Izvor: rollingstone.hr/ Autor: Borivoje Dokler
 

“U siječnju 2010. primio sam mail od izvjesnog Marka Kneževića. Zanimalo ga je bismo li nastupili kao predgrupa novosadskom bendu Pero Defformero u zagrebačkom klubu Željezničar. Volimo taj bend, pristali smo i onda se dogodio taj trenutak. Prva pjesma, prvi refren i cijela dvorana pjeva. Ne samo naš pjevač Shamso, ili nekoliko ljudi u prvom i drugom redu, nego svi, od prvog do zadnjeg reda. Nije mi bilo jasno, CD-a smo malo prodali. Youtube mi se nametao kao jedini odgovor”, rekao mi je Tomislav Kalousek Tomac, basist i jedan od osnivača zagrebačkog benda Brkovi, pokušavajući odrediti trenutak kada je započeo njihov put prema uspjehu. Samo godinu i pol dana poslije, Brkovi su rasprodali OTV dom, nakon toga su dvaput napunili Tvornicu, a sve bi trebalo kulminirati 7. ožujka, velikim koncertom u zagrebačkom Domu sportova.

I sve to zapravo ne bi bilo toliko čudno da nije riječ o bendu koji svira kombinaciju turbofolka, punka i metala, koji sam izdaje albume, nema promotora i menadžera i čije su pjesme zbog seksističkih i uvredljivih tekstova zabranjene na gotovo svim radiopostajama i televizijama. S druge pak strane imamo nagrađivane bendove s velikim izdavačima, koji su gotovo svakodnevno prisutni u medijima, a koji ne mogu napuniti ni mnogo manje koncertne dvorane. Pa u čemu je onda tajna uspjeha Brkova? Možda u njima samima, ali sasvim sigurno i u načinu na koji su se sa svojom publikom povezali preko interneta. Kako bih sve to malo bolje razjasnio, s članovima benda sastao sam se u jednom neuglednom kafiću u zagrebačkom kvartu Martinovki u koji često svrate nakon proba.

Dogovor je bio u osam sati navečer i gotovo svi su stigli na vrijeme. Uz Tomca, ondje su bili pjevač Vedran Pehar Shamso 69, gitarist Damir Dinjar Žorž i bubnjar Mario Šarac, a drugi je gitarist Vedran Ivčić Prasac opravdano zakasnio. Naime, budući da se ženio za dva dana, tada je bio kod svećenika. I čim je stigao, ispričao nam je zanimljivu zgodu iz crkve: “Kad mi je svećenik rekao da se trebam ispovjediti, rekao sam mu da ne znam. Kazao je da to još nikad u životu nije čuo, ali sam onda nagovorio buduću ženu da to učini umjesto mene.” Ovo je samo jedna od anegdota te večeri koja jasno opisuje koliko je zabavno družiti se s Brkovima. Uvijek su spremni za šalu, često i na vlastiti račun, a gotovo je nevjerojatno koliko su složni, iako su zapravo međusobno različiti.

Svi članovi benda dobar dio svog života proveli su na ulici, no sada imaju dugogodišnje stalne poslove – Shamso je portir, Prasac zaštitar, Tomac je posljednjih devet godina bio politički novinar na HTV-u, a Žorž već dugo radi u jednoj privatnoj tvrtki. Jedino Šarac nema stalan posao, ali za njega ostali članovi benda u polušali kažu da se vjerojatno ionako moli da ga ne nađe. Priznaju kako mnogi kolege s posla nisu niti znali čime se oni bave u slobodno vrijeme dok nedavno nisu u gradu vidjeli jumbo plakate za koncert u Domu sportova. Nekima je to bilo simpatično, neki se čude kako su to sve uspjeli, a nekima jednostavno nije jasno kakva im je to odjeća na plakatima, kad su na poslu posve normalni. Naravno, bilo bi pogrešno članove Brkova etiketirati kao “mirne obiteljske ljude” – oni si i danas znaju itekako dati oduška, što ne začuđuje kad se zna da je riječ o rokerima koji na jednak način uživaju u punku i turbofolku. Turbofolk je, smatraju, novi punk jer se njime danas može mnogo više isprovocirati nego nekim starim punkom. Nakon što smo ispili prvu rundu pića, a konobarica požurila po novu, s Tomcem sam započeo razgovor o počecima benda, za što smo se morali vratiti desetak godina unazad. “Sve je počelo 2004., kada smo Prasac i ja, nakon što smo zajedno svirali u nekoliko ska, punk i reggae bendova, odlučili osnovati bend koji mora imati folk elemente.

