HASAN HADŽIĆ/ MINI FELJTON

'Probosanske' liste zgrozile povratnike: Ustanak protiv 'Domovine' (1)


15.09.14, 16:30h

 

Političko-izborni projekat „Domovina“, čedo koje je građanska koalicija „Prvi mart“ rodila i odgajala s ambicijom da Republiku Srpsku pretvori u prostor bez diskriminacija a BiH u funkcionalnu državu, dugo bješe hit priča. Sve dok nisu obznanjena imena „velikih reformatora“ koji ideju treba da pretoče u praksu. Tada je nastupio šok!


A baš sve je „Domovini“ išlo na ruku: magnetično ime koje je razbuktalo poodavno klonulo domoljublje u obeznađenom narodu; duga nestašica svježih političkih ideja i vođa koje bi mogle uzdrmati nepodnošljivi status quo i stvari pomjeriti naprijed; mučni i isprazni pozivi međunarodnih zvaničnika da lokalni lideri skinu sa BiH njihovu - dejtonsku „ludačku košulju“; euforični apel već poprilično odrođenim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta da kroz izbore odlučuju o sudbini rodne grude sa koje su protjerani, uz njihov ohrabrujući početni odgovor; i na kraju - posebno snažan vjetar u leđa „Domovini“ davala je uspješna, iako ne baš zadivljujuća, proba provedbe tog modela na lokalnim izborima u Srebrenici.


U ponedjeljak - Švajcarska
   

Kao povratnik u Podrinje, dakle ne kao onaj ko poznaje stanje stvari „na terenu“, već ko to stanje živi, od samog početka sam imao ozbiljnu rezervu prema spektakularnim „domovinskim“ obećanjima da će me u ponedjeljak, 13. oktobra, u mom selu Skočiću, opština Zvornik, obasjati sunce demokratije i ravnopravnosti, a cijela BiH zafercerati k'o Švajcarska Konfederacija. Po prirodi nisam sklon revolucionarnim zanosima, a opori realitet života na Drini kao ponajosjetljivijem parčetu cijelog regiona, kako u novijoj tako i birvaktilnoj istoriji, dodatno je izoštrio čula i podebljao oprez prema zavodljivim „preporodima“ preko noći.

 

Sve nade i iluzije su spaljene kad su povratnici na čelu lista iz Podrinja, dakle iz miljea kojim je „Domovina“ inspirisana i gdje se očekivao najbrižniji izbor novih i nekompromitovanih kadrova za istorijsku misiju, vidjeli političko strašilo - Adiba Đozića, a zatim Sadika Ahmetovića, Ramiza Salkića i ostale dembele i parazite na srebreničkoj i podrinjskoj nesreći


Rezervisanost je narastala s uvidom da u onom safu „Domovine“ koji se pojavljivao u javnosti, nije bilo nikoga od povratničkih pregalaca sa terena – iz Zvornika, Bijeljine i drugih sredina gdje povratak nije samo simboličan, kao u Srebrenici, onih koji na svojim plećima nose svakodnevnu revoluciju pukog preživljavanja najugroženije populacije u BiH. Pred sarajevskim kamerama viđao sam uglavnom iste face profesionalnih dušebrižnika nad sudbinom Podrinja „na daljinski“, porijeklom iz Srebrenice, gdjekojeg našeg patriotu-aktivistu iz nekog ćoška Skandinavije, ali povratnika baš ni radi lijeka.    
   

Zato me je sve to počelo podsjećati na Savez izbjeglica i njegovu spektakularno najavljivanu operaciju izbjegličkog „Dana D“ od prije petnaestak godina. Tada je centrala te udruge iz Sarajeva, u kojoj niko nije bio izbjeglica, najavljivala da će jednog jutra stotinu hiljada nezadovoljnih i razgoropađenih izbjeglica kolektivno krenuti prema svojim kućama, glavom bez obzira. Navodno se u Briselu, tim povodom, sastao neki pododbor nekog pododbora NATO-a, ali u BiH se, naravno, nije desilo ništa.  


Ubistvo nade
    

Ruku na srce, brojnim Podrinjcima i drugim poznanicima iz dijaspore širom svijeta, na traženje da dam svoj komentar o „Domovini“, nisam rekao ni jednu lošu riječ. I uistinu sam mislio da, uz sve moje zamjerke šta sve ne valja, ne treba zaboraviti ni ono staro pravilo da je najlakše udarati po onome ko nešto radi. Jer, ipak se ta „Domovina“, nakon duže šutnje, pojavila kao jedina ozbiljnija priča o poništavanju rezultata rata u mjeri u kojoj je to uopšte moguće, jedina je zagrijala srca i probudila nade desetina hiljada povratnika i stotina hiljada u dijaspori u dolazak neke naknadne pravde ...

 

Bolji poznavaoci Đozićevog lika i djela tvrde da je jedna bizarnost iz predratnog perioda bila jedina korist koju je društvo imalo od njega. Tada je iz svoje planinske ultrazabiti Đozić na posao dojahivao na konju kojeg bi „parkirao“ u šumarku iznad zgrade opštine


Ali sav entuzijazam, sve nade i iluzije su spaljene kad su povratnici na čelu lista iz Podrinja, dakle iz miljea kojim je „Domovina“ inspirisana i gdje se očekivao najbrižniji izbor novih i nekompromitovanih kadrova za istorijsku misiju, vidjeli političko strašilo - Adiba Đozića, a zatim Sadika Ahmetovića, Ramiza Salkića i ostale dembele i parazite na srebreničkoj i podrinjskoj nesreći. Sve one prevarante, komforno zbrinute u tuzlanskoj zavjetrini, koji decenijama žive na povratničkoj grbači, a da nisu prenoćili ni jednu noć u rodnim selima.


Stid i sram
   

Najveće zgražanje je izazvao Adib Đozić, profesor sociologije na Univerzitetu u Tuzli i u Behrambegovoj medresi, koji predvodi listu „Domovine“ za Narodnu skupštinu RS-a iz Srednjeg Podrinja (Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Milići, Šekovići, Osmaci). S obzirom da je on bio učitelj i duhovni otac bar 90 posto podrinjskih kadrova koji su, znamo već kako, predstavljali i predstavljaju povratničku populaciju, a u međuvremenu je i Emir Suljagić izašao iz ove priče i postao predsjednički kandidat Željka Komšića, Đozić u sebi vidi lidera i apsolutnog kontrolora „Domovine“.  
 

A ukucajte na Google-u to ime i odmah će vam biti jasno da užasniji medijski dosje od njega imaju samo okorjeli zločinci. Za sve ostale osobe iz akademskog, političkog i uopšte javnog života, nepodopštine Adiba Đozića su nedostižni „uzor“. Pa iako se o njemu naširoko pisalo i sve je dostupno javnosti, ovim povodom i „na čast“ „Domovini“, izdvojit ćemo neke od najživopisnijih detalja iz zaista bogatog opusa koji imaju veze sa svim, samo ne sa patriotsko-domovinskim vrijednostima.

 

On je „iz Srebrenice pobjegao kao komunista i ateista, a vratio se u Tuzlu kao vjernik, desničar i nacionalista“
   

 

Bolji poznavaoci Đozićevog lika i djela tvrde da je jedna bizarnost iz predratnog perioda bila jedina korist koju je društvo imalo od njega. Tada je iz svoje planinske ultrazabiti Đozić na posao dojahivao na konju kojeg bi „parkirao“ u šumarku iznad zgrade opštine. U čemu je bila korist? Pa u opštem uveseljavanju naroda koji se do besvijesti šegačio s konjanikom, premda je on sam sebe, sa svojim ponosnim brkovima, doživljavao kao komunističku verziju Vajata Erpa. Nije provjereno, ali znajući njegovu maniju za opuhivanjem državne kase, ozbiljna je pretpostavka da je „srebrenički šerif“ uredno naplaćivao troškove svog „prenosa“ do posla i nazad (zob, timarenje, potkivanje konja i ostalo).


Jahač apokalipse
   

U tom će doći i prvi višestranački izbori i Đozić će, kao zadrti ljevičar, ući u opštinski parlament na listi Socijalističkog saveza radnog naroda. Ali, pošto će ubjedljivo najmoćnija politička snaga u Srebrenici postati SDA, a Đozić je osoba koja će pristati i na savez s đavolom ali ne i na marginalnu poziciju, on će neformalno koalirati s SDS-om. S njima će izdavati zajednička saopštenja protiv radikalizma SDA, tako da veseli konjanik prelazi među „jahače apokalipse“!

 
Početkom rata, Đozić je, sasvim očekivano, pobjegao od „srebreničkih mudžahedina“ i, povjerovavši Miloševiću da Srbija nije u ratu i uzdajući se u pomenute zasluge, pokušao graditi karijeru u Novom Sadu. Pošto to čak ni njemu nije pošlo za rukom, preko Mađarske i Hrvatske vratio se u BiH. Kako piše tuzlanski vidiportal.ba, on je „iz Srebrenice pobjegao kao komunista i ateista, a vratio se u Tuzlu kao vjernik, desničar i nacionalista.“ I uistinu, odmah je uletio u Prvu muslimansku podrinjsku brigadu i počeo izdavati bilten Mudžahid, a nas, koji smo od prvog dana bili informativna služba narodnog heroja Kapetana Hajre, s visoka osuđivati zbog neosviještenosti, jer su nam se novine zvale Tribina, „neadekvatno“ nesreći koja je snašla naš narod.

 

Svojim nepogrešivim lešinarskim instinktom, osjetio je da je Vrhu i Predsjedniku, zbog sopstvenih nečistih savjesti - krvavih igara oko zamjene teritorija i razmjera srebreničke tragedije – potreban neko ko će postati nagodni lider pale Srebrenice

    
Njegovo „Preosvještenstvo“ Đozić krajem rata prelazi u Devetu muslimansku brigadu, odakle ga izbacuju zbog sumnjivih financijskih rabota. Ali, on se kao mačka dočekuje i krči put do tadašnjeg bošnjačkog vrha i samog Alije. Svojim nepogrešivim lešinarskim instinktom, osjetio je da je Vrhu i Predsjedniku, zbog sopstvenih nečistih savjesti - krvavih igara oko zamjene teritorija i razmjera srebreničke tragedije – potreban neko ko će postati nagodni lider pale Srebrenice i ko će gurnuti u stranu neugodne svjedoke iz ratnog civilnog i vojnog rukovodstva nesretne enklave.

Zato će Đozić preko noći biti katapultiran i Izvršni odbor SDA,  a u jesen 1996. postati ministar za izbjeglice u povratak u Vladi Tuzlanskog kantona.


-nastavlja se-

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.
Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

 

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!