HASAN HADŽIĆ/ MOŽE LI SE NA KONGRESU DESITI ČUDO?

Nakon pada 'crvene' Tuzle: SDP - svi ste vi Lagumdžija!


05.12.14, 22:48h


aneks17.blogger.ba


Kada su, nakon izbora, počele pljuštati ostavke u zgaženom SDP-u, neki medijski euforičari su odmah razvili teoriju o „oktobarskoj revoluciji“, nakon koje u Lagumdžijinoj stranci više ništa neće biti isto. Međutim, ubrzo će se pokazati da ostavke nisu bile ni principijelne ni moralne, već taktičke i „po zadatku“, uz izuzetak Denisa Bećirovića koji je dosljedno ostao protiv toga da se izborna propast zabašuri „režiranim“ kongresom.


U početku su na Bećirovićevom kursu bili i ostali SDP-ovi prvaci u Tuzli i većini ostalih opština TK-a. Sarajevski tv-studiji, vazda površni u tretmanu događanja izvan prijestolnice, uživo su uključivali, kao „revolucionarne zvijezde“, načelnika Tuzle Jasmina Imamovića i predsjednika tuzlanskog SDP-a Mirsada Bakalovića koji su odlučno zagovarali stav da šire članstvo bira predsjednika stranke, a ne delegati obrađeni inženjeringom Lagumdžijine najuže lože. Ovi stratezi i vizionari su upozoravali da se SDP BiH mora svojim ustrojstvom približiti modernim socijaldemokratskim partijama kao što je hrvatski SDP i, čak, njemački SPD, ili ga neće biti.


Pomozimo Zlatku


Ako se u Sarajevu i ostatku BiH i stvorio privid o nastanku jakog tuzlanskog jezgra bh. pobune protiv Lagumdžije, u samoj Tuzli nije bilo euforije. Tuzlaci su u Bakalovićevoj i Imamovićevoj zabrinutosti za socijaldemokratiju prepoznali samo strah za nastavak njihovih ličnih karijera i namjeru da se šokantni, prvi poraz SDP-a u tuzlanskoj opštini (ispred su bili SBB i DF) od početka višestranačja, fakturiše isključivo na „Predsjednika“. Jer, ako su ih već sad pretekle Radončićeva i Komšićeva stranka, i ako ne nađu kvalitetne krivce u drugima, veliko je pitanje šta će biti s tuzlanskim SDP-om, odnosno s njima, na narednim opštinskim izborima?


Pomenuti i drugi istaknuti drugovi su razloge za neuspjeh SDP-a u baš svakoj mahali u toj mjeri pripisivali Lagumdžijinom despotizmu, autokratizmu, krvožderstvu..., da je autoru ovih redova, koji nikada nije bio član nijedne stranke, bilo došlo da osnuje Društvo za zaštitu Lagumdžije od duševne boli. Ali, među bivšim i preostalim članstvom i pristalicama stranke u Tuzli više se pričalo o neradu, špekulacijama, nepotizmu i totalnoj otuđenosti od naroda lokalnih vladara - na kantonalnom i opštinskom nivou - koji su u svojim „zonama odgovornosti“ pljunuti Lagumdžije u njegovoj.


Nepravda prema SDA-u


A naročito je potenciran slučaj „revolucionara“ Bakalovića, prvog SDP-ovca Tuzle. Tip je sebi zamrznuo funkciju direktora opštinskog muzeja, da bi zbog veće plate postao savjetnik kantonalnog premijera, Seada Čauševića, one voštane figure i ginisovca što je šest puta rekonstruisao vladu u tri godine mandata. Zauzet što danonoćnim rekonstrukcijama vlade, što uspinjanjem svojih bližnjih i daljnjih na budžetske kote, muzejski i savjetnički ekspert Bakalović nije stigao ni da sazove opštinski odbor stranke i proanalizira dramatični pad podrške SDP-u na lokalnim izborima prije dvije godine. A kad je pobunjeni narod i njega i premijera i vladu u februarskim protestima ognjem otjerao, Bakalović je sebe nagradio trećom foteljom – direktorskom u Domu penzionera. Jer, muzeji se u ovoj zemlji zatvaraju, a penzioneri će ipak potrajati neko vrijeme.

 

Ako se u Sarajevu i ostatku BiH i stvorio privid o nastanku jakog tuzlanskog jezgra bh. pobune protiv Lagumdžije, u samoj Tuzli nije bilo euforije


Dakako, sve ovo Bakalović ne bi uspio postići bez brižne podrške opštinskog načelnika Imamovića, a njegov slučaj je samo jedan u obilju sličnih, u usiljenom pokušaju SDP-ovih vrhuški na svim nivoima, da za jedan mandat dođu do blagodeti koje njihove kolege iz SDA mukotrpno nagomilavaju čitav frtalj stoljeća svoje vlasti.


Lagumdžije „iz naših sokaka“


Znaju, naravno, građani Tuzle puno toga i o Lagumdžijinom stilu vladanja i privatnoj kadrovskoj politici i o nezajažljivim biznisima i o kraljevskom imetku, ali njima je puk'o film prije svega zbog ovih Bakalovića pred očima, zbog brojnih Lagumdžija „iz naših sokaka“. I zato je taj „socijademokratski Alamo“, ta nepokoriva „crvena Tuzla“ konačno morala pasti.


Ali, vrlo brzo je pao i tuzlanski pretkongresni front koji je inicirao Denis Bećirović, uspjevši za tu priliku da okupi i ljuto zavađene Selima Bešlagića i Jasmina Imamovića, bivšeg i sadašnjeg načelnika Tuzle. Taj front je bio na liniji podrške Bešlagiću kao kandidatu za novog predsjednika SDP BiH, ali samo kratko. Navodno, čim je načelnik Imamović procijenio da Nermin Nikšić, kao eksponent Lagumdžijinog tima, ima veće šanse od Bešlagića i da bi kasnije s njim mogao imati problema oko stranačkog aminovanja kandidature za još jedan mandat gradonačelnika, odmah je promijenio stranu.


Sruši Tuzlu i osvoji Sarajevo


Onda je uz sebe povukao i Mirsada Bakalovića i Slađana Ilića, dosadašnjeg predsjednika Skupštine TK-a, pa su se udarnički uključili u pretkongresni inženjering Centrale, onaj isti kojeg su se prije samo mjesec i po užasavali u tv emisijama. Nešto „svojih“ delegata za kongres su progurali preko Predsjedništva, a nešto i mimo Predsjedništva opštinske organizacije, ali u svakom slučaju sve bez saglasnosti Opštinskog odbora SDP Tuzla koji nije sazvan čak ni nakon prvog izbornog poraza SDP Tuzla. Nije, jer bi ljudi iz mjesnih odbora, pod broj jedan, tražili da se Bakalović skloni s čela opštinske organizacije.

 

Ali njima je puk'o film prije svega zbog ovih Bakalovića pred očima, zbog brojnih Lagumdžija „iz naših sokaka“


Pored pomenutog tima, na Nikšićev mlin vodu skreće i Enver Bijedić, predsjednik Kantonalnog odbora SDP Tuzla i dosadašnji ministar za puteve u Vladi Federacije agitujući po ostalim opštinskim organizacijama u kantonu. On je doduše kontinuirano na Lagumdžijinoj uzici, jer dobijanje ministarske fotelje, nakon što je uništio Direkciju za izgradnju Tuzle, nije palo s neba. Dobro, pomogla mu je i rodbinska naklonost Alije Behmena, šefa kadrovske komisije u Centrali, ali ponajviše to što je nekim zakulisnim trikovima uspio bar na kratko da primiri nezadovoljstvo većine u Kantonalnom odboru SDP-a prije četiri godine zbog Lagumdžijinog slizavanja sa Tihićem i pravljenja osovine SDP-SDA u vlasti, koje je i bilo i nije.