Tada smo jako često slušali Nervoznog poštara te smo krenuli u potragu za ljudima koji su bili istinski za to. Zapravo smo željeli svirati narodnjake na žešći način. Uskoro su nam se pridružili kolege iz bivših bendova - Šarac iz Antifrika i Žorž iz Abrakha-dub-ra, a prvi pjevač bio nam je Igor Flajhar Giga”, prisjeća se Tomac. Nakon dvije godine, zbog neozbiljnosti i neprofesionalnosti benda (s čim se svi slažu), Giga je napustio Brkove, što im je tad izgledalo kao veliki gubitak jer je on bio pokretač, glavni radnik benda. Tomcu se kao moguća zamjena nametnuo Shamso, kojeg je znao iz grada i koji je već nekoliko puta gostovao na njihovim koncertima. “Svirao sam gitaru u nekim punk-rock bendovima, ali se nikako nisam nalazio u tome. Stalno sam upadao u neke krive bendove, nisam se mogao dogovoriti s ljudima kako svirati. Oduvijek sam želio svirati neki garage rock, ali nisam imao s kime”, kaže Shamso dok istovremeno daje znak konobarici da mu donese novi musolini i moli je da prestane puštati CD Brkova, koji je prigodno stavila nakon našeg dolaska. “Sve mi je to već pomalo išlo na živce, a onda sam jedan dan od prijatelja iz Pule dobio kompjutorski softver za kućni studio. Malo sam se zabavljao time, snimio neke punkerske rifove, ali nisam znao što ću s njima. Onda sam se jednu noć razvalio i probao neku maidenovsku tercu na gitari i odjedanput mi se otvorio taj narodnjački element. Iz zajebancije sam snimio CD s pilot-pjesmama koje sam podijelio ekipi i koji je nekako došao i do Tomca. Njemu je to bilo super, pustio je to bendu, i onda su me zvali da im budem gost na koncertu. Kada im je otišao Giga, bilo je logično da sam im ja prvi pao na pamet”, kazao je Shamso, koji je prihvatio poziv, što se pokazalo sudbonosnim za daljnji razvoj benda. Već na prvim probama Shamso je vidio da mu tadašnje pjesme Brkova ne leže, da mora pjevati ono što je sam napisao, i Brkovi su praktično krenuli od nule. Zadržali su dvije stare pjesme, “Opasno se drogiram” i “Himnu”, a sve ostale uzeli su sa Shamsina CD-a. Tu je došlo i do malih trzavica između njega i Prasca, koji je bio navikao raditi aranžmane na Gigine pjesme napravljene na akustičnoj gitari, a Shamso je imao gotove pjesme sa zacrtanim gitarskim dionicama.

“Vjerojatno me Prasac doživio kao neku prijetnju, jer sam bio dosta rigidan i isključiv, ali se sve smirilo nakon prvog albuma. Prije me znao jako živcirati svojom ME-50 Boss pedalom, toliko da sam noću želio provaliti u garažu, popišati se po njoj i pokidati joj sve žice. A sada, evo, prvi put javno priznajem da sam mu jednom na koncertu namjerno zalio pojačalo pivom da crkne”, povjerio se Shamso. Nakon dosta proba i svirki odrađenih uglavnom u Zagrebu, Brkovi su na početku 2009. odlučili snimiti svoj prvi album Punkfolkwellness. Otišli su u studio Hrvoja Nikšića Nikše, ali kako baš nisu imali jasnu viziju što žele, na kraju se sve jako zakompliciralo. Bili su toliko razočarani snimljenim da su mislili kako je to kraj. Onda je Shamso, surfajući na internetu u noćnoj smjeni, naletio na nekog zanimljivog lika iz Novog Sada za kojeg je pomislio da im može pomoći.

