Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Prije sedamdesetih, a kod nas i osamdesetih, o filmu se uglavnom pisalo impresionistički i nostalgično. Ako niste bili među malobrojnima koji su imali pristup montažnim stolovima u filmskim studijima, onda nije bilo šansi da studirate film ponovnim gledanjem na videu, već ste se morali pouzdavati u varljivu memoriju. Da nema ovih sredstava za kućnu reprodukciju, o filmovima bi mogli pisati samo oni koji imaju bistro pamćenje – a ja u takve već dugo ne spadam. Naime, zbog godina i vina već odavno zaboravljam više nego zapamtim. Stoga najčešće paralelno čitam najmanje dvije knjige i to na dva jezika, maternjem koji ne želim zaboraviti i švedskom koji ne smijem zaboraviti. A tek filmovi, njih zaboravljam kao da ih bacam u bunar, doduše za sada samo one koji su loši i osrednji. Dešava se da pristavim neki film na DVD i nakon par minuta shvatim da sam ga već gledao. Neki dan sam tako iznajmio film braće Cohen „Burn after reading“ i tek kad sam ga počeo gledati, bilo mi je jasno da sam ga vidio još kad je igrao u kinu, ali da sam ga, čim sam izašao, zaboravio.

Na sreću i začudo, kad su u pitanju dobri filmovi moje pamćenje nije mutno ko boza i njih se uredno sjećam, a oni pravo dobri zakucani su duboko u korijen mozga i nadam se da će tu ostati dok god budem trajao. Takvi su prije svega filmovi velikog Andreja. Prošle godine mi je do ruku došla jedna knjižica intervjua Tarkovskog čiji je predgovor napisao kultni američki sineasta Stan Brakhage, koji isto kao i ja misli da je igrani film sport u kome se može dobaciti najviše do drugog mjesta – prvo je za sva vremena zauzeto. Brakhage koncizno i tačno u tri tačke objašnjava zašto je Tarkovski najveći. Prvo: smisao svake umjetničke forme, a napose filma je kreirati ep koji govori istinu o ljudskoj vrsti. Drugo: taj ep vrijedi samo ako je stvoren na osoban način, jer jedino u ekscentričnom prostoru vlastite intime i života mi imamo šansu spoznati istinu. I konačno, treće: radeći prvo i drugo umjetnost treba osvijetliti granicu sna i nesvjesnog. Jedini filmski umjetnik koji je uradio to sve troje u svakom svom filmu je Tarkovski. Nemam šta dodati.

U knjizi su intervjui, a nije ih bilo premnogo, koji su bili razbacani po raznim časopisima širom svijeta i na raznim jezicima i sad, ovako skupljeni, predstavljaju neprocjenjiva svjedočanstva samog Tarkovskog o vlastitoj poetici. Na jednom mjestu Tarkovski objašnjava svoj odnos prema Eisensteinu kojeg je, iako se njegov montažni koncept razlikovao od Eisensteinovog dijalektičkog principa kao zemlja od neba, smatrao svojim duhovnim ocem:

„Ništa ozbiljno ne može nastati bez tradicije. Prvo ti ne možeš izaći iz svoje ruske (švedske, talijanske, njemačke…) kože i pokidati vezu sa tvojom zemljom, narodom, onim što je ranije stvoreno u njegovoj umjetnosti. Drugo, „novi“ film je eksperimentalni i želi se nametnuti kao startna tačka za budućnost. Ja u to ne vjerujem i meni to ne treba. Za mene je eksperimentirao Eisenstein. Ja nemam pravo eksperimentirati jer ja sam fundamentalno ozbiljan prema onome što radim. Želim postići rezultat. Ti ne možeš postići rezultat eksperimentom. Ja želim stvoriti važne filmove.“

Tarkovski se ukazuje i kao čovjek koji snažno voli svoju zemlju i iz te ljubavi crpi energiju s kojom je gradio svoja djela. Izuzetno je poštovao Dovženka jer su „njegovi filmovi izrasli iz zemlje“ kao plodovi u vrtu koje bi on zalijevao i uzgajao svojim rukama. Želio mu je biti sličan tako što bi njegovi filmovi bili “dijelovi moje zemlje“.
  
„Ako ne uspijem u tome, ja sam mrtvac“, rekao je u vrijeme dok je gradio svoje filmsko čudo „Rubljov“.
  
