(Preuzimanje teksta nije dozvoljeno bez saglasnosti redakcije DEPO Portala)

1.    Kulin Ban

Ukratko, Kulin Ban je primjer mudrog vladara od kojeg bi i današnji političari imali šta da uče.

Ovaj bosanski ban vladao je Bosnom od 1180. do 1204. godine. Poznat je po svojoj povelji koja se smatra prvim pisanim dokumentom koji svjedoči o postojanju bosanske državnosti. Sa izuzetkom jednog vojnog pohoda, koji je protiv Bizantije vodio 1183. godine, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru, ali i značajno ekonomski napredovala.

Politički stabilna, Bosna za vrijeme vladavine Kulina bana bilježi privredni prosperitet koji se ogleda u razvoju rudarstva i uspostavi trgovačkih veza sa dalmatinskim gradovima, u prvom redu sa Dubrovnikom.

Kulinova vladavina u narodu je zapamćena i kao razdoblje blagostanja. U tome leži porijeklo izreke "Za Kulina bana i dobrijeh dana".

Iz njegovog vremena sačuvan je prvi pismeni dokaz postojanja narodnog bosanskog jezika. Radi se o Povelji Kulina bana, napisanoj 29. augusta 1189. Ova povelja poznata je kao rodni list bosanske državnosti. U njoj se navodi da Bosna ima svoga vladara, prijestolje, odnosno svoju vlast, i da je uređena zemlja.

Kamo sreće da se ijedan današnji bh. političar može makar upola time podičiti!

2.    Tvrtko I Kotromanić

Ovog bosanskog kralja slabo se danas Bosna sjeća, a tek prije dvije godine gradonačelnik Tuzle dao je da mu se napravi veliki spomenik u solnom gradu.

Stjepan Tvrtko I Kotromanić, rođen oko 1338. godine, bio je bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Za vrijeme njegove vladavine ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, a kuje se i prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva.

Sve ovo doprinijelo je da se Tvrtko danas imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne.

3.    Fra Anđeo Zvizdović

Fra Anđeo Zvizdović je primjer mudrosti u borbi za opstanak jednog naroda, te se stoga s pravom našao na našoj listi.

Rođen je u Uskoplju 1420. godine, a umro u Fojnici 7. juna 1498.  Rođen je na Zvizdama, iznad današnjeg Uskoplja, pa od toga dolazi prezime Zvizdović. Bio je  svećenik, franjevac i upravitelj Bosanske franjevačke kustodije.

Anđeo Zvizdović je 28. maja 1463. godine od sultana Mehmeda II Osvajača isposlovao Ahdnamu. Vrlo brzo je shvatio političku stvarnost da su Turci tu, i da će se dugo zadržati, pa je pobjedničkom i okrutnom sultanu i osvajaču, kad se vraćao iz Jajca, gdje je smaknuo posljednjeg bosanskoga kralja (iako mu je prvotno bio obećao sačuvati život), na Milodražu kod Brestovska, pristupio i zamolio ga da franjevci, a preko njih i preostali katolici, mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru.

 
Mehmedu el Fatihu je to izgledalo politički razborito pa je tada 28. 05. 1463. izdao glasovitu Ahdnamu (povelju), kojom je dozvolio povratak onima koji su pred Turcima izbjegli i zajamčio franjevcima i katolicima nesmetano ispovijedanje vjere, osobnu slobodu i sigurnost imovine.

Bilo je to obostrano izlaženje ususret: sa strane fra Anđelove - priznanje nove vlasti, sa strane Mehmeda II - uvažavanje novih, katoličkih podanika i njihovih predstavnika, franjevaca. Ahdnama je bila osnovna pravna isprava na koju su se uvijek iznova pozivali bosanski franjevci. Njom su branili osnovna ljudska prava svog naroda.

Danas Ahdnama služi kao primjer mudrog poteza jednog razboritog bh. svećenika.   

4.    Mehmed paša Sokolović

Po jednima bosanski pravoslavac prinudno preveden na islam, po drugima Bosanac koga je sudbina odvela u Istanbul, tadašnji veliki obrazovni centar, i otvorila mu mogućnost da postane jedan od najvećih svjetskih vladara.  

