa  s time, vjerojatno, spasiti i zajedničku valutu euro i Eurozonu. Radi se, dakle, o tako važnom događaju da sam ga morao uvrstiti u ovu već jednogodišnju „kronologiju“ ključnih zbivanja u životu Europske unije i muka zemalja jugoistoka Europe na njihovom „dugom putu“ u normalnost, ka EU. U krajnjem,  bilo je nužno razumjeti nimalo nježne kritike koje su njemačkoj kancelarki uputili ovim povodom i takve ličnosti kakve su vodeći svjetski filozof i sociolog Jürgen Habermas i tako važan global-player kakav je George Soros. Potonjim se ne namjeravam previše baviti, kazat ću samo kako je njegov prijedlog da SR Njemačka treba napustiti Eurozonu ukoliko joj ne odgovara usvojena politika spašavanja eura jednodimenzionalan, tipično američki  i izvanjski pogled razumijevanja kompleksiteta zvanog Eurozona i EU. U samoj Europskoj uniji se - i unatoč „nove normalnosti“  - svjesno da bez  SR Njemačke i Francuske nema funkcionirajuće ni Eurozone ni Europske unije.                      

U vezi sa Sorosovim kritikama na „njemački račun“  navest ću  radi mojih čitatelja – i korektnosti -  da su oba savezna parlamentarna doma, i Bundestag i Bundesrat, već 21. svibnja 2010. godine usvojili odgovarajući zakon  o  njemačkom udjelu u garancijama „euro-zaštitinog kišobrana“ u ukupnoj visini od 148 milijardi (25+123) eura. Ne znam je li Soros imao u vidu i ovu činjenicu, ili  mu upravo ona smeta, ali se usuđujem konstatirati kako je SR Njemačka  s time i definitivno poslala jasnu poruku svima kako će euro biti spašen, a stabilnost u Eurozoni osigurana. U popratnim priopćenjima njemačke savezne vlade se, uostalom, i izrijekom kazalo kako je spašavanje Eurozone i eura u njemačkom i europskom  interesu (vidjeti, www. bundesregierung.de).
I

Fotografija na kojoj  francuski predsjednik gleda izgubljeno u jednom pravcu a njemačka kancelarka stisnutih vilica i izobličenog lica u drugom je bila, vjerojatno, povodom i Jürgenu Habermasu da se u tjedniku „Die Zeit“ osvrne na stanje u Europskoj uniji u svjetlu svjetske financijske krize i južnoeuropske dužničke krize, zapravo krize Eurozone i EU, kao i na tzv. novu njemačku „ravnodušnost“ i „normalnost“. U Habermasovu prilogu  „Mi trebamo Europu“ („Wir brauchen Europa“, Die Zeit, Nr. 21 od 20. 05. 2010.) i s podnaslovom – „… je li nam zajednička budućnost već postala ravnodušna?“ (…Ist uns die gemeinsame Zukunft schon gleichgültig geworden?) radi se u suštini o dubinskoj dijagnozi stanja i u Eurozoni i u EU, tako je to i popraćeno u brojnim komentarima diljem Svijeta, tako sam ga i osobno razumio, otuda i ovi redovi.                                               

Već spomenuta „sumorna fotografija“ otkriva ledena lica dva umorna lidera koji jedno drugom nemaju više šta da kažu“, započinje Habermas bespoštednu kritiku njemačkog oklijevanja u svezi nužnih intervencija u grčku i europsku dužničku krizu, iza kojeg  ne stoji samo tzv. povratak na normalnost, nego i povratak na koncept nacionalne države u EU, a što Habermas smatra vrlo opasnim i po Nijemce i po Europsku uniju. „Da li će ova slika ostati zabilježena kao ikonografsko svjedočenje o smrti jedne vizije koja je više od pola stoljeća oblikovala poslijeratnu europsku historiju?“, zapitao se Habermas, zamjerajući Merkelovoj osobno što je spriječila „blagovremenu intervenciju EU“ i „koordiniranu preventivnu akciju“, a sve „pod pogrešnom pretpostavkom da je Grčka izolovani slučaj“.                                   
Grčka je, međutim, bila samo vrh ledenog brijega, i to je u međuvremenu postalo jasno svima u Eurozoni i Europskoj uniji. Taljanska državna zaduženja, primjerice, iznose 1.757 milijardi eura, španjolska su trećinu te sume i iznose 569 milijardi, grčka državna zaduženja iznose 271. miljardu, portugalska 126 a irska 180 milijardi eura. Prema kriterijima iz Maastrichta za zemlje Eurozone, pak, ukupni državni dugovi bilo koje zemlje Eurozone ne smiju preći 60% njezinog BDP-a. Tim kriterijom mjereno najgora je situacija bila 2009. godine u Italiji  (114,6%) i Grčkoj (112,6%), iznad gornjih granica su i zaduženja u Portugalu (77,4%) i Irskoj  (65,8%), dok je Španjolska nešto ispod crte tolerancije (54,3%). Mjereno još alarmantnijim pšokazateljom, dakle kriterijom novih zaduženja za novi proračun (ona ne bi smjela preći 3% vlastitog BDP-a) svih pet spomenutih zemalja su zaslužile sankcioni postupak kojeg je dužna pokrenuti Europska komisija nakon par izreknutih upozorenja u tzv. plavim pismima. Po ovom kriteriju najlošija je, doista, situacija u Grčkoj (12,7%), vrlo je slična i u Irskoj (12,5%) i Španjolskoj (11,2%), a daleko su iznad dozvoljenog praga novog zaduživanja i Portugal (8%) i Italija (5,3%) ...      

