Piše: Edina Kamenica (Oslobodjenje.ba)

Dok su se peli uzbrdicom, Slobodanka je ponovo u glavi redala slike iz onog ranog jutra, u noći 26. na 27. juni 1992. godine, kada su se, prema tvrdnjama iz sudskog spisa, istom tom stazom peli i njena, tada 67-godišnja majka i 72-godišnji otac.

- I svaki put je, posebno kada bude godišnjica, uvijek isti film. Prvo mi padne na pamet da je pala granata, ubila je tu djecu, haos je nastao, dolaze onda Samir Bejtić i Armin Hodžić na vrata mojih roditelja u Ulici Dragice Pravice 7, kucaju, tata pali šibicu, onu Unproforovu zelenu... Nije bilo struje i njih dvoje su sjedili u polumraku, tata otvara vrata... Prije toga, mama je čitala knjigu "Fojnica kroz vijekove", ostala joj je na stolu, pored lijekova, naočala... I, nakon što je tata otvorio, ulaze, prekidaju telefonsku vezu (tata je platio osamdeset maraka da bi dobio broj telefona kako bismo mogli da se čujemo, i zbog lijekova i svega, jer je mama u martu izašla iz bolnice poslije operacije kuka), legitimisanje, odvođenje... Sto je ostao pomjeren da bi mama sa štakom mogla proći. I, kažem, kad god se penjem na Kazane, najviše razmišljam o tome kako se mama uspjela popeti gore, gdje su im, opet po spisu, jer je bilo hladno, dali ćebad i napravili kakao... Poslije su ih zaklali..., priča Slobodanka.

Lebdjeti nad zemljom

Slobodanka Komljenac - Macanović nam priča da je, i idući na Kazane s gospodinom Hillom, koji ju je pozvao da odu do te jame, najmanje deset puta ponovila, što naglas, što u sebi, "kako si išla ovuda, moja mama... Noge kraće osam centimetara i s ortopedskom cipelom koja je kompenzirala taj nedostatak. Kako si se osjećala gledajući ubistvo moga oca? Jer, vidjevši da oca ubijaju, počela je vrištati i onda je on zarezao nož". Slobodanka načas ušuti.

Prisjeća li se tada trenutka kada su se uspeli, a ona rekla Hillu da joj se čini kako bi najbolje bilo nekako lebdjeti nad tom zemljom, toliko krvavom. Hill je bio potresen.

- Imala sam dojam da je birao riječi kojima će se obraćati. Zaista me se dojmio. Toliko je skroman, spontan, suosjećajan. Zanimalo ga je sve o onome što znam o smrti mojih roditelja, ali i o onome što se poslije dešavalo. Moj otac nikada nije identifikovan, a od majke su pronašli samo jednu kost. I, nakon što je uzeta za analizu DNK, nestala je i ona. Tako da ja od svoje majke imam samo njen smrtni list. Gospodin Hill je obećao da će se zainteresirati za sudbinu mojih roditelja, govori Slobodanka, koju je otpravnik poslova američke ambasade pitao da li je član nekog udruženja.

- Nisam, nijednog. Ja sam uvijek bila slobodan strijelac. Mnogo toga mi smeta u tim udruženjima, iako su ona sigurno puno doprinijela da žrtve ne budu skroz zaboravljene. Opet, ne bih mogla biti ni dio nekog od onih ''tamo'', jer znam: Ako ja kažem da je bila agresija, oni će reći da nije i tu je priča završena. Ako kažem, ubijali su nas s brda, na oči nam je JNA izvukla tenkove i gađala nas snajperom i teškom artiljerijom, među nama neće biti priče, a svaka priča od toga i počinje, navodi Slobodanka.

U trenutku kada Radoslava i Marinu Komljenac odvode u smrt, njihova kćerka Slobodanka je uposlenica Doma zdravlja Sarajevo.