Zanimljivo je da su me se intervjui koje je Tarkovski dao u povodu filma „Nostalgija“, koji ja držim najlošijim (najmanje dobrim) u njegovom opusu, najviše dojmila. Vjerovatno stoga što su ti intervjui, kao i film, nastajali u vrijeme kada je Tarkovski morao napustiti zemlju koju je toliko volio. Kada su ga novinari pitali u kojoj će zemlji tražiti azil, rekao je: „To je kao da me pitate u koji ću grob sahraniti vlastito dijete.“
O svojoj, ali i nostalgiji drugih ljudskih bića, rekao je riječi koje zbilja vrijedi prevesti: „Nostalgija je nemoć pred licem svijeta, bol čovjeka koji nema mogućnost prenijeti duhovnost na druge ljude.“ I na drugom mjestu: „Postoji samo jedno putovanje – ka samom sebi i svijetu u nama. Tumaranje po površini ove planete ne može nas naučiti mnogo.“

Ima, dakle, nekih stvaralaca koji dobace tako daleko da skoro pa „obesmisle“ vlastiti medij, jer se približe samim limitima njegova izražajnog potencijala. Tako, recimo, ima mišljenja da je jedan drugi Rus, Dostojevski, to učinio sa formom romana. Vjerovatno se svako ozbiljan ko se upusti u pisanje romana, a takav je recimo nobelovac J. M. Cotzee, pita o smislu vlastitog napora, s obzirom da mu je jasno kako je praktički nemoguće napisati bolji roman od „Braće Karamazova“ ili „Zločina i kazne“.
  
Onako kako je to Tarkovski u filmu ili Dostojevski u romanu, tako je Francuz Jean Giraud u stripu došao blizu krajnjih granica svoje izabrane umjetničke forme. Naprosto nema šanse da iko više ikada crta stripove (pa možda i upće crta rukom) bolje od njega. Ono što je taj čovjek uradio nakon 1961., kada je kao 18-godišnjak postao profesionalac, pod pseudonimima Gir i Moebius, nema usporedbe u historiji stripa. Giraud, koji je osim svega i čudak koji je u dvije godine 1963-64 nacrtao cijeli 21 strip-album (svaki po 48 stranica), a onda deset godina nestao, istakao se i na drugim područjima, recimo kao koncept-artist na mnogim filmovima, među ostalim njegove su ideje korištene u kult-filmu „Blade Runner“ (1983). Uprkos golemoj listi naslova koje je potpisao, njegovo centralno djelo je čini se „Poručnik Blueberry“, dugovječna kaubojska strip-serija rađena po briljantnim scenarijima Jean-Michela Charliera i nastala na Giraudovim vizualnim iskustvima iz mladosti, pošto je taj Parižanin odrastao u Meksiku.

Film na koji ovom prilikom želim skrenuti pažnju, „Tri sahrane Melquida Estrade“ koji se lako može naći u videotekama, ne samo da je inspiriran Poručnikom Blueberryem, već je to i prva uspjela filmatizacija tog stripa (jedan od najglupljih filmova u povijesti kinematografije je imbecilno čitanje ovog stripovskog remek-djela od strane reditelja Jana Kouena iz 2004., koje se zove „Bluebbery“). Mnoge gledaoce moje generacije film će podsjetiti na epizodu Blueberrya pod nazivom „Balada o zlatnom kovčegu“. Režiser i glavni glumac filma Tommy Lee Jones primjenjuje Giraudovim tretman prostora u prikazivanju divljih predjela na granici između USA i Meksika, dok je izvrsnu priču skrojio slavni Guillermo Arriaga koji stoji iza scenaristički izvrsnih filmova („Amores peros“, „21 gram“…) ali i vlastitih režija („The Burning Plain“)

Radnja je smještena u neku zabit u Texasu koja se zove Van Horn. Jones igra kauboja Pete Perkinsa koji se sprijatelji sa meksičkim ilegalnim imigrantom Melquiades Estradom, njih dvojica pričaju na španskom jer Estrada ne zna engleski, a vezuje ih ljubav prema konjima i viskiju. Estrada ispriča Petu svoj san o porodici, lijepoj ženi i djeci, koje navodno ima u Meksiku, i ostavi mu u amanet da ga u slučaju smrti sahrani u rodnom selu. Kada Estrada biva ubijen od rasističkog mazga, policajca Mike Nortona, kojeg igra Barry Pepper ostvarivši najbolju kreaciju u filmu, Pete povede zarobljenog policajca i ponese Estradin leš preko granice ka porodici i selu za koje ne zna da ne postoje. Avantura koja se odigrava u bajkovitim predjelima stjenovitih planina sa granice može početi… Baš kao i mnoge epizode „Blueberrya“, i ovaj se film očito bavi najzrelijim stadijem ljubavi koja se zove prijateljstvo. Arriaga i Jones su dovoljno mudri autori da nam nigdje ne objašnjavaju uzroke prijateljstva, jer ako ga možeš objasniti, onda to nije prijateljstvo, već ističu važnost vjere u postojanje te vjerovatno najdublje od svih ljudskih emocija. Film „Tri sahrane …“ spada dakle u ona djela koja se, kako bi to rekao Tarkovski, bave „bazičnim problemom ovog svijeta – smislom postojanja čovjeka“.