Al Jazeera Balkans

Tjedan dana spremam se pisati o izgledima nove vlasti, tko god je činio – može li ona, najjednostavnije, izdržati do prvih slijedećih redovitih parlamentarnih izbora? Događaji u SDP-u me, međutim, privremeno spriječiše u toj nakani – umjesto sudbini nove vlasti moram se, htio ili ne, posvetiti njima.

Ono što se danas događa u SDP-u, godinama predvodnici bh. socijaldemokratskog pokreta, samo je logičan rezultat svega što se prethodnih nekoliko godina događalo – i na što prethodne tri godine i sam ukazivah.

Činio sam to, najiskrenije, teška srca. Jer, idejama socijaldemokracije, i to nikada nisam tajio – ali ne idejama famoznog trećeg puta, koji je u međuvremenu dominantnim postajao i unutar SDP-a, nego idejama socijaldemokratske tradicije – blizak sam i osobno.

Uostalom, bio sam i esdepeov kandidat za predsjedavajućeg Vijeća ministara. Ali, kad je „dara prevršila mjeru“, kad je svakodnevna praksa vrha SDP-a postajala prije sve ostalo nego dio socijaldemokratske filozofije kakvu i sam podržavam, šutnja bi značila identifikaciju s nečim s čime se nisam smio, a ni htio identificirati.

Bolje narančast nego zelen, crn, šaren, nema kakav nisi

Moje distanciranje je, poznato je, dočekivano „na nož“. Činio sam to iz, sam Bog zna kakvih razloga – barem je ta vrsta objašnjenja servirana članovima organa ove partije. A objašnjenje takvom mi stavu je, sasvim suprotno, bilo krajnje jednostavno. I nalazilo se u najobičnijim činjenicama – činjenici da je vrh SDP-a izvršio klasičan udar na samu ideju socijaldemokracije, činjenici, potom, da se nije bježalo ni od otvorenog pristajanja na logiku podjela, koje u bh. društvo uvedoše nacionalisti, činjenici da su iza svega toga nerijetko stajali pojedinačni i interesi najuže grupacije s vrha ove partije, činjenici da su mnoge pojedinačne radnje, i opet iz istih razloga, bivale upitne i iz etičke, a i iz zakonske perspektive, činjenici... – zapravo masi užasavajućih činjenica, a sve su značile udar na temeljnu ideju.

S tim se osobno nisam bio spreman identificirati. Ali, vremenom je postajalo sve jasnije da se s tim identificirati ne žele ni oni koji su 2010. godine esdepeu dali glas – pa ni dobar dio njegovih članova. Već pred općinske izbore 2012. godine upozoravah da bi se broj glasova, dobiven dvije godine prije toga, mogao prepoloviti – i gotovo da se to i dogodilo.

Upozoravah i nakon toga – da ću, nastavi li istom pameću, SDP-u na parlamentarnim izborima 2014. godine „pojesti“ svaki glas iznad stotice.

No, sve to se nije željelo čuti. Naprotiv, na sve to je odgovarano ignorancijom. Moje analize su, uzvraćali bi, najobičnije intelektualne akrobacije, koje sa stvarnošću nemaju baš nikakve veze. Ili, što SDP-u, poručivali su, znači jedan Slobodan Popović? A onda izbori pokažu sasvim suprotno – da on u Banja Luci, i na prostoru Republike Srpske uopće, i nije bio tako beznačajan.

Što, potom, velikom Zlatku i reketašima koji ga okružuju, znači Željko Komšić? A onda se, samo godinu i kusur nakon toga, pokaže da u lijevom biračkom tijelu Komšić – i bez infrastrukture i bez silne love – ima veću težinu nego i Zlatko i čitavo nemoralno društvo oko njega.

Što, potom, velikom Zlatku i reketašima koji ga okružuju, znači Željko Komšić?

Na posljednjim izborima se, dakle, dogodi ono što se dogoditi i moralo – da je broj osvojenih glasova gotovo triput manji od onog prije četiri godine. I da je čast političke ljevice spašavati morao čovjek kojeg se iz iste kuhinje pljuvalo. Onaj isti kojeg se danas, i opet posprdno, poziva na ujedinjenje – pod uvjetom, k'o biva, ako se umjesto narančastoj ponovo vrati crvenoj boji. Vokabularom „velikog“ profesora, „il' si crven ili nisi!” Na Komšićevu mjestu, dužan ne bih ostao ni časa. Uzvratio bih istom mjerom – bolje narančast nego zelen, crn, šaren, nema kakav nisi. Ni u naznakama ti, nažalost, nema samo boje na koju se pozivaš.

Izborni krah je, ponovimo još jednom, samo plod onoga što SDP – točnije, njegov vrh, posija. U svakom, iole demokratskom, iole civiliziranom ambijentu logična je posljedica takvog izbornog debakla ostavka partijskoga vodstva – a to znači, ne samo prvog u vertikali. Je li, međutim, to priča koju slijedi i SDP? Ne! Naprotiv, sve ono što uslijedi otvara masu pitanja. Ostavke ovih dana, istina, pljušte. Ali, najiskrenije, u pitanju su ostavke koje tjeraju na razmišljanje – i na masu pitanja dakako.

