Autor: Zana Kološ, Azramag.ba

U trenutku kad sam kontaktirala jednog od najboljih kantautora u Regiji, Aldina Kurića – Al'Dina, bio je u Jajcu. Rekao je da uskoro dolazi u Sarajevo, ali ne i da njeguje bolesnog oca. Kad sam kasnije u razgovoru to shvatila, bilo me je stid što sam ga uznemirila u tim najtežim trenucima za svakog čovjeka i željela sam da odustanem od razgovora. To sam mu i rekla. No, iznenadio me profesionalizmom i rekao da će, ipak, naći vremena za pitanja koja sam pripremila, a koja su mi u tom momentu izgledala trivijalno za situaciju u kojoj se on nalazi. Kaže da je uvijek je bio iskren, obećao je razgovor i želi da to ispoštuje. Tako je i bilo.

- Čini mi se da mi je svaka godina sve bolja kako marljivo radim na svom duhovnom oslobođenju i mentalnom razvoju, tako da se sada radujem svakom novom danu i samo posmatram film svog života i likove u njemu. Nastupa je bilo, ali je onaj s Macom (Draganom Marinkovićem, op.aut.) u Kopenhagenu bio poseban. Tada smo napravili pravu atmosferu koja je urodila plodom i pjesmom i zajedničkom saradnjom, uz „Ohridsko ljeto” i mnogo drugih dobrih koncerata – kaže Aldin.

Imali ste mnogo medijskih nastupa u Srbiji, a bilo je i mnogo intervjua. U jednom kažete: „Ne volim da pričam o svojoj muzici, jer ona sama govori za sebe” te da plačete kad pišete pjesme. Je li to baš tako?

- Danas, kada sam dobro ušao u zen mudrost i sufijsku mistiku iz kojih crpim znanje, i ponovo razumijevam stvarnost kao novi čovjek, mogu da kažem da sam mnoge stvari ne znajući i sam radio pišući pjesme. U tim momentima čudnih stanja svijesti „dobio sam” nove riječi i tonove. Da pojednostavim, ako pravimo pjesmu ili nešto drugo, koristeći znanje i razum, onda će to uvijek ličiti na nešto što je već objavljeno.

Šta je znanje nego samo skup informacija iz vanjskog svijeta, koje smo prikupili tokom života, a ako hoćemo nešto sasvim novo i nečuveno da stvorimo, onda moramo ići u stanje izvan svijesti, znanja i razuma. A to je područje našeg neznanja, koje uopće nije prazno nego je, naprotiv, polje iz koga dolazi inspiracija. Tako i ja plačem kad čujem svoju novu pjesmu, jer je porađam kao dijete i ne znam kakva će se roditi. I onda je i ja prvi put vidim i čujem i naježim se ili plačem. Kad se radi plagijat, onda nema ushićenja. A danas su uglavnom plagijati. I ljudi su postali plagijati. Cure su kao Ceca i svaka ima iste cipele, a muškarci su svi isti, mentalno i fizički. Sve je u šablonu, pa i pjesme i ljudi.

Kompletan tekst možete pročitati u print izdanju Magazina Azra (broj 927)

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)