Razgovarala: Tamara Nikčević (Dani)

Budući da je od trenutka puštanja na privremenu slobodu (novembar 2014.) u većini srpskih kontrolisanih medija dobio status "nepoželjnog", Vojislav Šešelj rado je prihvatio moju ponudu za intervju. Tim prije što je, kaže, još kao sarajevski student sarađivao sa Našim danima. Međutim... Više se i ne sjećam kako smo do toga uopšte došli, tek predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) se, shvativši da ne razgovara sa Srpkinjom iz Crne Gore, nego sa "baš Crnogorkom", istog momenta predomislio.

"Ništa od intervjua!", rekao je. "Da ste kazali - Hrvatica, Muslimanka, šta god, pristao bih. Ovako... Od svih odvratnih izmišljenih nacija, ta kojoj pripadate je najodvratnija."

"A da ipak pokušamo, gospodine Šešelj", nisam odustajala. "Nećete ni primijetiti... Da ne znate, rekli biste - čista Srpkinja iz Crne Gore. Ili Hrvatica. Ili Bošnjakinja..."

U dvosatnom intervjuu u sjedištu SRS-a u Zemunu, teme su bile različite: od tek pristiglog poziva da se vrati u Pritvorsku jedinicu u Scheveningenu i razloga političkog i ljudskog razlaza sa predsjednikom Tomislavom Nikolićem, premijerom Aleksandrom Vučićem i predsjednicom Skupštine Majom Gojković, preko utemeljenosti optužnice Tužilaštva u Haagu kojom se tereti za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, pa do Srebrenice, Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Dobrice Ćosića, Zorana Đinđića, Slavka Ćuruvije...

Zaprepastilo me je odsustvo bilo kakvog saosjećanja sa žrtvom, koje je, uostalom, Šešelj demonstrirao i prilikom nedavnog gostovanja na Televiziji Pink, tokom kojeg je, uz svesrdno terciranje ovdašnjeg statusnog režimskog novinara, šezdeset minuta najpogrdnijim imenima nazivao ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića. Možda bismo objašnjenje tog nedostatka empatije, te vrste relativiziranja i opravdavanja zločina mogli pronaći u knjizi Hane Arent Ajhman u Jerusalimu, izveštaj o banalnosti zla? Ne, nisam slučajno spomenula Hanu Arent. Kao što se, slušajući pojedine Šešeljeve gadosti presječene sentimentalnim vraćanjima u mladost provedenu u Sarajevu, nisam slučajno sjetila ni Fjodora Dostojevskog, koji o svom znamenitom prototipskom junaku na jednom mjestu kaže: "Bio je sentimentalan. Bio je zao i sentimentalan".

"Vučić se ponaša kao najomrznutiji đak u razredu, odlikaš koji, čekajući da neko od učenika pokaže da nešto ne zna, hitro podiže ruku ne bi li svima dao do znanja da je glavni. Uveren u to da se sve vrti oko njega, Vučić naprosto ne može da izdrži a da sebe ne ugura u prvi plan. Iako će narednih dana roniti krokodilske suze, ponavljati kako mu je teško, ne brinite - na kraju će uredno izvršiti još jedan nalog Zapada", kazao je Šešelj, dodavši da razlog zbog kojeg Haški tribunal baš sada traži da se vrati nije kršenje pravila, nego nagli porast rejtinga radikala.

"U Haag se, ponavljam, neću vratiti dobrovoljno, onako kako sam tamo otišao u februaru 2003. Tim pre što sam ih ne pobedio nego rasturio."

O optužnici za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini od 1991. do 1993. kaže da su to najobičnije gluposti.

U nedavnom intervjuu za bosanskohercegovačku televiziju rekli ste da, za razliku od Hrvata, Sarajlije nisu nasjele na Vaše verbalne provokacije...

Naravno da nisu. Posle povratka iz Haaga, Hrvati su se, kao somovi na udicu, uvatili na moje izjave. Tokom poslednje predsedničke kampanje, Ivu Josipovića sam, recimo, hvalio iz petnih žila, zbog čega je i izgubio. Situacija u Sarajevu je u tom smislu dosta drugačija, budući da tamo još možete naći ljude od uticaja koji me poznaju i koji znaju da sam svojevremeno imao sreću da i sam prođem njihovu čuvenu jalijašku školu marifetluka.

Ako su premijera Vučića, čovjeka koji je, kako kažete, zanat učio od četničkog vojvode Slavka Aleksića, Sarajlije dočekale kao "najvećeg državnika Balkana", znači li to da su i oni onda progutali neku udicu?

Kako ne razumete?! Sarajlije su Vučića na taj način dočekale svesne da će mu time naneti veliku političku štetu. Kao što sam ja lepo govorio o Ivi Josipoviću, tako su oni dočekali Vučića. Pa, ne mislite valjda da Sarajlije o Vučiću misle da je lep, drag i pametan?!

Je li tačno da ste, kao Bosanac, devedesetih godina zamalo postali prvi predsjednik Srpske demokratske stranke?

U Srbiji sam od 1986... Da sam ostao u Sarajevu, verovatno bih imao šansu. Ovako... I nisam Bosanac, već Srbin iz srca Srbije.

Nisam znala da ste sa Kosova.

Kakvog Kosova?! Rođen sam u Sarajevu, u porodilištu na Koševu. Što se pravite ludi?!

Sarajevo je srce Srbije?

Naravno. To je uvek bilo.

(Prvi dio intervjua pročitajte u najnovijem broju magazina Dani koji je od danas u prodaji)