Ostavku prvi, na mjesto generalnog sekretara, podnese aktualni premijer Federacije. Ali, čovjek istodobno najavi i kandidaturu za „Zlajinu partijsku stolicu“. Za njim, potom, krenuše i drugi. Ukratko, ostavke pljušte k'o gljive poslije kiše. U momentu dok ovaj tekst nastaje, recimo, ostavku na sve stranačke funkcije podnese i prvi podpredsjednik SDP-a. Ima, istina, i onih koji ostavkama prijete – po logici, ono, ni ostavka nije isključena. Ima, na koncu, i cirkusanata koji u svojim očima izgledaju puno ljepši no što stvarno jesu. Status „izjave dana“, prenose mediji, ovih dana zaradi „perjanica“ krajiškoga SDP-a, čovjek kojeg vlastita partijska baza smjenjuje nekoliko puta – i kojemu ni na kraj pameti nije pomisao da ipak ode. Umjesto toga, ljudina prijeti kako „kao intelektualac i političar“ – čuj, intelektualac??? – svoje usluge može ponuditi i izvan SDP-a. Ha, ha. Pa, zar ton ne pokazuje baš sve – koliko mu je, među inim, do partije od koje dobi, nema što nije.

Ljudina prijeti kako „kao intelektualac i političar“ – čuj, intelektualac??? – svoje usluge može ponuditi i izvan SDP-a. Ha, ha. Pa, zar ton ne pokazuje baš sve?!

Ostavku, međutim, još uvijek ne podnosi jedino onaj koji bi to prvi morao – predsjednik SDP-a. Po njegovu, ostavku podnijeti može samo partijskom kongresu – jer, bože moj, kongres ga je i birao. Od „vrlog“ bi profesora, istina, nešto što ima nalik na moralni čin i bilo neozbiljno očekivati. Ali, ni čin ostalih ostavki mi se baš ne doima iskrenim. Dapače, prije bi im u podtekstu mogla biti namjera „povuci se da bi se još jači vratio“. Uostalom, jedan od njih se, kako već rekoh, i „izleti“ – kandidirat će se, veli, za prvoga. O istome, siguran sam, razmišljaju i neki drugi iz društva danas „otpisanih“.

Neovisno, pak, o tome što su ambicije „brodolomaca“, budućnost SDP je, u ovom momentu dakako, moguće vidjeti samo unutar dva scenarija. Trećeg nema. Jedan određuje raskid s najnovijom partijskom prošlošću – i ljudima koji su za nju odgovorni. A odgovoran, to je i ispodprosječno inteligentnima jasno, nije samo prvi među njima nego i svi klonovi koje on proizvede – a koji se danas od njega ograđuju kako bi se i na sam Olimp već sutra popeli.

Raskid s prošlošću, međutim, uključuje i još ponešto. Ovih dana to se moglo čuti i iz redova ove partije. Posao u SDP-u, navode, nije završen samim činom kadrovskih „čistki“. Dapače, partiju čeka i veliki posao vraćanja na „put pravih vrijednosti koje bi trebala zagovarati“. A to bi, ako dobro razumjeh, moglo značiti povratak vrijednostima socijaldemokratske tradicije o kojima i sam zadnjih godinu-dvije zborim.

Dogodi li se to, u razumnom vremenu ne treba isključivati ni mogućnost „resetiranja“ socijaldemokratskog pokreta kao jedinstvene snage bosanskohercegovačke ljevice.

Uostalom, ovih dana to su – tko manje, tko više eksplicitno – do znanja davali i lideri drugih stranki socijaldemokratske provenijencije. Istina, preoptimistično bi i u tom slučaju bilo očekivati čin jedinstva u tek jednom koraku. Ali, tako barem mislim, to i nije najvažnija stvar na svijetu. Puno važnije u ovom momentu je djelovanje u okviru iste programske orijentacije – pa makar neko vrijeme i bude zadržana stranačka autonomnost svake od njezinih članica.

Ne dotekne li esdepeovcima pameti, on bi ih, koliko sutra, po glavi mogao puknuti i same – i to za sva vremena

Drugi scenarij, da ne zaboravim, znači istrajavanje na logici osionosti, podcjenjivanja i ignoriranja svih i svakoga – logici koja je obilježila prethodne četiri godine, a koje se vrh SDP-a ne oslobađa ni danas. A on, bilo im pravo ili krivo, vodi u dalju marginalizaciju i definitivni politički sunovrat – tome da se na slijedećim općinskim izborima SDP sroza na cifru ispod pedesetak, a na parlamentarnim 2018. i ispod dvadesetak tisuća glasova birača.

One, koji funkcioniraju po logici „poslije mene potop“ – a takvih je danas krcat vrh SDP-a – ti trendovi baš i ne brinu. No, zato brinu sve ostale – i članove i simpatizere ove partije, ali i ljude kojima na srcu nije nijedna partija posebno, ali jeste ideja socijalne pravde i jednakosti, ideja koja ruku pod ruku ide sa strankama socijaldemokratske provenijencije.

Ovom scenariju, da ne bude dvojbi, ne aplaudiram. Potpuno suprotno, strah me da bi mu, iako to ne želim, i sam mogao svjedočiti. Ali, ne dotekne li esdepeovcima pameti, on bi ih, koliko sutra, po glavi mogao puknuti i same – i to za sva vremena.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove BLIN Magazina.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. BLIN Magazin zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook