Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Početkom juna u prepunom kinu "Europa" u Zagrebu, a u sklopu takmičarskog programa međunarodnog festivala "Animafest", prikazan je i švedski film "Lutak" (Dockpojke) Johannesa Nyholma. Zagrebačka publika, jedna od najboljih publika animiranog filma na svijetu, gromoglasnim je aplauzom nagradila to beskrajno šarmatno djelo. Par dana kasnije će se pokazati da je i žiri dijelio isto oduševljenje te je film dobio drugu po važnosti nagradu festivala. Kako Johannes nije mogao doći u Zagreb, jer je od ranije imao zakazane porodične obaveze, ja sam uživao u njegovom uspjehu i to sa određenim pravom, pa i ponosom, s obzirom da sam jedno vrijeme imao prvilegiju da budem nastavnik tom darovitom mladom čovjeku.

  
Inače, jedna od neobičnosti na ovogodišnjem "Animafestu" - na koju naravno niko nije obratio pažnju - bila je sadržana u tome da je festival otvoren i zatvoren sa dvojicom stanovnika Göteborga, bivšim učiteljem i učenikom. Tako je festival počeo s jednim današnjim Geteboržaninom, kada je učitelj dobio nagradu za specijalni doprinos proučavanju animacije, da bi završio sa drugim, učenikom (koji je, kako to obično biva, nadmašio učitelja) nagrađenim za film. Danas su nekadašnji učitelj i učenik samo prijatelji i nakon festivala su u jednom geteborškom restoranu obilno zalili pivom (Johannes) i vinom (ja) svoje nagrade, negirajući i odbacujući tako jednu dominantnu crtu našeg vremena - sebičnost i uskogrudnost.
  
Neću naravno reći ništa novo ako naše vrijeme nazovem dobom egoizma. Ona bosanska deviza "a gdje sam ja tu" odavno se primjenjuje globalno: stalno srećem dvadesetogodišnjake kojima je jedini interes najkraći put do (što više) novca, a u slučaju onih ambicioznijih i do slave. Bilo kakav razgovor o nekakvim idealima ili humanim vrijednostima, o stvarima kakve su empatija, solidarnost, najobičnija ljudska sreća ili bilo šta drugo izvan materijalne sfere ljudskog bivstvovanja, nailaze na gluhe uši.
  
Osobno ipak ne vjerujem da je egoizam nužan koliko god da imam dokaza koji potvrđuju suprotno. Jedna ljudska djelatnost, pedagogija, zapravo skup različitih profesija okupljenih pod tim pojmom, temelji se na nesebičnosti i negiranju egoizma. Stoga mislim da se prije nego o profesionalnom pozivu u svakoj pedagoškoj disciplini radi o jednoj osobini vezanoj za ljudsku prirodu. Kad dođe u neke "ozbiljnije" godine, čovjek naprosto ima potrebu da svoja znanja podijeli sa mlađim ljudima koji su zagazili istom stazom koju je on prošao. Specifičnost umjetničkih zanimanja je to da je samo prenošenje tehničkih znanja manje važan dio pedagoškog procesa. Ono što je primarno jeste podjela vlastitog životnog i autorskog iskustva sa mlađim kolegama, studentima. Pogotovo ako umjetnost shvatimo kao prije svega izraz razumijevanja ljudskog iskustva i čovjekove težnje da upozna samog sebe.

Jorge Louis Borges je smisao umjetnosti vidio u pokušaju da se odgonetne nedokučiva zagonetka: "Je li moj doživljaj svijeta isti kao mojih bližnjih ili svaki čovjek stvara svoj zaseban svijet?" Na pitanje o čemu filmovi trebaju govoriti, Tarkovski je odgovarao: "O čovjeku. Naravno ne o baš ovom ili onom čovjeku čiji se glas čuje sa filmskog platna. Film treba govoriti o tebi, o tvom ocu, o tvom djedu ili o nekome ko će doći poslije tebe, ali ko je ipak ti."
  
Kada bih zbrajao neke svoje životne uspjehe, onda bih na prvo mjesto stavio nekoliko briljantnih mladih ljudi s kojima sam imao zadovoljstvo dijeliti moje životno i autorsko iskustvo. I zato sam se u Zagrebu mnogo više radovao Johannesovoj nagradi nego mojoj. 
  
Johannesa sam upoznao kada sam prije jedanaest godina dobio "halvtidstjänst", posao na pola radnog vremena na "Konstfacku". Iako smo vrlo malo vremena proveli zajedno, on je završavao studij, a ja tek počinjao taj period moje nastavničke karijere, odmah je ostavio snažan dojam na mene. Obično se studenti živih slika u modernoj digitalnoj epohi  specijaliziraju za određena područja što im omogućuje da se brzo profiliraju kao eksperti i tako relativno lako uđu u profesionalni život. Tokom mojih pet godina provedenih na "Konstfacku" susretao sam studente koji su bili u stanju kao od šale savladati svaki kompjuterski program do perfekcije, one koji su crtali kao najbolji japanski anime-artisti ili pravili lutke od plastelina kreativnije od vodećih majstora u "Aardmanu". Johannes nije bio ništa od toga. On nije bio najbolji ni u čemu posebnom već je svemu, svakom detalju u procesu nastanka filmskog djela pridavao jednak značaj. Razlika između općeg i pojedinačnog u umjetnosti je jako bitna. Često sam u prilici objašnjavati ljudima koji me pitaju kako to da sam ja u stanju napisati knjigu na švedskom, jeziku koji sam počeo učiti kad mi je bilo 35 godina, da pisanje nije (samo) poznavanje jezika, već vještina njegove upotrebe. Kao što prosječan nastavnik gramatike ili lektor bolje poznaje jezik i od najboljeg pisca, svaki hemičar zna više o bojama od bilo kog slikara, tako i filmski reditelj ne mora poznavati praktične aspekte glume, montaže, animacije i sličnoga - on se mora znati služiti time.