Mostovi pomirenja

- Bila sam i pripadnica Armije BiH. Dakle, svaki četvrti dan smo radili, dežurali 24 sata, a ostala tri dana gledala sam da doprinesem nešto svojoj jedinici. Samohrana majka sam bila. Saznavši da su mi roditelji odvedeni, počinjem ih tražiti. Petnaest dana mi policija iz Logavine daje osiguranje i brigada Muje Zulića mi daje dva vojnika s kojima odlazim u roditeljski stan. Inače, prvi dan sam se javila glavnoj sestri, objasnila šta se desilo mojim roditeljima i zamolila je da pošalje zamjenu. Poslije 20 dana sam dobila otkaz, na vrlo ružan način sam ga dobila! Dvije i po godine nisam radila, da bi onda me u Hitnoj pomoći zaposlio dr. Alija Mulaomerović. Na intervenciju Mirka Pejanovića je to bilo, ali i bez toga bi on mene primio. To sam i gospodinu Hillu rekla. Mulaomeroviću bih dala Nobelovu nagradu. Niko me tada nije htio saslušati, a on je '94 - '95. godine u Hitnu primao razne žrtve. Spajao nas je, pravio mostove pomirenja, ne znajući šta u kome čuči. Velika je to bila hrabrost. Primio je, tako, Vezirku, čiji je muž ubijen u Srebrenici, majku dvoje djece, primio je sve ljude iz sarajevskog zdravstva, Vildanu, Martu, Šefiku, Jelicu, Berinu. Ilijas Pilav i ja smo radili u hirurškoj ambulanti zajedno. Njegov brat je ubijen u Srebrenici. Jedini je direktor koji je tako radio, govori Macanović, ne skrivajući radost što je tada ponovo dobila posao i time stekla šansu da prije dvije i po godine ode u penziju.

- Ni od koga nisam ništa ružno doživjela u institucijama kojima sam se obraćala, tražeći istinu o mojim roditeljima, ali nisam dobila nikakvu informaciju. Ljudi su više suosjećajni bili, na neki način i postiđeni zbog svega što se desilo na Kazanima i kasnije. Ovo su činjenice: od 2004, kada mi je javljeno da je mama identifikovana i kada su mi predate dvije kosti, do danas me više niko nije pozvao. Ne znam ni gdje su posmrtni ostaci izvađeni iz Kazana, jesu li još u Lukavici. Jedini poziv sam imala iz ICMP-a 2009. godine, nakon teksta u Oslobođenju "Slobodanka ima samo smrtni list svoje majke". Rekli su mi da druga kost ne pripada mojoj majci, ali mi nisu mogli reći čija je. Ne mogu reći da nemam nade, ali, realno, ne vjerujem više u njihov pronalazak. Samo znam, i to sam rekla gospodinu Hillu, da imaju krvne uzorke moje četiri tetke, moga ujaka, moje sestre i mene, a, eto, tajac... I tako, svake godine do godišnjice Kazana. Ali, uvijek je žalosno kada se politika umiješa, govori nam Slobodanka, koja bi, osjeća se to, bila sretna da je potpredsjednik FBiH, kada pođe na to mjesto, pozove.

Razumije ona što Svetozar Pudarić, kako sam kaže, neće nikog da vuče za rukav, ali i zna da se osipaju porodice žrtava. Tako dođosmo i do priče o postavljanju spomen-obilježja na Kazanima, što je, kako smo vidjeli iz saopštenja Ambasade SAD-a, podržao i otpravnik poslova Hill.

- Spomenik je nešto što ostavlja poruku za sadašnje i buduće generacije. Na tom spomeniku bi morala biti imena ljudi za koje se zna da su identifikovani, a gore, na Kazanima, ubijeni su po izjavama iz sudskog spisa. Ne možeš praviti spomenik "neznanom junaku", je li tako? Mislim da taj spomenik niko ne bi posjećivao, došla bih ja, eventualno moj sin, moja sestra, kada iz Kanade doputuje. Zar nije bolje, pametnije podići spomenik svim ubijenim građanima Sarajeva, kao što je onaj ubijenoj djeci, i u okviru njega imenom i prezimenom navesti i žrtve Kazana. Navesti 11.541 ime, mislim da je taj broj. Pa, meni je ubijena i svekrva granatom 29. maja, stric je ubijen 2. maja na Grbavici, strina '94. godine, od moje snahe je majka ubijena granatom, njen brat je ranjen taj dan, a 15 dana kasnije je umro. Sve su to žrtve. Kada su bile crvene stolice, nisam nikako mislila da jedna stolica nije i njihova, govori Slobodanka, od koje saznajemo i za još jednu pravnu bitku koju vodi sa sestrom.

