Piše: Damir Petranović (balkans.aljazeera.net)

Taman kad su se u javnosti pojavile sumnje u ovogodišnju turističku sezonu, pa se prognozirao krah valjda jedine preostale živuće industrije u državi, hrvatski ministar turizma Darko Lorencin svezao je kravatu i pojavio se pred novinarima. Kako to obično biva s turističkim radnicima, oni su tu uvijek i jedino kako bi donosili dobre vijesti i širili optimizam, periodično iz rukava sipali zadivljujuće podatke. Kod njih, u pravilu, nikakvih problema nema.

Tako je bilo i ovaj put: ministar turizma - neki nježan tip drhtavog, piskutavog glasića i snenog pogleda, taman po mjeri svog nekonfliktnog resora - pohvalio se rezultatima, brojkama, trendovima i postocima za prvih šest mjeseci ove godine. Nema šta, slušate li samo njega lako ćete povjerovati da Hrvatska pliva u lovi i stenje pod navalom stranaca, koji hrle prema njenim granicama samo kako bi iskrcali svoje eure. Evo, baš razmišljaju popločati splitsku Rivu čistim zlatom da bi onih 25.000 nezaposlenih u tom gradu ugodnije provodilo svoja besposlena prijepodneva.

 U prigodnim popisima tradicionalno nedostaju jedni. Odnosno, dvoji: Bosanci i Hercegovci. Oni su vam duhovi hrvatskih turističkih statistika, apatridi ni na nebu ni na zemlji, misteriozni tajni sastojak krute hrvatske statistike. Nešto kao "vegeta". Službeno ih nema, a opet tu su, evo ih pored nas, na ručniku, na plaži

Istina je, naravno, nešto prizemnija: turizam Hrvatskoj godišnje priskrbi nekoliko milijardi eura živog novca i, u usporedbi s ostatkom klinički mrtve ekonomije, zbilja stvara dojam živosti. Nešto mlađarije se zaposli po restoranima i kafićima na obali, ali nije to ništa što monstruozni državni aparat od 250.000 ljudi i pusti paraziti na mršavom proračunu ne pojedu za dobro jutro. Da nam je birokracija u rangu one švicarske, možda bi obični svijet na svojoj koži i osjetio nešto od tog famoznog turizma. A opet, da nam je država kao Švicarska, ionako bismo valjda živjeli kao Švicarci.

Uglavnom, nalaktio se hrvatski ministar na govornicu početkom ovog tjedna i krenuo iskrcavati brojke pred uvijek istih nekoliko novinara koji prate područje turizma, a oni su nam već nekoliko sati kasnije prenijeli senzacionalnu vijest da imamo nekoliko posto dolazaka i nekoliko posto noćenja "više nego u istom razdoblju lani", što je omiljena poštapalica u ovoj branši valjda još otkad je prvi stranac zalutao do Jadrana i otkad su prvi Hrvati naučili osnovne računske operacije. Uvijek je tu rast koji dokazuje da smo i dalje privlačna destinacija, potvrda da se Hrvatska polako pretvara u turističku velesilu, rezultat mukotrpnog reklamiranja i podmićivanja stranih novinara i putokaz prema svijetloj 'zimmer frei' budućnosti.

Nešto kao 'vegeta'

Postoci porasta su mali, ali čovjeka neizmjerno vesele, što, kako smo već kazali, s malim čovjekom i nema neke velike veze. Sretniji dio Hrvata kojima je sudbina podarila život uz more zaradit će od turizma samo ako imaju dvostruku sreću, pa su im roditelji u sretno doba socijalizma izgradili zericu apartmančića ili ako su poprilično  poduzetni pa su uspjeli iskombinirati nekoliko kreveta u kojima će se u ljetnim mjesecima valjati stranci. Zvuči vrlo jednostavno, ali krvav je to posao: nekretnine u Dalmaciji cijene se kao suho zlato, pa je normalnom mladom čovjeku danas gotovo nemoguća misija skućiti sebe i obitelj, a kamoli još ulagati u nekakvo turističko poduzetništvo.

A, pored svega toga, trebao bi nekako izbjeći predatore prikrivene u odijelima državnih inspektora. Slavko Linić možda jest odletio iz hrvatske Vlade, ali njegov poreznički duh još lebdi jadranskim ljetovalištima.

I  tako se ponovno vraćamo na našeg Darka Lorencina, ministra koji je štreberski precizno izrecitirao svoje postotke. U prvih pola godine došlo nam je 2,8 posto više Nijemaca, deset posto više Austrijanaca, Talijana i Engleza, mrvicu su se „u odnosu na isto razdoblje lani“ popravili Slovenci, Poljaci i Francuzi, a neugodno su nas iznenadili Nizozemci, s dramatičnih sedam posto manjka. Rusi su Hrvatsku već skoro zaboravili, ali zato se možemo pohvaliti da Skandinavci hrle prema jugu i da je u ovaj dio Europe ove godine nagrnulo 20 posto više Amerikanaca, 40 posto više Kineza i - pazi sad! - 250 posto više Korejaca. Mašala.

Ne, dragi moji zemljaci, situacija je danas potpuno obrnuta: u neveseloj hrvatskoj poreznoj svakodnevnici baš Bosanci i Hercegovci valjda su jedini turisti koji nas razumiju. Oni su raja. Jer, neće vas oni maltretirati ako je u apartmanu otpala jedna kvaka, neće u restoranu izvoljevati s "menijem iznenađenja", nego će naručiti nešto onako, po naški.

No, u prigodnim popisima tradicionalno nedostaju jedni. Odnosno, dvoji: Bosanci i Hercegovci. Oni su vam duhovi hrvatskih turističkih statistika, apatridi ni na nebu ni na zemlji, misteriozni tajni sastojak krute hrvatske statistike. Nešto kao "vegeta". Službeno ih nema, a opet tu su, evo ih pored nas, na ručniku, na plaži.

'Hercegovačko more'

Valjda svaki Bosanac i Hercegovac običnim neposrednim uvidom može doći do zaključka koliko zemljaka im se baškari na moru, jednako kao što i svaki Dalmatinac golim okom može vidjeti da je susjeda, ipak, nešto više nego Nizozemaca ili Korejaca. Čak i ako isključimo "hercegovačko more", onaj potez između Makarske i Ploča, s vjerojatno najdivnijim plažama na svijetu, rezerviran je za izletnike i vikendaše s one strane granice.

I nema razloga za ljutnju, jer ih se zaobilazi u službenim izvještajima, a valjda je zaboravljena Dijana Čuljak i njeni izvještaji o "turistima koji samo zauzimaju mjesto na plaži i ništa ne troše". Ne, dragi moji zemljaci, situacija je danas potpuno obrnuta: u neveseloj hrvatskoj poreznoj svakodnevnici baš Bosanci i Hercegovci valjda su jedini turisti koji nas razumiju. Oni su raja.

Jer, neće vas oni maltretirati ako je u apartmanu otpala jedna kvaka, neće u restoranu izvoljevati s "menijem iznenađenja", nego će naručiti nešto onako, po naški. Neće se približavati kafićima oprezno kao da su minirani, pa pola sata proučavati cjenik i preračunavati deset kuna u japanske jene. Ako negdje navrati kakva inspekcija, spremno će se predstaviti kao rođaci i pomoći vam zafrknuti državu - jer, kazali smo, u Hrvatskoj to više nije sport, nego gola nužda.

Biti gost na crno i pomoći domaćinima za njih nije poniženje, nego drugarska gesta. Koga briga za statistiku.