To je bio Miroslav Majkić, poznatiji kao Gos’n Bandar, frontmen grupe Piknik te producent i vlasnik studija Piknik. “Jedan dan zazvonio je telefon, javio sam se, a s druge strane je bio tip koji se predstavio kao član zagrebačkog benda Brkovi. Sve mi je to bilo malo čudno, nisam bio načisto s time, u Hrvatskoj nisam bio još od osamdesetih sa srednjom školom… Pa još taj bosanski naglasak, a kaže da je bend iz Zagreba. Rekao mi je da su snimili album, ali da nije ispalo dobro i da bi željeli to popraviti. Tražio sam da mi pošalju snimke pa ću vidjeti. Iako su bile snimljene u studiju s dobrom opremom, to nije bilo napravljeno na adekvatan način. Nešto sam izbacio, nešto popravio i probao ni od čega napraviti nešto pristojno. Kada sam završio, to sam im poslao uz ispriku kako nisam mogao bolje i da se to jednostavno tako ne radi. Oni su se oduševili onime što sam napravio, upoznali smo se, postali kućni prijatelji te sam bio producent i na ostala njihova tri albuma”, kaže Bandar, kojem je jako žao što Brkovi nikad nisu došli snimati u njegov studio u Novom Sadu.

“Svaki album snimljen je u drugom zagrebačkom studiju, i to u doslovno četiri dana – od četvrtka do nedjelje, tako da nitko ne mora uzimati previše slobodnih dana na poslu. A to je bio baš maratonski tempo. Posljednji put sam dečkima iz benda rekao da više ne mogu tako raditi, a oni su me nagovorili da dođem samo snimiti bas i bubanj. I kad sam već došao, napravili smo onda i sve ostalo. Nakon snimanja u Zagrebu, snimke sam nosio u Novi Sad i ondje završavao miks. Sve sam im to napravio prijateljski i za neku simboličnu cijenu, ali ako me budu zvali sad kad su počeli raditi već i velike koncerte, morat ću da ih oderem”, uz smijeh je rekao Bandar koji kaže da osobno nikad ne bi slušao tu vrstu muzike jer je više u sferi nekog tvrđeg metala i hard-corea, a kao klinac se uvijek borio protiv narodnjaka i cajki. “Ali eto, život te navede na nešto drugo, upoznaš ljude i ne možeš onda da ih ne voliš. Uostalom, oni su to sve počeli iz neke zafrkancije i sprdnje, slušaju dobru muziku, ali jednostavno žele taj šabanski fazon”, zaključio je Bandar.

Budući da nemaju izdavača, prvi album Brkova najviše se širio putem interneta. Oni to nisu planirali, nego se dogodilo slučajno - prve snimke na Youtube stavili su neki drugi ljudi, a ne oni sami. Tek poslije, kad su postali svjesni snage interneta, počeli su besplatno dijeliti albume na svojoj internetskoj stranici. “Ne znamo točno koliko su puta skidani naši albumi jer nam se zbog velike navale često znao rušiti server, pa bi ih ekipa počela stavljati na neke druge servere.

Procjenjujemo da je posljednji album skinut oko 25.000 puta, a samo u prvih 12 sati to je učinjeno 6000 puta”, kaže Tomac i napominje kako je treći album čak netko uspio ukrasti s njihova servera i staviti ga u opticaj prije nego što su ga oni objavili. Svi njihovi albumi i danas se mogu besplatno skinuti na njihovoj web stranici i tako će biti zauvijek, sa svim albumima, kunu se Brkovi.

