Ne treba puno, možda manje od deset minuta, do prvog - drugog kontakta sa bilo kim u sarajevskoj kotlini, da bi čovjek odmah shvatio gdje je, zapravo, stigao. Odmor nije trajao dugo ali, ipak, dovoljno da čovjek zaboravi na silne (ne)prilike koje su zaokupirale Bosnu i Hercegovinu iz kojih ni ona ni njen narod ne umiju izaći napolje, već se, kao u kakvom labirintu za ludake, vrte  u krug.

Taksista mi se žali na vremenske prilike, prvi portal pljuje u lice gazdinom protivniku, drugi izokola, treći to radi neselektivno, četvrti "objektivno", konobari se dovikuju preko cijele kafane vodeći neku svoju internu raspravu, namrgođeni ljudi hodaju ulicama poput kamikaza...Vratio sam se u Sarajevo.
 

Ni u politici, ni u realnom životu zarobljenom u kandžama politike, nema ama baš ništa novo. Čak i desetak metara ceste, koju su SDP-SDA "cestograditelji" razrovili ispred zgrade u kojoj stanujem, nije asfaltirano, ali zato u medijima traje pravi rat raznih kandidata i stranaka koji se pljuju "radi države" dok, u suštini, samo gledaju kako će sopstvene zadnjice spustiti na budžetska davanja naredne četiri godine. Nema tu, ama baš nikakve strategije, želje za pobošljanjem života, nema tu političke misli, samo najmizernije vrijeđanje.

Između ludila i beznađa, umišljenosti da "sve znaju" i potrebe da sve ispljuju, Bosna i Hercegovina čeka još jedne predsjedničko-parlamentarne izbore.

Između ludila i beznađa, umišljenosti da "sve znaju" i potrebe da sve ispljuju, Bosna i Hercegovina čeka još jedne predsjedničko-parlamentarne izbore. U međuvremenu saznajem da je Sud BiH ukinuo osuđujuću presudu Zijadu Turkoviću i njegovoj zločinačkoj organizaciji i naložio ponovno suđenje koje će, čuda li!, nekako otpočeti s prvim zviždukom predizborne kampanje. Nemam sumnje da će centralna ličnost ovog, obnovljenog suđenja biti Fahrudin Radončić (što se već i najavljuje) od kojeg će zločinački štab Bakira Izetbegovića pokušati napraviti običnog kriminalca i mafijaša. Taj naum im olakšava i događaj sa Kosova gdje je u optužnici protiv Nasera Keljmendija Radončić apostrofiran kao član Keljmendijeve bande. Fahro je, trenutno, nokautiran i čini se da je njegova osnovna politička strategija po bilo koju cijenu ući u vlast nakon izbora 2014., dok je njegova kandidatura za Predsjedništvo BiH postala, očito je, tek politički mamac.

Od ovog udarca Radončić se, po meni, brani na potpuno pogrešan način: upire prstom u Izetbegovića na kojeg "Avaz" vrišti: "On je kriminalac, nije Fahro". Ko je Izetbegović znaju svi, ali oni koji bi ga trebali lišiti slobode i sprovesti u zatvorsku ćeliju okreću glavu od činjenica pa je Izetbegović umjesto kandidata za zatvor, kandidat za člana Predsjedništva BiH. Međutim, ni jedan ni drugi, ni Radončić ni Izetbegović, nemaju nikakav nacionalni program niti žestoku političku viziju, već se njihove kampanje svode na najobičnije međusobno optuživanje i vrijeđanje na ličnoj osnovi iz kojega se zaključuje jedno: previše dugo su, zajedno sadili tikve.

Čitajući štampu, preletio sam preko onoga što je proteklih dana izrekao i Emir Suljagić, kandidat za člana "bošnjačkog" Predsjendištva BiH. Paradoksalno je da se Suljagić kandidovato za mjesto ispred narod u čije se redove odbio upisati izjavom da "nikad neće biti Bošnjak"! Otkad ga poznajem Suljagić je, u osnovi, isti. Bahat. Nakon afere porodičnog nasilja, pokušaja ukidanja vjeronauke u školama, pisanja biografije Zlatka Lagumdžije koja mu je bila preporuka za ministarsko mjesto u Vladi KS, savjetovanja SDA-ovog Adnana Terzića pa potom SDP-ovog Alije Behmena, Suljagić se nutka kao "novo lice" iz kojeg, nažalost, izbija toliko negativne energije kao da je pokretni Černobil. Nema politike. Vrijeđanje i rušilačka energija su  osnovni "ornamenti" njegovog govora i gotovo frustrira čitati šta on govori.

Očekivano, primjećujem ratuju i stranke Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića. Taj rat bi se kratko mogao opisati u jednom stihu koji je otpjevao Hajrudin Varešanović, a koji kaže kako se "lako tuge oproste al' samo ljubav nikada".

Očekivano, primjećujem ratuju i stranke Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića. Taj rat bi se kratko mogao opisati u jednom stihu koji je otpjevao Hajrudin Varešanović, a koji kaže kako se "lako tuge oproste al' samo ljubav nikada". Koliko su samo hvalospjeva, Lagumdžija i Komšić, izrekli jedan o drugom; sada se sa duplo više žara vrijeđaju razotkrivajući da ni jedan ni drugi nemaju nikakvu politiku, već da je njihov boravak u politici puko bildanje bolesnog ega i borba za siguran život pod krovom budžetskih para.

Kratko. Jasno. Bez prevelike potrebe za elaboracijom oni su ono što se u politici zovu nitkovi i samo će bezglav narod, koji ne zna šta je a ne voli ono što jeste, zaokružiti imena protagonista ovoga teksta i odvesti sebe u konačnu propast. Sretno.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook