Na granici opština Zenica i Žepče, prije sedam dana, u noći između petka i subote, počele su se dešavati apokaliptične scene.

Zemlja je gutala kuće, nestala su cijela naselja… A, do tog 16. maja, u Topčić Polju, naselju uz put M-17, kao i susjednim naseljima Starina, Orahovica, Nemila, Željezno Polje i Šerići, može se kazati da je život bio normalan. Ljudi su živjeli od poljoprivrede, stočarstva, donacija brojne dijaspore, a dobar dio njih bio je i zaposlen.

Sedam dana poslije scena za koje su mislili da se mogu vidjeti samo u "američkim filmovima", mještani ovih naselja priznaju da su živjeli "odlično".

"Sve sam imala...", kroz suze priča Fatima Ahmetspahić iz Topčić Polja, pa nakon što je došla do daha nastavlja: "Radila sam u osnovnoj školu u Starini, koju je zemlja progutala, ostala sam i bez posla i bez kuće. Hvala bogu, pa smo se uspjeli na vrijeme izvući".

Fatima je jedno od 2.500 lica koja su iz prirodnom nesrećom zahvaćenih područja evakuisana u Zenicu.

I dok je 2.000 ljudi privremeni smještaj našlo kod rodbine i prijatelja, njih oko 500 smješteno je u tri kolektivna centra, od kojih će, kako nam je rekao Mensud Keleštura, komandat Opštinskog štaba Civilne zaštite Zenica, od ponedjeljka u funkciji biti samo jedan i to onaj u kasarni Oružanih snaga (OS) BiH.

"Padala je kiša, lokalni potok iz Starine koji prolazi pored naše kuće bio je nadošao, ali ništa nije slutilo na kataklizmu. Onda su nam predvečer došli iz Civilne zaštite i naredili hitnu evakuaciju. Moja petočlana porodica uzela je samo lične stvari i popeli smo se na obližnji brežuljak, odakle smo gledali kako našu kuću zatrpava zemlja. Cijelu noć smo kisnuli u šumi, odakle nas je ujutro helikopter evakuisao u Zenicu", kaže Ahmetspahićeva.

U kolektivnom centru u kasarni OS BiH ona i još oko 50 njenih dojučerašnjih komšija, kao i stotinak mještana žepačkog sela Željezno Polje, imaju hranu, medicinsku njegu...

"Otišao sam u penziju prije nekoliko godina i mislio sam da ću u miru dočekati smrt! Ali, eto, desi se ova katastrofa, pa sad ne mogu ni umrijeti kao insan", drhtavim glasom priča nam 70-godišnji Murat Karahasanović iz Starine, koji je sa suprugom i tri unučeta u kolektivnom centru, dok su mu sin i snaha u selu, gdje, kako kaže, pokušavaju spasiti što se spasiti može.

Kada smo rekli da smo u posjetu kolektivnom centru došli nakon što smo obišli područje Topčić Polja i Starine, Murat nas je začuđeno pogledao i upitao:

"Moja je kuća bila broj 92. Kažu da je sada otišla do broja 30, eto toliko je proklizala. De, molim te, novinar reci mi, je li istina da naše selo koje je nekada mirisalo, danas smrdi kao da je, bože mi oprosti, zemlja povratila. Je l' to istina, boga ti?"

Imao je Murat pravo, jer njegovo su selo prekrile metarske naslage crnog blata, kao da su tu nekada eksploatisali naftu ili crni ugalj.

"Niko ne može odgonetnuti odakle ta crna boja, odakle takav materijal. Cijelo selo je prekrivano crnim muljem koji nesnosno zaudara", kaže Sefir Ahmetspahić, radnik "Željeznica FBiH", čiju je kuću u Topčić Polju djelimično zatrpala zemlja.

I dok dobar dio mještana Topčić Polja i Starine gaji nadu kako u njihovim naseljima, ipak, ima budućnosti nakon što se saniraju klizišta, mještani Željeznog Polja, s kojima smo razgovarali u kolektivnom centru, pesimisti su kada je u pitanju njihova budućnost.

"Mi smo iz mjesta Šahmani, koje više ne postoji. Kuća mi je pukla, a otac i majka su u posljednji čas uspjeli iskočiti iz nje. Ma, i da mi plate hiljade maraka, ne bih se vratio gore... Nikada mi iz glave neće izaći ti zvukovi, huka, zemlja je drhtala", kaže Edin Mehić, mladić koji je ovih dana trebalo da završi srednju školu u Žepču.

Sa četiri brata i roditeljima Edin dijeli jednu vojničku sobu zajedno sa dojučerašnjim komšijama, porodicom Izudina Redžića.

Njihovo djetinjstvo obilježio je doživljaj koji će ih pratiti do kraja života. Ipak, ne daju se! Vrijeme u prihvatnom centru od jutra do mraka provode igrajući fudbal.

"Valjda će biti dobro. Majka kaže da više nećemo živjeti u Mjestovoj Ravni i da neću više gore ići u školu jer je ona na klizištu. Samo neka smo svi na okupu, a čuo sam da čekaju tetku da dođe iz Švajcarske, pa ćemo možda kod nje preseliti", kaže 15-godišnji Alen Memčić iz Željeznog Polja.

Četiri godine stariji Aldin Ridžal, također iz Željeznog Polja, ne vjeruje da će se ikada više vratiti u naselje koje su poharala klizišta.

"Imali smo malinjake, četiri krave, dunume posijane krompirom i šta sve još ne, ali, osim krava, sve smo izgubili. Otac je ostao kod komšije da riješi te krave, a ja sam ovdje s majkom i dva brata. I da nam daju neku drugu zemlju u Željeznom Polju da pravimo kuću, mene je strah, jer ono što smo doživjeli kada je zemlja počela da puca, to je kosti da ti se zalede", dodaje Aldin, koji nas je ispratio na kapiji zeničke kasarne, privremenog utočišta za nesrećne stanovnike nemilskog sliva i Željeznog Polja.

"Bujica" emocija

Prema evidenciji Crvenog krsta opštine Zenica, u ovaj grad je usljed poplava i klizišta evakuisano više od 300 djece i omladine.

Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja djece i omladine "Lotos" od ponedjeljka će početi s psihoterapijama za preko 40 djece uzrasta od tri do 14 godina koja su doživjela traume usljed nedavnih prirodnih nesreća.

U "Lotosu" su već obavili terapiju nekoliko dječaka i djevojčica, a kao posebno zanimljiv izdvojili su rad "Bujica", desetogodišnje Eveline Mahić.

(Nezavisne/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)