Ipak, u izjavi šefova država i vlada zemalja Eurozone od 07. svibnja o.g. u prvom planu je još uvijek  bilo „sprovođenje paketa podrške Grčkoj“ (točka 1), pri čemu se još tada mislilo da  je dužničku krizu u Grčkoj moguće nadvladati sa samo 80 milijardi eura  podrške od strane članica Eurozone, uz dodatnih 30 milijardi eura pomoći koju je obećao MMF (ova omalena zemlja je inače prezadužena s preko 300 milijardi eura). Točka 2 ove izjave precizira, doduše, kako mjere konsolidiranja  javnih proračuna imaju prioritet i kod sviju drugih. U tom kontekstu se naglasila i neograničena podrška mjerama Europske centralne banke glede stabilnosti eura, a od Europske komisije se očekivalo da će  - uzimajući u obzir ove izvanredne događaje – uskoro predložiti „europski stabilizacijski mehanizam“ za stabilizaciju tržišta u Europi. U istoj izjavi se dalje govorilo o „jačanju gospodarsko-političkog upravljanja“ (točka 3) i „reguliranju financijskih tržišta i borbi protiv špekulacija“ (točka 4). Bilo je, dakle, samo pitanje dana kada će uslijediti sveobuhvatniji Program za stabilizaciju eura 2010, kako se na kraju i nazvao taj „spasilački paket“ Europske unije. S njime je i definitivno priznato da se ne radi samo o dužničkoj krizi u Grčkoj, nego da su i zemlje poput Irske, Italije, Portugala i Španjolske dospjele u vrlo kompliciranu financijsku  i gospodarstvenu situaciju. Zbog toga je, u krajnjem, i razvijen tzv. stabilizacijski mehanizam unutar Eurozone kojim je predviđeno da se zemlje Eurozone međusobno ispomažu u zaštiti od spekulacija na svjetskim financijskim tržištima dovedu svoje proračune u stanje prihvatljivosti, sukladno preuzetim kriterijima o Eurozoni iz Maastrichta.
II
Dakle, na izvanrednom summitu Europskog vijeća, u noći između 09. i 10. svibnja o.g. – uz početno opiranje njemačke kancelarke i pod velikim pritiskom francuskog predsjednika - zaključene su mjere za obranu eura protivu spekulacija na financijskim tržištima. Prihvaćena je, u stvari, francuska ideja dvostupnjevitog „stabilizacijskog mehanizma“ po kojem bi zemlje Eurozone trebale dijelom zajedno kreditno financirati saniranje južnoeuropskih državnih proračuna, a drugim dijelom stajati kao garanti iza ciljno osnovanog, specijalnog kreditnog instituta koji bi se ponašao kao samostalan subjekt na svjetskim financijskim tržištima kako bi po najpovoljnijim uvjetima osigurao sredstva za saniranje ugroženih gospodarstava u zemljama Eurozone. Kako je i nagoviješteno, u početku je njemačka kancelarka ponudila alternativu ideju tzv. urednog insolventnog postupka, ali je na kraju prihvatila – kao i drugi – francuski prijedlog kojeg su ministri financija zemalja Eurozone dan poslije na njihovom odvojenom sastanku i operacionalizirali.                                                            

Nije na odmet  spomenuti da su se EU-mudraci morali pozvati na princip solidarnosti i uzajmane pomoći iz članka 122 Osnivačkog ugovora o EU  kako bi predloženo rješenje bilo uopće moguće legitimirati unutar EU-zakonodavstva. Potom je svaka zemlja  Eurozone morala donijeti i odgovarajuće nove zakone ili izmjene u nacionalnom zakonodavstvu kako bi „stabilizirajući mehanizam“ mogao stupiti na snagu. „Spasilačkom  kišobranu“ su se potom suprotstavljali još jedino Slovaci, jer su u toj zemlji održavali izbori, ali se 16. srpnja o.g. s novim  „sustavom pomoći“ unutar Eurozone složila i nova slovačka vlada.                            