Ono što se ipak nametnulo kao zaštitni znak benda jesu energični i razulareni nastupi. Brkovi su do sada održali 200-tinjak koncerata, iako na početku nije baš sve išlo glatko. Kako nisu imali promotora i menadžera, koncerte su morali dogovarati sami pa je tu bilo svega i svačega. Obično bi dogovori tekli dobro sve dok ne bi spomenuli da sviraju folk. Tada bi im se zatvorila većina vrata. Ipak, nakon što su snimili prvi album, organizatori su ih počeli sami zvati, i to ne samo ih Hrvatske nego i iz Srbije, Bosne i ostalih okolnih zemalja. Onda su se susreli s novim problemom – nedostatkom i organizacijom slobodnog vremena – zbog stalnog posla im je bilo teško sve to uskladiti. Većinu koncerata odsvirali bi vikendom, a one dalje, recimo u Makedoniji, Bugarskoj i Švicarskoj, morali su odbijati zbog dužine putovanja. Najviše se ponose time što im do sada ni jedan koncert nije propao.

Shamso se prisjetio gostovanja u Đakovu 2010., kada se sve posložilo tako da je izgledalo da nema šanse da koncert uspije. “Oba gitarista su nam otkazala, pa je uskočio jedan naš prijatelj koji je noć prije koncerta skidao pjesme na gitari. Došli smo u Đakovo u deset sati navečer, a trebali smo svirati u internet caffeu Fr@tello koji se nalazio na tržnici. Došli smo do gazde i rekli da će ovo vjerojatno propasti jer je u kafiću bilo samo nekoliko ljudi. Ali nekim čudom, kafić se počeo puniti te je na kraju bilo oko 80 ljudi, nastao je pravi kaos, plesalo se po stolovima… Tada sam si rekao, ako ovo nije propalo, ništa neće. To je i meni bila svojevrsna prekretnica”, priznaje Shamso kojem je posebno drag koncert u zagrebačkom Teatru &td održan iste godine. “Organizator nas je zapravo doveo na prijevaru, jer da je Nataša Rajković, pomoćnica ravnatelja SC-a za kulturu, tada znala tko smo mi, ne bi to nikada dopustila. Mi smo tu dvoranu gotovo raščetvorili, što mi je bilo posebno važno jer se radilo o Zagrebu, a poznato je da mnogi bendovi imaju problem s matičnim gradom.”

Zapravo je svaki koncert Brkova priča za sebe, tako da je svakom članu benda najdraži neki drugi nastup. Šarca se najviše dojmila svirka u beogradskom Božidarcu, Žoržu je posebno draga Županja, a Šarac posebno pamti nastup u Požarevcu. Danas Brkove zovu na sve veće i veće koncerte, javljaju im se već ozbiljne face, a i sami su već upoznali većinu bookera i promotora.

Shamso kaže kako ima osjećaj da ih bookiraju ljudi kojima nije toliko bitan financijski interes, nego da žele vidjeti dokle to ludilo može dogurati. “Njima je intrigantno da na istom koncertu u publici, jedno do drugog, mogu vidjeti nekog frajera s irokezom i napirlitanu plavušu iz Sesveta. Zanima ih što je to što povezuje dvije osobe koje inače nemaju ništa zajedničko”, kaže Shamso i napominje kako ipak ima neka čvrsta uvjerenja što se tiče koncerata: “Nikad nećemo svirati u klubu koji se zove Hemingway, Hacienda, Papaya, Shamballa, Aquarius, Aurora i slično, u kojima se poslužuju kanapei. Nema te love, ne podržavam tu priču i gotovo. Ali uvijek ćemo rado svirati u nekoj pravoj folkoteci. Već po imenu možemo zaključiti o kakvom je klubu riječ. Ako se zove As, Škorpion, Jaguar, Ferrari, Kobra ili Patria, znamo da je to pravo mjesto za nas.”

Brkovi, točnije njihova pjesma “Srećo laku noć, dobro jutro tugo” pojavila se i u filmu Danila Šerbedžije “72 dana” za što je najviše zaslužan glumac Krešimir Mikić. On je, pripremajući se za ulogu ličkog rokera u tom filmu, zamolio prijatelja Hrvoja Nikšića da mu preporuči neki bend koji može poslušati i pogledati kako bi se što bolje pripremio za ulogu. Nikšić je baš tada snimao Brkove te mu je rekao da ih mora doći vidjeti. Mikić je došao u studio i toliko se oduševio da je odlučio Šerbedžiji predložiti da pjeva njihovu pjesmu u filmu, a ne onu koju mu je on namijenio. Šerbedžija je to prihvatio jer je znao Brkove, a Shamsa pamti još s punkerskih festivala u pulskom Monte Paradisu.

“Brkovi su meni super, gledao sam ih nekoliko puta, sviđa mi se način na koji su spojili zezanciju s kvalitetnom muzikom i kako guštaju u tome. Njihov spoj punk hard rocka i folka zapravo doživljavam kao jednu dobru kritiku koja baš nije na prvu. S vremenom su se pojavili i oni koji ih doživljavaju na jedan drugačiji način, bez kojih i ne bi došli do koncerta u Domu sportova. Shamso je stvarno super tip, znali smo često popiti koju za šankom, a i svi ostali dečki su super. S Brkovima je uvijek bila dobra zezancija, mislim da nisam susreo bend koji tako prijateljski diše i mislim da je to možda i ključ njihova uspjeha”, smatra Šerbedžija, koji je zauzvrat za pjesmu u filmu Brkovima obećao snimiti spot za nju.

Lokacija snimanja bio je kafić Runa na zagrebačkom Gornjem gradu, a Brkovi su za tu prigodu osigurali odojka i cugu. Na snimanje je došla filmska ekipa s profesionalnom opremom, a publiku su u spotu trebali glumiti punkeri koji su došli kad su čuli da će biti nešto za pojesti i popiti. Međutim, kako se radilo o malo žešćoj ekipi, koja se, kako kaže Danilo, malo previše uživjela, ne shvaćajući da se radi samo o spotu, a ne pravom koncertu, atmosfera je cijelo vrijeme bila na rubu, tako da je filmskoj ekipi bilo doista neugodno. Na kraju je nastao totalni kaos, netko je sprejem pošarao i pročelje zgrade, pa je gazda morao zvati i policiju. Ipak, spot je na kraju snimljen i jedini je njihov profesionalni do danas.

Većinu njihovih spotova snimio je Tomac, i to tako da kad bi recimo bend stao negdje na pišanje, on bi izvadio mobitel i rekao da se snima spot. “Ja se osobno gnušam Tomčevih spotova, to je valjda neka njegova neostvarena želja iz mladosti. Ali ne želim ukidati videosekciju radi mira u bendu, nek' se dijete igra”, kroz smijeh je rekao Shamso, na što se odmah nadovezao Tomac: “Nekad su mu bili dobri, ali sada kada je postao zvijezda, sada bi jaču produkciju, da svaki kadar bude oštar.”

Veselu atmosferu nije pokvarilo ni moje pitanje o porocima u bendu. Priznaju da su prošli puno toga u životu, probali sve i svašta, spavali na ulici, bili u zatvoru i profesionalnoj vojsci, a nekako je najrazgovorljiviji o toj temi bio Shamso, koji priznaje da su poroci utjecali i još utječu na bend, pozitivno i negativno. “Neke pjesme sam napisao pijan, a alkohol u određenoj mjeri pomaže i pri nastupu, međutim ako se pretjera, može doći i do suprotnog efekta i to onda postaje problem za bend. Tako sam jednom prilikom na nastupu pijan objavio da smo se raspali i da više nećemo svirati, pa sam mjesecima trpio predbacivanja ostalih članova benda zbog toga. U principu ja potpuno trijezan ne bih ni mogao svirati u ovom bendu. Što se tiče droge, većina ljudi koji su provodili ili provode neko vrijeme na ulici zasigurno dospiju u kontakt s drogama. Osobno sam probao sve što se nudilo osim muške ljubavi, ali ništa me nije toliko zaokupilo da bih to konzumirao redovito”, priznaje Shamso.

Rade Preradović Hogar, frontmen zagrebačkog hard-core benda Motus koji zna Shamsa više godina, a neko vrijeme su zajedno radili i kao redari, kaže da je Shamso “nekako obrnut čovjek”. “Većina ljudi dobra je dok ne uspije, a onda se pokvare, no kod njega je situacija drugačija. Otkad mu je krenulo, on je sve bolji. Dok je bio mlađi, radio je razne stvari kad bi se napio, ali sada valjda to kanalizira kroz pjesme pa je čisto zadovoljstvo družiti se s njime”, kaže Hogar i prisjeća se kako je prije nekoliko godina rekao Shamsu da će poseljačiti punkere, natjerati narodnjake da slušaju punk i da će napuniti Dom sportova. “I prije dva mjeseca stiže mi mail od Shamse s plakatom i porukom da sam bio u pravu. A potvrda da će se to ostvariti bila mi je kada je prije neku godinu kraj mene u zagrebačkoj Dubravi, kvartu u kojem inače živim, prošao tip u velikoj crnoj Bemburi iz koje su treštali Brkovi.” I iako je mnogima, kao i Hogaru, drago što su Brkovi uspjeli, ima i onih, posebno među rokerima, kojima njihov uspjeh smeta. Shamso kaže da to može donekle i razumjeti.

“Meni muzika nije natjecanje, da sam to htio, bavio bih se sportom. Ljudi nažalost razmišljaju drugačije – sviram i vježbam čitav život, kupujem opremu, snimam i to je dovoljno da uspijem. A onda vidi nas, ovako vulgarne, bezobrazne, mene kako loše pjevam, i onda mi nastupamo u Domu sportova, a on u kafiću, pa pizdi. Ali što da ja radim, nisam ja kriv što nam je krenulo”, priznaje Shamso, a Tomac dodaje kako povijest glazbene industrije govori da jednadžba “znam svirati = trebao bih uspjeti” nije točna. “Tu je uključena neka malo viša matematika. Sigurno je da presuđuju i masovni mediji, ali evo, sad barem imamo Youtube pa nas nitko ne tjera da gledamo glazbeni program neke televizije, nego možemo sami birati što ćemo gledati.”

A ovakvom uspjehu Brkova nije se nadao ni dobar Shamsin prijatelj i osnivač beogradskog S.A.R.S.-a Dragan Kovačević Žabac. “Iako Shamsu fizički poznajem tek od 2010., za njega znam posljednjih 20-ak godina zato što mi je o njemu non-stop pričao prijatelj koji sad živi u Sarajevu, a koji je bio njegov najbolji prijatelj prije rata u Mostaru. A drugi prijatelj, kojem sam trebao biti vjenčani kum i koji je u međuvremenu otišao u Ameriku, bio je treći dio te mostarske ekipe. Ali slušao sam Brkove neovisno o Shamsi, i iako su oni to na početku shvatili kao zajebanciju, ja sam po svojoj ekipi vidio da je to uzelo maha, tako da me njihov uspjeh nije toliko iznenadio. Iako, nisam očekivao da će to baš toliko narasti. Kad god dođu u Beograd, Brkovi prodaju više od tisuću karata, što je teško i nekim etabliranim bendovima koji imaju medijsku potporu.”

A što budućnost donosi Brkovima nitko ne zna. Jedno je sigurno, sada se nalaze na velikoj prekretnici, kada moraju odlučiti hoće li napustiti svoje sigurne poslove i posve se posvetiti glazbi i pokušati živjeti od nje. Oni sami tvrde da ne očekuju mnogo, sigurni su da će ove godine puno svirati, a onda slijedi snimanje novog albuma, za koji opet ne znaju kako će ga publika prihvatiti i što ih dalje čeka. Ali kad pomislim na sve što su dosad prošli i kako su bez ijednog prigovora gotovo potpuno goli istrpjeli naše jednosatno fotografiranje na temperaturi oko nule, čini mi se da su ovi dečki spremni za sve.