I dok se historičari i danas spore oko ovog pitanja, u knjigama je zapisano sljedeće: Mehmed-paša Sokolović rođen je 1505. ili 1506 u Sokolovićima kod Rudog, a umro je 1579. u Istanbulu. Rođen je pod imenom Bajica - Bajo Nenadić, kao dijete pravoslavnih roditelja. Sa šest godina odveden je u osmanlijsku vojsku na adžami-oglan, više poznat kao danak u krvi. Podvrgnut je pod oštru vojničku disciplinu u osmanlijskoj vojnoj akademiji u Istanbulu, gdje je primio islam. Ovo je bila uobičajena praksa u osmanlijskoj vojsci u to doba.

Već istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), u vrijeme sultana Sulejmana I Veličanstvenog, Mehmed-paša Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Godine 1543. postaje zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), a 1546. biva unaprijeđen u kapudan-pašu (admirala). Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i perzijskom frontu, dobija položaj trećeg vezira, 1555. godine.

Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva. Dana 28. juna 1565. biva unaprijeđen na položaj velikog vezira. Nakon smrti sultana Sulejmana Veličanstvenog pod opsjednutim Sigetom, 6. novembra 1566, janjičari na juriš zauzimaju sigetsku tvrđavu tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije, punih 13 godina, bio je u sklopu Carstva jedan od najsnažnijih svjetskih vladara.

Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva. Od njih je svakako najpoznatija ćuprija na Drini, koja je tematska osnovica romana 'Na Drini ćuprija' poznatog bh. pisca i nobelovca Ive Andrića.

5.    Gazi Husrev-beg

Za njegovo ime vežu se brojni veliki vojni uspjesi, a imao je i ogroman uticaj na razvoj Bosne, naročito grada Sarajeva. Obnovio je Carevu džamiju i izgradio čuvenu Gazi Husrev-begovu džamiju, biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate zgrade.

Gazi Husrev-beg (1480.-1541.), bošnjački beg u Osmanlijskom carstvu u prvoj polovini 16. vijeka, bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznačajnijim namjesnikom osmanlijske Bosne. Rođen je u Serezu u Grčkoj. Otac mu je bio Bošnjak iz Trebinja, dok mu je majka bila Seldžuka, kćerka sultana Bajazida II.

Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Za manje od tri godine osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je odlukom carskog divana imenovan bosanskim sandžak-begom.

Pod vodstvom Gazi Husrev-bega, Osmanlijska vojska je brzo napredovala u ratovanju. Gazi Husrev-beg je također osvojio utvrđene gradove Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu.

Usljed izdaje, izgubio je život u bici u Crnoj Gori 1541. godine.

6.    Hasan Kjafja Pruščak

Hasan Kafi Pruščak bio je jedan od najplodonosnijih bošnjačkih školnika i jedan od najvećih bošnjačkih mislilaca. Jedini filozof svjetskog renomea kojeg je Bosna ikada dala.

Rođen je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Istanbulu punih devet godina, a 1583. je imenovan za kadiju prusačkog kadiluka. Napisao je, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz različitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologija i logika.

Poznato je njegovo djelo 'Zrcalo za Prinčeve' - pomodna rasprava o vlasti, kao i spisak bošnjačkih učenih autora. Iz oblasti logike/filozofije, Pruščak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (stručno obrađen komentar na prvo djelo).

Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dženetske Bašče - O Temeljima Vjerovanja'.

U svom naučnom stvaralaštvu, Hasan Kafija Pruščak je napisao više djela i brošura iz akaida u kojima pojašnjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel džema'ata. Ta djela su odigrala veliku ulogu u osvješćivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i susjednim predjelima.

Hasan K. Prušćak je jedini filozof svjetskog glasa kojeg je BiH ikada dala.

7.    Staka Skenderova

Jedina žena koja se našla na našoj listi 12 bh. mudraca – s pravom, jer je njeno djelovanje ostavilo velikog traga u historiji ove zemlje.

Hadži Staka Skenderova, srpska kaluđerica, bila je prva sarajevska spisateljica i učiteljica. Autorica je „Ljetopisa Bosne 1825 – 1856“. Govorila je ruski i turski jezik, te je radila kao saradnik ruskog konzula u BiH, Aleksandra Giljferdinga.