Novi sustav pomoći unutar Eurozone ima, inače, dva međusobono ovisna mehanizma. U svezi prvog, dakle direktne kreditne financijske pomoći ugroženoj članici Eurozone, treba kazati da je predviđeno korišćenje ovih sredstava  tek kao „posljednje sredstvo“ („ultima ratio“), dakle samo tada ako jednoj članici Eurozone prijeti platežna nesposobnost. Pretpostavka za korišćenje ove kreditne linije je da je pogođena država-članica ugrožena nekom izvanrednom situacijom koja je dospjela izvan kontrole i prijeti jako ozbiljnim posljedicama. Osim toga   mora država-članica u tom slučaju priložiti vrlo strogi gospodarsko-financijsko-politički koncept, i to u suradnji i sudejstvu Europske komisije. Drugi mehanizam je onaj koji je već opisan i koji podrazumijeva garancije za funkcioniranje novog kreditnog instituta po imenu European Financial Stability Facility (EESF).                                                                     

Još preciznije formulirano, prvi stupanj novog sustava pomoći predviđa kredite do maksimalnog iznosa od 60 milijardi eura koji se mogu odobriti nekom nevoljom pogođenim zemljama-članicama. Ta se sredstva osiguravaju kreditima iz proračuna EU, a pogođena zemlja ih je dužna vratiti s kamatama. Ukoliko ovih 60 milijardi nisu dovoljne za spašavanje zemlje u nevolji dolaze u obzir i bilateralni krediti zemalja-članica Euro-skupine odnosno Eurozone.  Inače, zemlje EU i Eurozone su mobilizirali ukupno 500 milijardi eura kako bi mogle sveobuhvatno i trajnije stabilizirati valutu euro, a njemački udio u ovoj vrsti „garancija“  iznosi 123 odnosno ukupno 148 milijardi eura. Njemački doprinos može biti povišen i do 20% pri nepredvidljivim potrebama, ali samo uz suglasnost Odbora za proračun Bundestaga.                                                                             

Drugi stupanj ili mehanizam u sustavu pomoći  predviđa  daljnju financijsku pomoć tek kada su krediti EU (i sredstva stavljena na raspolaganje od strane MMF-a, koja u pravilu iznose polovicu euroopskih priloga) iskorišćeni. Ova se sredstva dodijeljuju putem tzv. garancija Euro-zemalja za kredite, i to maksimalno do visine od 440 miljardi eura do 30. lipnja 2013. godine, kada ističe aktualni srednjoročni proračun EU. Uzimajući u obzir i onih 60 milijardi direktne pomoći Grčkoj smije se zaključiti, dakle, Europljani su se obvezali na ukupno 500 milijardi eura za sustav međusobne pomoći, čemu treba dodati i 250 milijardi eura potencijalne pomoći MMF-a.                                                   

Inače, već 07. lipnja o.g. je u Luxembourgu osnovana, a 01. srpnja otpočela s radom ona već spominjana ciljna stručna institucija po imenu European Financial Stability Facility (EESF), i to kao akciono društvo 16 zemalja Eurozone s kapitalom od 440  milijardi eura, čiji je zadatak kredite refinancirati na tržištima kapitala. Država-članica ne bi trebala, dakle, ništa u ovom drugom mehanizmu platiti iz vlastitih proračuna i novcima poreskih obveznika, ukoliko se cjelokupni instrument ne bi iskazao promašenim. Europska komisija je, inače, preuzela obveze utvrditi uvjete kreditiranja i stvoriti uvjete za početak rada EESF-a. Europska centralna banka i Europska komisija su preuzele obvezu da će ubuduće češće i detaljnije kontrolirati pojedine bankarske institute u zemljama članicama i konkurentsku sposobnost gospodarsatva Eurozone...
III
Po Habermasovom objašnjenju, njemačka kancelarka je popustila i prihvatila francuski prijedlog tek nakon pada vrijednosti na burzama, a njen je otpor „definitivno slomljen kolektivnom psihološkom masažom koju su sproveli predsjednici SAD, MMF-a i Europske centralne banke“. Problem je u tomu, misli Habermas, što ovovremeni njemački politički establishment nema više ni temeljnih uvjerenja ni političkih vizija, jer su političari poslijeratne generacije odustali „i od ciljeva i od namjera političkog oblikovanja“ i od „projekta ujedinjenja Europe“. Habermasov ključni prigovar njemačkim elitama je, dakle, da su se poslije ujedinjenja zemlje samozadovoljno „pomirili s tzv. nacional-državnom normalnošću“ (njem. "nationalstaatliche Normalität"), a neki od njih, čak, u njoj i uživaju, iako ona ugrožava Europu, odnosno Europsku uniju. Habermas je progovorio, dakle, vrlo kritično o fenomenu samoživog mentaliteta među njemačkim elitama, uvjeren da takav normativno samodovoljan i neambiciozan „mentalitet jednog kolosa u srcu Europe nije garancija čak ni za to da Europska unija sačuva  njezin današnji labilni status quo“.                