Meni je odmah bilo jasno da je Johannes filmski autor, s obzirom da se on isticao prije svega po svojem širokom shvaćanju medija i željom da nauči što više najrazličitijih stvari. Nije mu na primjer bilo mrsko dolaziti k meni na Hisings Backu sa svoje Majorne (otprilike kao sa Ilidže na Vratnik) da bi posuđivao knjige, među njima i udžbenik Nedeljka Dragića o animaciji na njemačkom.

Johannesov talent vidljiv je prije svega u njegovom smislu za jednostavnost. Prema Arnheimovoj klasičnoj definiciji jednostavnosti u umjetnosti riječ je o pojmu koji nije u suprotnosti sa kompleksnošću našeg svijeta, već je dapače njegov sinonim. Umjetnička jednostavnost je otkrivanje strukture u egzistencijalnom obilju. Arnheim tvrdi da se na umjetnost može primijeniti jedan znanstveni zakon, takozvana metoda parsimonije koja kaže da će znanstvenik u izboru između više hipoteza uvijek odabrati onu najjednostavniju. Parsimonija u umjetnosti znači da nije dovoljno spoznati neku istinu o čovjeku i njegovom svijetu već se mora naći najadekvatnija i najjednostavnija forma da je se izrazi.  

U filmu pratimo posljednjih nekoliko minuta u stanu jednog samca koji svaki čas očekuje posjetu svoje ljubavnice: on je nervozan, znoji se, nespretan je dok postavlja sto i posprema stan, a kada se ljubavnica pojavi, on stavlja video sa starim filmom „Ivanhoe“, da bi konačno i njihov seksualni kontakt bio sličan klistiranju, kako je to najavljivao još Orwell opisujući njegovu budućnost, a našu sadašnjost. Čovjek je danas sam, želi nam se poručiti ovom čistom parabolom o modernim ljudskim relacijama. Da nema seksualnih potreba, ljudi bi u današnjoj epohi egoizma i samodovoljnosti vjerovatno cijelo svoje vrijeme čamili svaki na svom pustom ostrvu.

Zbog činjenice da sam Johannesa dobro poznavao, nisam se začudio kada je već njegov prvi film „Lutak“ postao najnagrađivaniji švedski animirani film svih vremena. Nema značajnijeg festivala u svijetu od Cannesa do Zagreba, od Fredrikstada do Annecya kojeg taj film nije "poharao", a ove godine je jedan od pet filmova nominiranih za nagradu Cartoon d'ore koja se dodjeljuje najboljem evropskom animiranom filmu. „Lutak“ plijeni već na razini same ideje; lutka-film u realnom vremenu i izvedbe koja je sve samo na savršena, njegova plastelinska lutka je trapava, vide se otisci prstiju, topi se pod reflektorima, ali je istodobno tako živa i uvjerljiva. U filmu pratimo posljednjih nekoliko minuta u stanu jednog samca koji svaki čas očekuje posjetu svoje ljubavnice: on je nervozan, znoji se, nespretan je dok postavlja sto i posprema stan, a kada se ljubavnica pojavi, on stavlja video sa starim filmom „Ivanhoe“, da bi konačno i njihov seksualni kontakt bio sličan klistiranju, kako je to najavljivao još Orwell opisujući njegovu budućnost, a našu sadašnjost. Čovjek je danas sam, želi nam se poručiti ovom čistom parabolom o modernim ljudskim relacijama. Da nema seksualnih potreba, ljudi bi u današnjoj epohi egoizma i samodovoljnosti vjerovatno cijelo svoje vrijeme čamili svaki na svom pustom ostrvu.
  
Uprkos ogromnog uspjeha filma, Johannesu nije ni na pamet palo komercijalizirati lik Lutka i nastaviti raditi seriju za serijom, već se u svom slijedećem projektu odlučio potpuno promijeniti formu i napraviti igrani film. Tema je opet bio njegov Lutak, ali ovoga puta u centru je bio sam autor filma, njegov odnos prema liku kojeg stvara. Johannes izlazi sa zanimljivom tezom u kojoj se tu radi o povratnom procesu gdje lik postane toliko dominantan da počinje vršiti utjecaj na autora i njegov život. U tom suvereno režiranom i napisanom filmskom projektu Johannes istodobno gradi satiru o opsjednutosti Šveđana (i vjerovatno ostalih Evropljana) Amerikom i masmedijima, to jest spremnošću modernog čovjeka da plati doslovnu svaku cijenu samo da bi se pojavio u medijima.
  
Nakon tog filma Johannes je ponovo promijenio žanr i u trećem svom djelu „Snovi iz šume“ dobacio do svog umjetnički možda najsnažnijeg dometa. U svom nastojanju da obnovi žanr film-silueta, koji je Lotte Reinniger lansirala još 1926. sa svojim „Avanturama princa Ahmeda“, ponovo je bio uspješan što je potvrdila i nominacija za švedsku nacionalnu filmsku nagradu.
   
Chandler je ovako definirao stil: "Stil je projekcija ličnosti. Problem je što prvo moramo imati ličnost da bi imali šta da projiciramo". Svježina i radinost je životni i filmski stil koji ovaj mladi filmski autor demonstrira svojim djelom, ali i u privatnoj komunikaciji. Zato će biti izuzetno zanimljivo pratiti Johannesovu dalju karijeru. Nedavno sam čitao njegov scenario za novi dugometražni projekt i uvjerio se da je vrelo njegovih ideja tek samo malo načeto u prva tri filma.