Njena porodica doselila je u Sarajevo iz Prijepolja, a o Stakinom zvaničnom obrazovanju nema pisanih podataka. Zna se da je „mnogo čitala“ i bila jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Uz brata koji je kao ćurčija šio za tursku vojsku, Staka je rano naučila turski jezik, koji joj je značajno pomogao da svoje zahtjeve i realizira kod turske uprave. Vjeruje se da je sama naučila pisati.

Staka je bila veoma neobična žena u vrijeme kada je živjela. Zaredila se na hadžiluku u Jerusalemu, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ni ženskih manastira ni pravoslavnih kaluđerica, Staka je svojim spoljnim izgledom i oblačenjem oponašala ženu koja se "odrekla ovog svijeta", te je nosila muško odijelo.

Za svoje ciljeve osnivanja škole za žensku djecu, Staka je bila i prva žena iz Sarajeva koja je posjetila sultana Aziza u Carigradu. Djevojačka škola Stake Skenderove otvorena je 19. oktobra 1858. godine.

Stakinu školu pomogao je i Topal Osman-paša, a pohađala su je i njegova ženska djeca. U školu su upisivana djeca muslimanskih i jevrejskih porodica iz Sarajeva – bogatiji su plaćali škoalrinu, dok je za siromašnu djecu školovanje bilo besplatno.

Ženska škola Stake Skenderove danas se smatra začetkom opismenjavanja žena u Sarajevu. Život Stake Skenderove okončao je tragično, kada su je 1891. godine na Ilidži pregazila konjska kola. Umrla 26. maja 1891. godine, a sahranjena na pravoslavnom groblju na Koševu.

8.     Josip Vancaš

Ličnost koja je  oblikovala današnji identitet Sarajeva i BiH; njegova djela govore više od hiljadu riječi.

Josip Vancaš (Sopron, 22. mart 1859. – Zagreb, 15. decembar 1932.) je poznati arhitekta. Studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču 1876-81, a zatim radio u atelieru F. Fellnera i H. Helmera u svojstvu crtača na projektima za neka pozorišta, pa i za Hrvatsko narodno pozorište u Zagrebu.

Na poziv bosanske vlade dolazi 1883. u Sarajevo, gdje je proveo najveći dio života i bio vodeća ličnost u arhitekturi. Proučavao je bosansko narodno graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih karakterističnih elemenata ostvariti "bosanski stil". Bio je neobično produktivan i od 1883.-1921. sagradio je 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, šest hotela i kafana i izveo niz pregradnji.

Kao zastupnik u bosansko-hercegovačkom saboru podnio je 1911. rezoluciju o zaštiti spomenika kulture u BiH.

Josip Vancaš uradio je projekat za izgradnju Katedrale u Sarajevu kombinujući elemente romanike i gotike, i tako stvorio sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Po tom projektu urađen je i dio enterijera. Za izgradnju sarajevske Katedrale i zgrade Zemaljske vlade, 1889. godine odlikovan je viteškim križem Franje Josipa I, a 1898. odlikovao ga je i papa Lav XIII viteškim križem Sv. Georga. Pisao je o kulturnoj tradiciji BiH.

9.    Ivo Andrić

Nobelovac o kome se gotovo sve zna,  književnik, diplomata, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj od 1939. godine. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine za kompletno književno djelo o historiji jednog naroda, s romanom 'Na Drini ćuprija' (1945.) kao vrhuncem tog djela.

A novac od Nobelove nagrade darovao je biblioteci za kupovinu knjiga siromašnoj djeci BiH.

Ovaj veliki bh. pisac rođen je u Docu kod Travnika, a njegova porodica je porijeklom iz Sarajeva. Rodio u hrvatskoj porodici Antuna Andrića, sudskog podvornika, i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne. Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad vanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. svoje cjelokupno živono djelo ovjekovječio je  Nobelovom nagradom.

10.     Emerik Blum

Smatra se tvorcem ekonomskog procata BiH u njeni zlatnim vremenima do početka rata 1992. godine.

Emerik Blum (Sarajevo, 1911 - 1984) osnivač je i prvi direktor Energoinvesta,  jedne od najvećih bh. kompanija. Diplomirao je elektrotheniku na Univerzitetu u Pragu.

Potekao je iz skromne jevrejskej porodice. Već u svojim dvadesetim, zajedno sa Oskarom Danonom, Mešom Selimovićem, Ismetom Mujezinovićem i Vojom Dimitrijevićem, pokreće Collegium Artistucum. Godine 1941. je odveden u ustaški logor Jasenovac gdje je kao zatvorenik, tada već diplomirani inžinjer, održavao električnu centralu. Organizira uspješan bijeg iz tog logora 1944. godine.

Poslije II svjetskog rata bio je načelnik u Ministarstvu idustrije i rudarstva u BiH, generalni inžinjer Generalne direkcije Savezne elektroprivrede, generalni direktor Direkcije za elektropriverdu Vlade FNRJ, pomoćnik ministara Elektroprivrede, predsjednik Komiteta za elektroprivredu... Ipak, njegova blistava karijera počinje 1951. godine rješenjem vlade kojim se osniva preduzeće Elektroprojekt, od kojeg za nekoliko godina nastaje preduzeće ENERGOINVEST.

Pored njegovih uspješnih povezivanja sa elektro-firmama iz Francuske, Emerik Blum je i odlikovan ”LEGIJOM VITEZA ČASTI” Francuske 1974. godine, a bio je i gradonačelnik Sarajeva od 1981. do 1983. godine. Umro krajem juna 1984. godine nakon što je završio svoje posljednje poslove u odboru za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

11.     Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović bio je jugoslavenski književnik i nedvojbeno najveći filozof među piscima na čitavom Balkanu - za sva vremena.

Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.

Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu. Potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna Filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Godine 1971. Je penzionisan i seli se u Beograd.

Meša Selimović zasigurno spada među najveće bosanske književnike, ali i velike pisce ranga evropskih klasika, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva romana - "Derviš i smrt" i "Tvrđava".

 
Kao i svi velikani BiH, imao je goleme nesporazume sa sredinom odakle je poticao i zbog toga je danas predmet raznih pokušaja manipulacija po pitanju vlastitog  identiteta.

12.      Branko & Hamdija (B&H)

B&H je danas brand oznaka za vrijeme koje označavamo i kojeg se sa sjetom sjećamo kao - „zlatne godine BiH“. Njihov doprinos tom vaktu je nemjerljiv.

Hamdija Pozderac bio je bh. političar, predsjednik predsjedništva BiH i predsjednik ustavne komisije SFRJ 1970-ih i 80-ih godina. Rođen je 15. januara 1924. godine u Cazinu.

U svom odnosu prema BiH protivio se svemu što je imalo predznak samo jedne nacije. Često je bio kritikovan zbog svog protivljenja „boljem organizovanju Muslimana“, ali je to, u suštini, posljedica njegovog stalnog insistiranja na zajedničkoj izgradnji i organizovanju. To je ponekad imalo loš odraz na politiku prema Muslimanima, no u svakom pogledu se pozitivno odrazilo sprječavanje širenja srpskih i hrvatskih nacionalista u Bosni.

Njegovo uklanjanje sa političke scene Jugoslavije, kao najjačeg političara kojeg je BiH imala za vrijeme komunizma, može se jedino dovesti u vezu sa njegovim insistiranjem, kao predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, na nemijenjanju osnovnih načela Ustava iz 1974. godine, koji su dali Muslimanima (kasnije Bošnjacima) status naroda unutar SFRJ.

Branko Mikulić bio je  visokopozicionirani dužnosnik SR Bosne i Hercegovine i osmi po redu predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Rođen je u Podgrađu 10. juna 1928., u uglednoj hrvatskoj porodici iz okolice Bugojna. Borio se da SR BiH bude ravnopravna sa drugim federalnim jedinicama, te je ponudio razvojni program: hiljadu škola, hiljadu biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način napretka ondašnje BiH.

S mladom ekipom saradnika, među kojima su se isticali Hamdija Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti, sa ciljem potpune afirmacije muslimana, te revitalizacije Hrvata na političku scenu SR BiH. Muslimani, koji su se u ranijim popisima SFRJ tretirali kao neopredijeljeni, pod vladavinom Mikulića izborili su pravo na nacionalnu samobitnost.

Bio je zaslužan za ekonomski preporod zapadne Hercegovine, te skidanje etikete ustaškog, klerikalnog i neprijateljskog područja unutar Jugoslavije. Početkom 1970ih Mikulić se energično odupro nacionalističkim i liberalnim smjerovima unutar zemlje, zastupajući čvrsti kurs Saveza komunista Jugoslavije (SKJ).

Na taj način je preživio čistku iz 1972. koja je pomela hrvatske i srpske reformističke lidere unutar Jugoslavije. Branko Mikulić je održavao blisko savezništvo sa Hamdijom Pozdercem i ostalim bosanskim muslimanima, partijskim liderima u Sarajevu, ostajući u trajnom sukobu sa dogmatskim i informbiroovskim snagama u SKJ. Svoju poziciju je učvršćivao držeći se Titove teorije, tvrdeći da su svi nacionalizmi jednako opasni, te da su za SR BiH najopasniji oni iredentistički što dolaze iz Beograda i Zagreba. Ovakva dogmatičnost rezultirala stalnim udarima od strane tadašnjih beogradskih liberala, Ljubomira Tadića, Dobrice Ćosića i Mihaila Markovića.

Mikulić je uspio učiniti bosansku privredu konkurentnom, ne samo u domaćim nego i u međunarodnim razmjerima, udruživši privredne kapacitete u tzv. velike sisteme (Unioninvest Sarajevo, UPI Banka Sarajevo, Energoinvest Sarajevo, RMK Zenica, Hepok Mostar, SOKO Mostar i dr.). Mnogi danas tvrde kako je razvoj BiH unutar Jugoslavije bio najznačaniji poslije Drugog svjetskog rata upravo u vrijeme kada je Branko Mikulić bio član predsjedništva SR BiH.

Mikulić je bio zaslužan i za to da je XIV Zimske olimpijske igre dobilo Sarajevo, koji nije imao nikakvu sportsku infrastrukturu niti tradicije u zimskim sportovima, u usporedbi sa SR Slovenijom. Kao što je poznato, olimpijada u Sarajevu je postigla izuzetan uspjeh, a Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, nahvalio je Mikulića u jugoslavenskim i međunarodnim medijima.

Branko Mikulić umro je u Sarajevu 12. aprila 1994. godine.

B & H je danas brand oznaka za zlatne godine BiH koje su traje dvadesetak godina (1970-1990) ali su zaustavljene pohodom agresivnih nacionalističkih politika iz susjedstva.

13. Alija Izetbegović

Kada smo prvi put pravili ovu listu (2014. godine) na njoj nije bilo Alije Izetbegovića. Smatrali smo da još ne postoji historijska distanca naspram uloge ovoga pisca i političara u bh. povijesti.  Ipak, ima niz dobrih razloga zbog koji se sada nalazi na listi mudraca ove zemlje i njenih ljudi.

Alija Izetbegović je prvi predsjednik međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, predsjednik bosanskohercegovačke države i vrhovni komandant bosanske armije u najtežem periodu njene historije. Izetbegović je tvorac moderne Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović rođen je 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Odrastao i školovao se u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu. Kao pravni savjetnik radio je u više sarajevskih preduzeća.

Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja dva puta je zatvaran i osuđivan. U poznatom, politički montiranom “Sarajevskom procesu”, kao prvooptuženi u grupi od trinaest muslimanskih intelektualaca, osuđen je na 14 godina zatvora.

Pokrenuo je formiranje Stranke demokratske akcije i na prvoj osnivačkoj skupštini SDA 25. maja 1990. godine postao njen prvi predsjednik. Nakon pobjede SDA na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima 1990. godine, Izetbegović je izabran za prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, izabran je za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, 2000. godine podnio je ostavku na mjesto člana Predsjedništva BiH.

Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te knjiga “Islam između istoka i zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”. Ove knjige prevedene su na nekoliko jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu “Moj bijeg u slobodu”, a 2000. godine knjigu “Sjećanja” (autobiografski zapis). Godine 2004. su objavljena sabrana djela Alije Izetbegovića u 10 tomova.

Dobitnik je niza priznanja i nagrada kao što su Nagrada Kralja Fejsala, medalje Centra za demokratiju iz Vašingtona, a najuticajniji španski list, madridski “El-Mundo”, izabrao je Aliju Izetbegovića 1995. za ličnost godine u svijetu. Istanbulski Marmara univerzitet dodijelio mu je 1997. godine titulu počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava, uspostavu mira, ali i kao uglednom pravniku. Na forumu u Kran Montani 1998. godine dobitnik je prestižne nagrade za unapređenje ljudskih prava.

Alija Izetbegović je umro 19.10.2003. i sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

Njegovo ime i danas izaziva kontroverze, za jedne je otac moderne BiH, za druge sve drugo.  Ali, bilo kako bilo, u vrijeme njegove vladavine BiH je, nakon burne historije, postala samostalna država. Ostaće zapamćena izjava Richarda Holbruka, tvorca Dejtonskog sporazuma: “Da nije bilo Alije Izetbegovića, danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine”.

U svakom slučaju, trebat će još vremena da se potpuno objektivno sagleda uloga Alije Izetbegovića u povijesti ove zemlje, ali ona bez njegovog imena sigurno neće biti ispisana.

SAVREMENIK KOJI BI MOGAO UĆI U  'BH PANTEON MUDRIH' – GORAN BREGOVIĆ Možda je za mnoge neočekivano da se Goran Bregović uvrsti na ovakvu listu, ali je definitivno ličnost koja zna da prepozna i izrazi identitet zajednice iz koje je potekao i ime Bosne širi čitavim svijetom. I možemo ga otpužiti da je plagijator, škrtac, pobjegulja i medijska varalica, ali mu pamet i mudrost nikako ne možemo osporiti. Rođen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu, muzičar, bivši vođa grupe "Bijelo dugme", te pisac tekstova zabavne i filmske muzike. Na nastupu Beštija, njegovog benda iz srednjoškolskih dana, primijetio ga je Željko Bebek i pozvao da svira bas gitaru u njegovoj grupi „Kodeksi“, što je Goran prihvatio. U to vrijeme Bregović sa basa prelazi na solo gitaru, a te 1970. godine grupa svira u sastavu: Goran Bregović, Željko Bebek, Zoran Redžić i Milić Vukašinović. U jesen '71. Goran upisuje studije filozofije i sociologije ali odustaje na četvrtoj godini. U isto vrijeme Milić Vukašinović odlazi u London tako da Bregović i Redžić počinju svirati u grupi „Jutro“. Tokom nekoliko sljedećih godina grupa često mijenja postave, a 1. 1. 1974. grupa „Jutro“ postaje „Bijelo dugme“. Kultni rok bend postaje jedna od najpopularnijih grupa tadašnje Jugoslavije krajem 70-tih i polovinom 80-tih godina prošlog vijeka, a Bregović nesporni vođa i jedini stalni član grupe za cijelo vrijeme njenog postojanja. Kako je vrijeme „Bijelog dugmeta“ prolazilo, tako je i Bregović ulazio u svijet filmske muzike. Njegov prvi projekat je bio film Emira Kusturice „Dom za vešanje“ (1989.) koji se postigao veliki uspjeh (i film i muzika iz filma). Bregović i Kusturica nastavljaju saradnja i na Kusturicinom sljedećem filmu - Arizona Dream snimljenom 1993., a Bregovićevu muziku izvodi mega popularni američki roker Iggy Pop.   Sljedeći Bregin projekat, muzika za film „Kraljica Margo“ Patrisa Šeroa opet postiže veliki uspjeh, a film dobija i dvije nagrade na Kanskom festivalu 1994. Sljedeće godine Zlatnu palmu osvaja Kusturicin film "Bila jednom jedna zemlja" za koji opet Bregović komponuje muziku. Danas je Bregovićeva muzika fuzija popularne muzike sa tradicionalnom polifonom muzikom sa Balkana, tangom i duvačkim orkestrima. Vrlo popularan u istočnoj Evropi, Bregović je nekoliko puta optuživan i za krađu originalne romske i narodne muzike sa Balkana i za njeno prerađivanje i prisvajanje autorstva. No, čak i ako je tako, umijeće mu se ne može osporiti.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)