Jednako su važna i Habermasova upozorenja kako će iznuđene i na prečac donijete mjere za spasavanje eura imati različite posljedice od svih ranijih postupaka, jer se sada Europska komisija zadužuje na tržištu za cijelu Europsku uniju, pa s time ovaj „krizni mehanizam“ postaje „zajednički instrument“, i to ne bilo kakav nego onaj koji mijenja osnovu funkcioniranja Europske unije. „Činjenica da sada poreski obveznici u Eurozoni snose zajedničku odgovornost za proračunske rizike svih država članica predstavlja promjenu paradigme“, konstatira Habermas, po čijem se mišljenju financijska kriza pretvorila u krizu pojedinih država, ali je istodobno snažno podsjetila i na tzv. urođeni nedostatak jedne nesavršene političke zajednice kakva je Europska unija.                            

„Zajedničko tržište s djelimično zajedničkom valutom preraslo je u gospodarsku zonu kontinentalnih razmjera s ogromnom populacijom, ali bez institucija na europskom nivou, sposobnih da efikasno koordiniraju gospodarsku politiku država članica“, veli Habermas. Ovdje se ne radi samo o grčkom „varanju“ i španjolskim „zabludama o bogatstvu“, već i o potrebi usklađivanju različitih razina gospodarskog razvoja unutar istog valutnog područja. U suštini je postojeća „asimetrija između potpunog gospodarskog i nepotpunog političkog ujedinjenja Europe željena“, a ne plod slučaja, iznosi Habermas svoju ključnu kritiku na račun njemačkih i drugih europskih političkih elita.
IV
Centralni problem je što nedostaju međunarodno pregovarački sposobne političke institucije i gremiji s odgovarajućim kompetencijama, primjerice takvi kakva bi bila jedna europska gospodarska vlada, veli J. Habermas. Dobre namjere u svezi nužnog kroćenja tzv. kazino-kapitalizma, ocjenjuje Habermas, propadaju manje zbog kompleksnosti tržišta koliko zbog nedostatka hrabrosti i nepostojeće nezavisnosti nacionalnih vlada. One, pak,  doživljavaju neuspjehe zbog prebrzog odustajanja od međunarodne suradnje koja bi imala za cilj izgraditi diljem svijeta za sada nedostajuće pregovaračke kapacitete, u Europskoj uniji i za početak unutar Eurozone.                                                     

Ovomu dodajmo kako Habermasovo spominjanje „nedostajućih pregovaračkih kapaciteta“ i zagovaranje „europske gospodarske vlade“ i nije drugo do re-aktualizacija njegovih starijih diskursa koji su našli odjeka više u Francuskoj nego u Njemačkoj. O ovom fenomenu sam pisao u mojoj knjizi o Europskoj uniji (Sarajevo Publishing, 2009.) pa ću  ovdje tek podsjetiti kako je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy krajem listopada 2008. godine predložio formiranje europske «gospodarske vlade» (fr. «le gouvernement économique») pred poslanicima Europskog parlamenta u Strasbourgu. Ova je egzibicija francuskog predsjednika nazvana odmah «državnim udarom», primjerice u «Financial Timesu», ali je već tada u nekim drugim medijima iznijeto i uvjerenje da će ideja «europske gospodarske vlade» uskoro biti neminovnost.