Komšić dobio „po prstima“


Nezadovoljni SDP-ovi aktivisti su tada znali da će bivši radnici industrijskih giganata u Tuzli i TK-u, koji su uništeni pljačkaškom privatizacijom u režiji SDA-S BiH, tražiti da se izvrši ozbiljna i efikasna revizija te privatizacije, a upustiti se s „ubicama“ u istraživanje i sankcionisanje „ubistva“, bila je suluda misija. I ne čudi što su februarski protesti i jezive reprizne scene „Hirošime“ krenuli iz Tuzle, pa okuražili Sarajevo, Zenicu i ostale da se pokrenu. Uostalom, protesti radnika u TK-u nisu uopšte ni prestajali. Privremena Vlada tobožnjih eksperata, a u stvari fantomski plod obnove propalog braka SDP-SDA s početka mandata, samo je produbila agoniju šarlatanskim obećanjima.


Trenutna situacija je toliko napeta da je potreban mali povod, pa da sve ponovo plane. Iz Sarajeva se to, tradicionalno već, ne vidi i ne osjeti, ali indikativno je javno upozorenje čelnika Demokratske fronte TK-a da je ekonomska i socijalna situacija alarmantna, uz prijedlog da se formira koncentraciona vlast u ovom kantonu. Oni se očito plaše SDP-ove greške, odnosno saveza s SDA-om i najezde faktura za tuđe grijehe. Drugo je pitanje da li je sam lider Željko Komšić, koji se meteorski slizao s Bakirom Izetbegovićem, osjetio da je time iz sopstvenih redova u TK-u „dobio po prstima“. I da nakon zlatnih godina profitiranja na lijepim pričama, sada mora zarađivati rudarskim radom – u Tuzli i cijeloj zemlji.


Sloboda protiv Reala


Ali, vratimo se glavnoj niti ove priče: Može li Selim Bešlagić na kongresu napraviti čudo i pobijediti Lagumdžijinu mašineriju? Lično bih to volio samo iz istog onog iracionalnog razloga zbog kojeg sam uvijek na strani svih onih koji igraju protiv Reala, pa na kraju redovno tugujem. A Sloboda na Santiago Bernabeu!? Bit ću u srcu sa Selimovim „Fukarama“, ali to, ipak, ne smijem gledati!

 

Bit ću u srcu sa Selimovim „Fukarama“, ali to, ipak, ne smijem gledati!


Odakle samo Selimu pravo da poručuje kako on može demokratizovati i revitalizovati SDP? Svaka čast njegovom ratnom doprinosu odbrani grada i regije, i što u Tuzli nije ubijana multietničnost, i što se ovdje nismo više plašili raznih Ćela i Caca nego granata s okolnih brda. I evo kolajna za ratnu biografiju, ali čime se poslije toga proslavio?    


Dama s eksplozijom


Ima li pravo o radikalnom raskidu s Lagumdžijinom erom pričati osamdesetogodišnjak koji je dvije decenije zauzimao glavno mjesto ispod Zlatkovih skuta? Zašto se nije oglasio dok je bio gradonačelnik i guverner? E, zato što  nije htio da ugrozi lični komotitet u nekoliko potonjih poslaničkih manadata, odakle je prije par godina stupio u najplaćenije bh. penzionere. Upravo je njegov glas u Predsjedništvu SDP-a bio presudan kada je skidana glava Ljubiše Markovića i u nizu drugih poznatih Lagumdžijinih čistki.


Ne, ne, nismo „reformatora“ upamatili ni po jednoj inicijativi niti revolucionarnoj misli iz duge poslaničke idile! Ali, jesmo kao načelnika opštine po skandaloznim talovima sa tuzlanskim pijačarima i po dozvoli za gradnju luksuzne benzinske pumpe firmi čije je menadžer bila njegova žena, što je ostalo kao vječna eksplozija na čekanju. Kao guverner je zapamćen po kontroverznoj prodaji nacionalnog blaga - lukavačke Cementare Austrijancima, uz dobro omašćene lične brke, pa zato nikad nije ni pisnuo o cjelokupnoj privatizacijskoj propasti nekada najmoćnije tuzlanske privrede, a pogotovo o pljački stoljeća kroz privatizaciju Tuzlanske banke čiji se dosje preko deceniju kiseli po tužilaštvima. Pamtimo ga i po obećanjima o gradnji svjetske fabrike za proizvodnju dizela od uljane repe, o munjevitoj izgradnji auto-puta Tuzla – Orašje i drugim iluzijama. Na kraju je i pobunjenim borcima obećao kako će im zahtjeve ispuniti „u panjevima“, pa su oni okružili kantonalnu zgradu brdom panjeva na kojima su, kad su došli prvi ozbori, spaljeni i guverner i SDP.


