Sve je otprilike počelo sa Danisom Tanovićem koji je u društvu Sharon Stone i John Travolte u Kodak teatru podigao zlatni kipić i Oscara posvetio svojoj zemlji.

Suštinski, Bosna i Hercegovina ima samo posvetu ali ne i Oscara, iako volimo misliti drugačije, jer u produkciji filma nije sudjelovala.

Bez obzira na 'formalnosti' Tanovićev uspjeh zasigurno je jedan od najsvjetlijih trenutaka u kolektivnoj memoriji postratne BiH te potvrda da možemo i trebamo biti ravnopravni sa ostatkom razvijenog svijeta, onog u kom film i druga umjetnička djela ne nastaju uz pomoć štapa i kanapa.

Danis Tanović nakon dodjele Oscara

Od tada, do danas, BiH je na police filmskih trofeja osim Oscara arhivirala i sva ostala evropska i svjetska relevantna odličja, od Tigra do Medvjeda, a nizali su se filmovi i uspjesi Ahmeda Imamovića, Pjera Žalice, Srđana Vuletića, Jasmile Žbanić, Nedžada Begovića, Jasmina Durakovića, Aide Begić, Adisa Bakrača, Danisa Tanovića...

Formiranje Fondacije za kinematografiju u okviru Federalnog ministarstva kulture i sporta činio se kao najsvrsishodniji sistemski potez unutar kog će se finansirati i razvijati domaći film kao najbolji 'izvozni proizvod'.

I kako to obično biva, dok je u državnoj kasi bilo nešto više novca za kulturnu već što ga ima danas, bilo je i manje problema. Uz Ministarstvo kulture FBiH u snažnom procvatu postratne bh. kinematografije učestvovala je tadašnja Federalna televizija i sve je ličilo na ozbiljan koncept koji malo šta može poremetiti.

Ipak, od šest filmova godišnje koliko ih je nekada producirano sa markicom BiH, domaća kinematografija nam se svela na jedan i po film godišnje, uz manju podršku resornog ministarstva i sve veće probleme koji su konkurse za izbore korisnika sredstava Fondacije pratili.

Od nezadovoljstva aplikanata do često nerazumljivih izbora članova žirija. Arhivirali smo i obaranje konkursa ali i identične ocjene na ponovljenim natječajima sa konkursnom komisijom u drugom sastavu.

Sve je ukazivalo da je kinematografija, plan razvoja i podrška u rukama nekoliko ljudi.

Jasmila Žbanić tokom dodjele Zlatnog medvjeda na Berlinaleu

U strahu od zamjeranja i dugoročne nemogućnosti rada oglašavali su se tek rijetki. Čak i onda kada član komisije vlastitoj produkcijskoj kući dodijeli finansijska sredstva.
Narodski rečeno-bilo je svega.

Od filma kao brenda dobili smo problem i kontinuirano nezadovoljstvo ostatka kulturnih poslanika u zemlji koji su se osnovano osjećali oštećeni tvrdeći da se za jedan koktel u Cannesu potroši više već za kompletnu godišnju podršku likovnoj umjetnosti u BiH.

Na posljednjem konkursu Fondacije za kinematografiju najviše sredstava odobreno je za koprodukciju hrvatskog filma koji je već dobio značajna sredstva na tamošnjem nacionalnom fondu (HAVC-u). Pretpostavljamo da je takva odluka bila dodatni povod za strukovnim udruživanjem reditelja i rediteljica s ciljem ostvarivanja bolje pozicije struke, a čija je osnivačka skupština planirana danas.

Ne izdvajajući samo jedan od povoda, reditelj Ahmed Imamović, dobitnik nagrade Evropske filmske akademije, za DEPO portal navodi neophodnost organizovanja struke kako bi se u budućnosti bolje artikulisali zahtjevi prema Ministarstvu kulture i poboljšala ne samo pozicija reditelja već kulture općenito u našoj zemlji.
''Stvari prolaze pored nas. Udruženje reditelja sa svim autoritetima koji će biti njegovi članovi i kreativnim snagama može formirati jaku grupu koja neće rješavati samo svoje probleme već pokušati spasiti kompletnu kulturu u Bosni i Hercegovini'', kaže Imamović.

Ahmed Imamović, dobitnik Felixa za kratki igrani film ''10 minuta''

Djelovanje u postojećoj situaciji poseban problem predstavlja mladim rediteljima i rediteljicama, onima koji su tokom boljih godina bili premladi da bi aktivno sudjelovali  na sceni i reputacijom se izborili za podršku drugih fondova.
''Udruženje reditelja i rediteljica vidim kao dobru platformu za diskusiju o problemima koji su iznad ličnih interesa, ali i za inicijative koje će biti u zajedničkom interesu svih nas u struci. Iz moje pozicije, još uvijek mlade rediteljice, ovu inicijativu vidim kao progresivan vid djelovanja u našem društvu u kom smo navikli da mladi odlaze jer nemaju perspektivu. Ujedinjavanjem reditelja i rediteljica različitih generacija, iz različitih polja djelovanja, sa različitim iskustvima i problemima može se stvoriti zdrav osnov za otvaranje novih prilika za sve nas, naročito za mlađe generacije. 
Između velikih uspjeha i velikih problema su neprestane oscilacije, ali svaki glas se jače čuje ako dolazi od grupe a ne od pojedinca, kako onaj o dobrim stvarima tako i onaj o problemima i mislim da je ovo put da se ujedinimo u davanju glasa onim stvarima za koje je bitno da se čuju'', smatra rediteljica Sabrina Begović Ćorić.

Stvarna snaga udruženog rediteljskog djelovanja ogledaće se u izmjenama postojećih praksi, većoj transparentnosti tokom odlučivanja o sredstvima iz Fonda za kinematografiju te izborom mjerodavnijih ljudi koji odlučuju o tim sredstvima.

Odluke o koprodukcijama koje su itekako važne trebalo bi donositi na osnovu stvarne vrijednosti projekta a ne bliskosti aplikanta sa članovima Upravnog odbora ili komisije. Ukoliko se prilikom formiranja novog udruženja nametnu oni koji su se najviše isprofilirali na planu samopromocije, onda ćemo dobiti isti problem u novom celofanu, na štetu umjetnosti, imidža zemlje i razvoja bh. kinematografije.

''Ja mislim da je sve do (istih) ljudi, a ne do novog organizacionog oblika'', kratko je za DEPO portal prokomentarisao reditelj Nedžad Begović.

'Sasvim lično' višestruko nagrađivani film Nedžada Begovića

Sa i bez novog udruženja, uz adekvatnu finansijsku podršku ili bez nje, neke mentalitetske odlike bilo bi nužno mijenjati, na opštu i dobrobit kinematografije. Indikativno je da se u 20 godina postojanja Sarajevo Film Festivala i razvoja bh. filma nije odnjegovala plejada filmskih kritičara i kritičarki. Sporadični tekstovi koji nisu bili usmjereni ka glorificiranju rada i rezultata filmadžija dočekivani su kao posljedica zlonamjernosti.
 

O uspjesima smo pisali, onda kada bi izostali i sami su ih autori i autorice prećutkivali, ponašajući se kao da neke filmove nisu ni snimili. Učešće i nagrade na međunarodnim festivalima postale su jedina mjera uspjeha. Izbor osjetljivih tema umanjivao je argumente za kritiku izvedbe. Pozicija nedodirljivosti možda donosi kratkoročnu satisfakciju autorima ali trajno kinematografiji odmaže i za početak bi bilo dobro da se takva praksa promijeni te se odmakne od javnih tajni, komformizma, linije manjeg otpora u strahu da se ne izgubi prilika za neki novi film, jer na taj način i imamo situaciju u kojoj Srbija i Hrvatska snimaju preko deset filmova godišnje dok domaća ostvarenja nastaju u nezavisnoj produkciji, daleko od podrške države i još dalje od kasnije promocije. 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/Kristina Ljevak)