- Snahi je najteže što sve mora da krije od djece - kroz plač govori Aleksandrina svekrva Vida Tomić. 

- Ima dva sinčića, jednom je četiri, a drugom deset godina. Pred starijim ne uključujem ni televizor. Ali, jednog dana, moramo mu reći šta se dogodilo. Svakako prije početka škole.

Klek kod Zrenjanina. Tu žive Aleksandra i njena porodica, tu je često dolazio njen brat Dragan. A prije dvije sedmice sa bratancima je proslavio i svoj 34. rođendan. Sestra mu je pripremila tortu, pozvala komšije. Stravična vijest o bratu ovu ženu je potpuno slomila. Oborila je tako da jedva ustaje. Pod teretom užasnog zločina za koji je Dragan osumnjičen, jedva je prikupila snage da, u petak, na nekoliko minuta izađe iz kuće.

- Eto šta smo doživjeli da strahujemo od svake vijesti. Od susreta - kazala je jecajući Aleksandra Tomić. 

- Još ne vjerujem. Ili nisam u stanju da prihvatim da je to moj brat mogao da uradi. Voljela bih da mogu da ga pogledam u oči. Da mu kažem... da mi kaže... zašto, brate moj?! Zašto?! Da li znaš kakav si strašan teret ostavio nama. Tvojim sestrićima. Kako će, brate, s tim teretom da žive?

Začuo se jauk. Svekar Drago i svekrva Vida sklanjaju mlađeg Aleksandrinog dječaka. Bio je u igri sa djecom iz komšiluka.

- Žalim za nedužnom djevojčicom. Pa majka sam - kazala je kada se malo pribrala Aleksandra. 

- A Dragan je moj brat. Ja ga ovakvog ne poznajem. Moj brat je drugačiji. Bili smo veoma vezani, posebno poslije smrti našeg oca. A to je bezmalo četrnaest godina. Bože moj, da li je moguće? Brate moj, šta se to u tvojoj duši dogodilo? Ko je mogao do tančina u tuđu dušu da pronikne... Sve nas je volio. I svi smo ga voljeli. Sestrići su ga obožavali. I on njih. Pretprošli put kada je, polovinom maja, dolazio na rođendan mlađem, kupio im je bazenčić za dvorište.

A posljednji put kada je dolazio, prije dvije sedmice, zadržao se četiri dana (od 21. do 25. jula).

- Mislim da je bio petak, 25. Dragan je rekao da ide u Novi Sad - pokušava da se prisjeti Aleksandra. 

- U međuvremenu, u goste je došla naša majka Makivija. Dragan se vratio u subotu ili nedelju, zaista nisam sigurna koji je bio dan. I tada se sa mamom vratio u Surčin. Imao je još nekoliko dana odmora.

Dok Aleksandra Tomić govori, svaki minut presječen je pitanjem: „Da li je moguće? Kako ću sad? Mogu li da iznesem ovaj teret? Kako će majka, kako će djeca?“. Redovi jauka i jecaja presijecaju i riječi: „Žao mi je zbog te djevojčice, žao mi je, majka sam“.

Priča nam da je od prvog dana, kada je čula za nestanak Tijane Jurić, Aleksandra podijelila na svom Facebook profilu apel za pomoć.

- Željela sam da je što prije nađu. Da se vrati roditeljima. Da ne pate - kaže nam. 

- Ali poslije ove nesreće koja nas je pogodila, evo već dva dana stižu prijetnje i uvrede. Zašto? Kome smo mi, moja porodica i ja, skrivili? A vjerujte, da sam znala bilo šta što bi nagovijestilo namjeru moga brata, ja bih ga spriječila. 

(Novosti.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)