Ideju je tada podržao i bivši njemački MVP Josef Joschka Fischer, koji je u prilogu za «Project Syndicate» (www.project-syndicate.com) ukazao na činjenicu da EU ima snažnu institucionalnu osnovu, odnosno euro kao zajedničku valutu, te Europsku centralnu banku, obvezujući proračun i dužničke kriterije propisane Maastrichtskim ugovorom. Neoborivo je, također, da je globalna financijska kriza još jednom pokazala da je EU snažnija u oblastima gdje su integrirani interesi njenih država članica, a slabija tamo gdje to nije učinjeno. I Fischer je poput Habermasa, upozoravao kako Europljanima nedostaje jedna «politička superstruktura» koja bi se mogli uhvatiti u koštac s predstojećim gospodarskim krizama.  Fischer je već tada tvrdio da bi se Njemačka trebala prestati protiviti zamisli o europskoj gospodarskoj vladi, te postati predvodnik na putu ka ostvarenju ove ideje. Umjesto strategije iščekivanja trebalo bi se uhvatiti u koštac s problemima, obrazložio je Fischer, pa definirati principe europske centralne vlade, sukladno okvirima Ugovora o EU iz Maastrichta, ali istovremeno garantirati i očuvanje nezavisne pozicije Europske centralne banke.

Ipak, vrijedi ponoviti pitanje, ne bi li se na taj način otvorio put odvajanju članica Eurozone od ostatka Europske unije, pa time (i tako) i put cijepanju Europske unije na EU s više brzina? U odagnjavanju strahova od takve budućnosti ne pomaže mnogo što Fischer eventualno formiranje «europske gospodarske vlade» naziva «aktivnom i sveobuhvatnom predstražom». Njeno formiranje bi, objektivno gledano, moglo značiti i definitivno otiskivanje u podjelu Europske unije na Eurozonu i „ostatak EU“, dva dijela koja se kreću različitim putovima i brzinama pa, vjerojatno, i u drugojačijem pravcu nego što je pravac EU danas.“
V
I na kraju, treba objasniti zašto se i u samoj Njemačkoj s bojaznošću govori o „novoj ravnodušnosti“ iliti „novoj normalnosti“ kojoj se i nema zbog čega radovati? Opet ćemo se ovdje poslužiti Habermasovim mislima iz Die Zeita: „Bila je potrebna strahovito naporna promjena mentaliteta čitavog naroda, a ono što je na kraju pridobilo naše europske susjede bila su, prije svega, drugačija normativna uvjerenja i liberalni stav mlade generacije koja je odrasla u SR Njemačkoj ... Imajući u vidu svoje ranije nacionalističke ispade, bez problema su se odrekli obnavljanja suverenih prava, prihvatili su ulogu najvećeg europskog neto platiše i prihvatili da po potrebi prave ustupke koji bi se, u svakom slučaju, isplatili...“ Problem je, pak, u tomu što “današnje nemačke elite uživaju u povratku na normalno stanje nacionalne države“, pri čemu se radi o pogrešnom uvjerenju da Nijemci mogu biti – s obzirom da su došli do kraja „dugog puta na Zapad“ - kao i svi ostali“.                                          

Nažalost, dodat ću ovdje, „u povratku na normalno stanje nacionalne države“ ne uživaju samo aktualne njemačke političke elite. Habermasove očigledne rezerve prema aktualnom pravcu u razvoju EU proistječu, dakle, iz bojaznosti od povratka u „nacionalnu anksioznost“, iz koje je  njemački narod pobjegao skokom naprijed i tek nakon što je „pretrpio i moralni poraz, pa su ljudi bili primorani na samokritiku i na brže snalaženje u post-nacionalnoj konstelaciji“. Inače, po najcitiranijem autoru današnjice, upravo u globaliziranom svijetu svi moraju naučiti da u svojim pogledima obuhvataju i poglede drugih („umjesto da se povlače u egocentričnu kombinaciju estetizacije i maksimalnog korišćenja resursa“).                                    

Zaključit ću ovu priču s malo optimističnijom Habermasovom porukom kako bi „s malo višim stupnjem obzirnosti mogla kriza zajedničke valute eura doprinijeti onomu čemu su se mnogi nadali od zajedničke europske vanjske politike, to jest  nastanku svijesti koja dopire daleko preko nacionalnih granica: o tomu  da dijelimo zajedničku europsku sudbinu“.  I sudbina eura i dosezi zajedničke europske vanjske politike nisu u ovom trenutku, međutim, drugo do varijable koncepta koji je za sada prevladao u EU, dakle „povratka na normalno stanje nacionalne države“. Pa, ipak, mora se i dalje sanjati ...

Berlin, 03. kolovoza 2010.