Churchill se nepogrešivo povezivao sa nastojanjima da sačuva Veliku Britaniju od nacističke invazije, kao i po njegovom odbacivanju sovjetskog totalitarizma i željezne zavjese.
 

U očima javnosti, Churchillova duga politička karijera mu je dala zasluženo mjesto među najvećim britancima.

No ono što možda može da dodje kao iznenađenje jeste činjenica da je bio veliki obožavalac islama i kulture Orijenta. Njegovo je divljenje išlo do te mjere da se njegova rodbina plašila da bi mogao da se preobrati na islam.

 

Paša Churchill
 

Ovo je otkriće došlo nakon objelodanjivanja pisma iz avgusta 1907. koje mu je uputila buduća snaha, Lady Gwendoline Bertie a koja se udala za Churchillovog brata Jacka.
 

U pismo koje je otkrio Warren Dockter koji je historičar i istraživač na Cambridgeu, ona mu poručuje da obuzda svoj entuzijazam: "Molim vas, nemojte se preobratiti na islam; primijetila sam kod vas sklonost ka orijentalizmu i tendencije nekog paše, zaista jesam."
 

U pismu Lady Litton iste godine, Churchill je napisao: "Možete me smatrati nekom vrstom paše. Volio bih da to jesam."
 

Churchillova fascinacija je njega samoga i njegovog bliskog prijatelja Wilfrida S. Blunta, pjesnika i radikalnu pristalicu islama, navodila da se nasamo preoblače u arapsku odjeću. Dr.Dockter je rekao za pismo od Lady Gwendoline: "Churchill se borio u Sudanu i na sjeverozapadu Indije, tako da je imao dosta iskustva i kontakta sa islamskim krajevima."
 

"No tokom ovog perioda, Churchill je bio u liberalnoj fazi u svojoj karijeri, da bi se na kraju i prebacio u stranku Liberala 1904."
 

"Često se sukobljavao sa politikom imperijalizma i tvrdolinijskim imperijalistima kao što je Frederic Lugard, Visoki predstavnik za Sjevernu Nigeriju. Churchill se protivio Lugardovim kaznenim ekspedicijama protiv islamskih plemena u ovim krajevima."

 

Gradnja džamije

Pismo je otkriveno dok je dr.Dockter istraživao materijal za svoju narednu knjigu, Winston Churchill i islamski svijet: Orijentalizam, Carstvo i Bliski istok."
 

Zabrinutost njegove snahe nije neutemeljena, jer se Churchill divio i vojnoj moći i ekspanziji otomanskog carstva.
 

U oktobru 1940., dok se Britanija suočavala sa najmračnijim poglavljem u borbi protiv nacizma, Churchill je odobrio izgradnju džamije u centralnom Londonu i odvojio 100.000£ za ovaj projekat. Nastavio je da podržava izgradnju onoga što je postalo Centralna džamija u londonskom Regent Parku, a za što se nadao da će dobiti podršku Britanije i muslimanskog svijeta u krucijalnim momentima.
 

U decembru 1941, u britanskom paralamentu je rekao da "mnogi prijatelji Britanije u islamskim zemljama cijene ovaj dar." Ovaj njegov stav je možda malo i licemjeran, imajući u vidu njegovu upornu odbranu Britanskog carstva , koje je na svom vrhuncu vladalo milionima muslimana u Indiji, Egiptu i Bliskom istoku.

 

Viktorijanski impulsi

Dr. Dockter, koji je pomagao gradonačelniku Londona i autoru Borisu Johnsonu na njegovoj knjizi The Churchill Factor je rekao: "Ne postoji mnogo ljudi koji su svjesni da su Churchill i T.E.Lawrence bili prijatelji i da su radili zajedno na rješavanju zagonetki Bliskog istoka. Razumijevanje izazova u ovom smislu biloje ključno u razumijevanju legata Britanije na Bliskom Istoku."
 
Dakako, Churchill se nije preobratio na islam, i dr.Dockter zaključuje da je njegova fascinacija bila "uveliko uslovljeni viktorijanskim impulsima, koji su romantizirali nomadski način života i kulturu beduinskih plemena."
 

Njegovo razumijevanje islama je u toj mjeri bilo ograničeno da je tokom 1920-tih morao da pita svog kolonijalnog sekretara koja je razlika između shia i sunitskih muslimana, a što su dvije osnovne grupe suprotstavljene grupe u Siriji i Iraku još i danas.  
 

Kako još ističe dr. Dockter, Churchill je barem znao da postavi pravo pitanje.

(oslobođenje.ba/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)