Zapisničarka i stan

Naime, samo 15 dana nakon njihovog odvođenja u smrt, stan Radoslava i Marine je proglašen napuštenim, opljačkan je, a u njega ulazi izbjeglica sa Stupa. Sada tu živi, kakve li slučajnosti, osoba koja je 1989. godine, kada je Radoslav dobivao taj stan od boraca, bila zapisničarka!

- Kome god smo se obratile, kažu, niste na vrijeme tražile povrat, a niko se ne pita da li sam ja psihički bila sposobna za rokove, da li se tada sestra bojala za mene i za moga sina, s obzirom na to šta se roditeljima desilo? Za sve postoji vrijeme. A, zar se stambena jedinica iz koje je nositelj stanarskog prava s bračnim drugom odveden i ubijen, zaklan, može imenovati napuštenom isto kao da je on svojom voljom uzeo kofer i otišao u Beograd, recimo? Na osnovu čega i ko je moga oca proglasio mrtvim kada on nije identifikovan? Ako ćemo po zakonu, treba smrtni list da bi stan bio otkupljen. Mi smo slučaj predale na sud, ali ne znam tačno ni dokle je tu došlo. Advokat nas je prevario, drugog je teško naći. Da li zato što su Kazani u pitanju, ne znam. Čula sam da je predviđen zakon vezan za takve slučajeve i da je povučen iz procedure, a jako je malo primjera poput nas. Ništa nemamo sestra i ja od svojih roditelja. Po rodbini smo tražile i pronašle tek šest maminih radova, heklala je cijeli život. Otac je u SUP-u zaradio penziju, mama je u penziju otišla kao farmaceutski tehničar, 40 godina braka su proživjeli. Zašto bismo sada, moja sestra prije svega, jer je ona bila član tog domaćinstva, nekome poklonile taj stan?, kaže Macanović, kojoj je Nicholas Hill rekao kako bi volio da i drugi ljudi u BiH razmišljaju kao ona.

Slobodanka mu je odgovorila da je produkt odgoja svojih roditelja:

- S nama je bio momak, bivši učesnik akcije Trebević 2. I on je potvrdio Hillu da je sve bilo onako kako sam pričala, a rekla sam mu, pored ostalog: Znam, Vi ćete otići i u RS, ali vjerujem da nećete čuti priču kao što je ova moja. Jer, tamo je bilo sistematsko ubijanje Bošnjaka, a u Sarajevu nije bilo sistematskog ubijanja Srba. Ne može se reći da ubijanja nije bilo, ali se ne može ni reći da je broj onakav kojim u RS-u raspolažu. Kao što se ne može reći ni da je pravi broj onaj kojim ovdje barataju. Isto kao što se ne može poreći da su ovdje, u ratno vrijeme, podignute optužnice za ono što se dešavalo na Kazanima. Pritom, Ljubo Lukić je dao kvalifikaciju ratni zločin, a kasnije je to prekvalifikovano u svirepo ubistvo. Mevludin Selak i Refik Čolak su dobili po šest godina za ubistvo mojih roditelja, i to su, naravno, neprimjerene kazne, ali ova država je tada, ipak, rekla: Krivi su i osudila ih je. Takvu informaciju iz RS-a još nemamo. I, dok mi je gospodin Hill ono govorio, pomislila sam: Bože, tata, da me gledaš odozgo, vjerovatno bi bio ponosan na mene...