Piše: Zoran STAJČIĆ/ Rolling Stone

Ako treba pričati o trijumfima karijera ovdašnjih glazbenika u masovnom smislu onda je Dom sportova nekakav prag. Sve ispod toga je nažalost napuhana kritičarska lirika. A takve stvari uvjetuje ukus publike.

Onako kako je Dubioza kolektiv trijumfirao prošle godine u Domu sportova, tako je ove godine u skoro isto vrijeme istu stvar učinio i beogradski bend S.A.R.S. kojeg se mjereno po svemu što se do sada događalo prethodnih godina zagrebačka publika ne može zasititi. Osjetio sam još prije tri godine da će ovaj bend ima kapacitet napuniti Dom sportova nakon odgledanog koncerta u tadašnjem Boogaloou, a uspjesi u posjećenosti su se od tada nastavili nizati. Tri dana za redom su punili Kset 2013., a u proljeće ove godine isto toliko dana Veliki pogon Tvornice kulture nakon čega je bilo jasno da je Dom sportova sljedeća stanica. Koliko ćemo čekati na Arenu? Po svemu sudeći ne predugo, iako je sigurno kako je za organizatore i izvođače isplativije svirati dva dana u Domu sprotova, nego jedan u Areni (ako se tako nešto dakako dogodi).

S.A.R.S. jednostavno ima prejaku formulu, to je dub/ska/folk/rock/pop bend čije su tekstove na zagrebačkom koncertu pjevali svi od 6 do 66 godina koji su se tamo zatekli u grupnoj euforiji. A na žalost svih ozbiljnih i angažiranih rokera i repera, ako i dođe do neke revolucije, onda će soundtrack te revolucije biti pjesme S.A.R.S.-a. Stvari tako stoje, a zašto je tako ima više razloga. Prvi i osnovni je da je Žarko Kovačević trenutno jedan od najjačih i najkarizmatičnijih frontmena. Možda se oblači neupadljivo i izgleda kao prosječan mladić, ali taj frajer ima gard jednog Freddieja Mercuryja.

Stalak za njegov mikrofon je roadie odnio već na uvodnoj „Praštaj“. Cijeli koncert mikrofon u jednoj, dok je drugu ruku držao često podignutu u zrak. Nije 'ispuštao uzde' tijekom cijelog koncerta, dizao je raspoloženje publici i publika je to voljela i vraćala stostruki feedback. Bila je to slika dečka na vrhu svijeta te večeri i dečko je znao što mu je činiti, a činio je sve osim povlačenja.

Čak i kad su nastali problemi tijekom akustičnog dijela koncerta i kad je gostujući Filip Dizdar htio šmugnuti s pozornice kad je nešto od tehnike otkazalo, Žarko ga je vratio i rekao: „Nećemo dozvoliti da nam ovo pokvari raspoloženje, ajmo Filipe, imprvizacija na licu mesta!“ Dakle trijumfirao je i u trenutku neplaniranih poteškoća. A opet nije bio neprirodno i odbojno nadmen, već se kroz priču i vlastitim osjećajima još više povezao s publikom kao 'jedan od njih'. Čak i kad je predstavljao ljude oko sebe, predstavio je i one koji nisu na pozornici računajući tu čak vozača i roadieja.

Publika je naravno živjela za 'okidače' koji su vodili u delirij. Prvi je nastupio s „Miri ljubav“, zatim na „Ratujemo ti i ja“ i „Ikone pop kulture“ da bi „Lutka“ sve pomela i podigla euforiju na novi nivo. Palili su se mobiteli i upaljači, nije cijela dvorana u tom trenutku bila 'zvjezdano nebo', već histerija svjetlosti iz publike. A „Lutka“ je ponovljena i na bisu što je izazvalu identičnu reakciju. Nije bilo para u mojoj blizini koji nije ljubavno 'šviknuo' na stihove i melodiju. Tko zna koliko je buduće djece te večeri začetu uz tu pjesmu… A koliko će ih tek biti začeto?

Tu se ujedno dolazi i do drugog razloga zašto je S.A.R.S. to što jest, jer ima himne bez obzira je li u njima istaknut satrijanijevski solo, harmonika ili saksofon a la „Careless Whisper“. Uz to su im tekstovi i više nego razumljivi i lako se poistovjetiti s njima. Dakle drže se formule koju mi je u jednom intervjuu izrekao Mišo Kovač, a to je: 'Mene zanima da pjevam pjesmu u kojoj se netko drugi može pronaći. Onda taj ne dolazi na moj koncert zbog moje, već zbog svoje pjesme'. Što se S.A.R.S.-a tiče svi su u Dom sportova došli zbog 'svojih pjesama', ili čak zbog svoje pjesme, tj. „Buđavog lepca“ koji je i dalje osnovna namirnica na meniju naših osiromašenih društava.

Znakovit je bio i izbor posljednje pjesme ovog dvoipolsatnog koncerta, a to je bila „Ti, ti, ti“. Poznato je kako je Zagreb uvijek kritički nastrojen na štošta pa tako i na glazbu. Naravno da nije hoch slušati S.A.R.S., ali eto ima pun Dom sportova razloga zašto su se na kraju dvoranom orili stihovi: Ti, ti, ti, ja volim samo tebe, šta će reći ljudi, živo mi se jebe.“

Rolling Stone/ Depo Portal