Udarničke piš-pauze


Široko je rasprostranjeno mišljenje da je Selim Bešlagić, zapravo, samo „probni balon“ za pokušaj Denisa Bećirovića da reformiše stranku u nekoj budućnosti. Bećirović je jedini tresnuo Lagumdžiji u lice da je krajnje vrijeme da se skine s grbače partije. Dobio je i najviše glasova od svih SDP-ovaca na izborima, ima široko obrazovanje, nema nikakve privjeske afera, talova, tendera i nepotizma. Po „čistim rukama“ Bećirović bi sigurno predstavljao nedostižnu moralnu vertikalu stranke, ali uvijek ima ali ... Da li je i duša mogla ostati čista nakon dvije decenije idilične poslaničke pozicije, plus kasniji univerzitetski bonusi, a istovremeno i aminovanja svim Lagumdžijinim poduhvatima na propasti socijaldemokratije?

 

Da li je i duša mogla ostati čista nakon dvije decenije idilične poslaničke pozicije, plus kasniji univerzitetski bonusi, a istovremeno i aminovanja svim Lagumdžijinim poduhvatima na propasti socijaldemokratije?

 

Teško brate! Jer i Denis je, kao i svi ostali tuzlanski kadrovi, bio obuhvaćen sindromom opakog „tuzlanskog prostatisa“ – ciničnim komentarom sarajevskih kolega o kolektivnom odlasku tuzlanskih deputata na piš-pauzu, čim bi se na dnevnom redu visokih SDP-ovih foruma našla neka „čupava“ odluka. A kao što je Jasmin Imamović sada izdao Denisa, sjećam se kako je 2006., nakon tadašnjeg velikog poraza SDP-a na izborima, Denis izdao Jasmina. Prije toga ću iznijeti svoju procjenu da se Denis, kao istoričar, u ovoj situaciji sjetio pjesme Martina  Niemöllera, njemačkog intelektualca iz doba nacizma i onih njegovih stihova:


Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov.
                                       .....................
Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni.


I Denisu se, očito, upalilo crveno svjetlo tek kad je i„crvena Tuzla“ pala, a time zaprijetio i skori kraj njegovoj karijeri.


Mengele s ružom


A te hladne i sniježne decembarske noći, baš u pomoć, bio je dogovoren najambiciozniji ustanak protiv Lagumdžijinog lika i djela ikad. I vremenske neprilike, kao uz Igmanski marš i Drugo zasijedanje AVNOJ-a, i termin dogovora  - baš su bili ambijent za istorijsko-zavjereničke poduhvate. Samo je greška bilo mjesto radnje – hotel „Tuzla“, tada u državnom vlasništvu i pod budnom pažnjom bezbjednjačkih udarnika.  Elem, te večeri su  tuzlanski članovi Predsjedništva SDP BiH  Mirza Kušljugić, inače nenadmašni Lagumdžijin poslovni taldžija iz stranke,  Denis Bećirović i Jasmin Imamović. uz još neke članove Predsjedništva sa strane(čija imena neću pominjati, jer nisu bili inicijatori događaja), poručili da dikator Zlatko „mora pasti“.

 

I Denisu se, očito, upalilo crveno svjetlo tek kad je i„crvena Tuzla“ pala, a time zaprijetio i skori kraj njegovoj karijeri


Bilo je tu i nekoliko privrednika zaduženih za logistiku, a ja i jedan kolega iz Sarajeva zamoljeni smo da sačinimo i provedemo program medijskih aktivnosti. Najprije su dugačka uvodna izlaganja imali Mirza Kušljugić i Denis Bećirović koji su potanko opisali lične duboke rane pretrpljene od sarajevskog „Mengelea s ružom“. A onda su se svi prisutni potresno ispovijedili, uz kolektivni poklič na kraju: Smrt fašizmu!  Podijeljena su zaduženja ko će od prisutnih i na kojoj teritoriji BiH tražiti saborce, te preciziran terminski plan.


Najskuplja neobjavljena knjiga


I time je ustanak bio završen. Pričalo se da je prvi izdao Kušljugić, ali i da Denisovo „maslo nije za ramazana“, te da im je Zlatko obećao svašta, samo da i u narednoj deceniji budu odani kao u prethodnoj. Sviknut na ništavilo domaće političke arene, slučaj bih zaboravio za sve vremena, da mi baš u vrijeme februarskih protesta neki bivši uposelnici OSA-e nisu ponudli snimak mog rođenog glasa, revolucionarno užarenog, i to dok formulišem zaključke iz cjelovečernje ustaničke diskusije. I još su me „ose“ pitale da li bih za potrebe jednog interesnog kruga i za dobre pare, kao sudionik događaja, pa pomalo i pismen, bio spreman da snimljeni istorijski materijal sa cijele sjedeljke prekomponujem u predizbornu knjigu. Pare me jesu privlačile, ali ipak sam, s neugaslim ustaničkim žarom, rekao nepokolebljivo: Ja izdati ne znam!


Zašto se knjiga nije pojavila takođe ne znam, premda pretpostavljam da je i njeno nepojavljivanje dobro naplaćeno. U međuvremenu je došla pobjeda SDP-a na izborima 2010. Denis Bećirović je dobio funkciju predsjedavajućeg državnog parlamenta, smjenjivan, pa ponovo vraćan, ovisno od Dodikovog ćejfa. Jasmin Imamović je, do poslednjeg daha i suze branio načelnički prijestol, kad se februarska revolucija zavaljala i prema zgradi opštine. A Mirza Kušljugić je ponajviše hajrov'o.


Kušlje i ušlje


On je državni poslanik, a to su ljudi s najmanje posla i a najvećim platama u zemlji, uz to je univerzitetski profesor, pa je sa Zlatkom u raznim talovima, od kojih bi pipci nekih tuzlanskih uskoro trebalo izbiti na vidjelo. Kadriju Hodžića, tuzlanskog ginisovca iz upravnih/nadzornih odbora stavio je na čelo uprave „zlatne koke“ – BH Telekoma. A najzlatnija jaja, ipak, donosi njegov najintimniji pajtaš, Miralem Jahić kojeg je postavio za direktora tuzlanske Direkcije BH Telekoma. Prije ovog zlatnog rudnika, Jahić se proslavio uništavanjem nekoliko firmi, od čega je najveće štete država pretrjela u u lukavačkom Koksno-hemijskom kombinatu. Zahvaljujući Jahićevim mutnim poslovima s KHK-om i nekim švajcarskim fantomskim firmama, Tuzlanski kanton je morao ići na optuženičke klupe međunarodnih arbitražnih trubunala.

 

Pare me jesu privlačile, ali ipak sam, s neugaslim ustaničkim žarom, rekao nepokolebljivo: Ja izdati ne znam!


Ima li bolje preporuke da čovjek nastavi uspješnu mužu Telekoma? Svjestan svojih aferima, tamo je Jahić listom pozapošljavao supruge policijskih i tužilačkih funkcionera, te sinove svih guzonja i guzonjica u Tuzli i TK-u. Dakako. Oni koji nisu sinovi i kćeri ni jednih ni drugih, a ni žene čuvara pravde i reda, a takvih je bar pola zaposleno, moraju izdvojiti od 20 do 25 hiljada KM za radno mjeso u ovoj firmi snova. I, boga mi, lista čekanja je – evo mi ti!


I zato, još jednom ponavljam, nije sve u Lagumdžiji; puno toga je i u Kušljama i moralnim ušljama koji dominiraju SDP-om; i ništa se tu neće promijeniti dok sva predsjedništva, od vrha pa do onih u mjesnim odborima, ne budu promijenjena. Jer, šta su sve ove decenije radili? Naredni vikend bit ću u mom Podrinju i sa komšijama zagrađivati idiličnu šumu s pogledom na Drinu. To, naravno, nije važno, ali jest nešto drugo. Ako Ronaldu i ostalim Realovim zvijezdama taj vikend bude najbaksuzniji u karijeri, ako nekim čudom nad čudima Sloboda ipak trijumfuje na Bernabeu, prvog donosioca radosne vijesti darovat ću s pet duluma šume! Svi ste svjedoci obećanja.  

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!